U poslednje tri godine, blizu 6 000 ljudi iz Crne Gore potražilo je spas u Njemačkoj, pokazuju podaci njemačke Federalne agencije za migracije i raseljena lica. Riječ je pretežno o Bošnjacima sa sjevera zemlje, koji u Njemačkoj traže azil. Manje od dva odsto njih je dobilo neku vrstu zaštite, dok je ostatak morao da se vrati kući.
Među njima je i Enes Falja iz Rožaja, koji je sredinom 2015. godine sa ženom i petoro djece krenuo preko granice, jer je ostao bez posla. Organizovani prevoz do prihvatnog centra u Njemačkoj tada je već bio razrađen.
"Stigli smo nakon 24 sata putovanja. Kada smo se prijavili u prihvatni centar u Braunšvajgu, na ulazu sam imao utisak da sam ušao u Rožaje ili Bijelo Polje. Ogroman broj naših sugrađana koje poznajem dugo, svi su nas tamo dočekali“, prisjeća se Rožajac.
U Braunšvajgu je dobio smještaj u kolektivnom šatoru. Tu, na sreću, nije proveo puno vremena. Uskoro su ga sa porodicom preselili u veliku sobu, da bi najviše vremena proveo u selu nadomak Ulcena. Tamo je dobio dvospratnu namještenu kuću na korišćenje, uz novčanu pomoć koju je trošio na hranu.
"Nemam nikakvih pritužbi, sve je bilo kako treba", navodi Enes i prepričava reakciju njemačkih komšija: "Prva dva-tri dana niko nije ostao iz tog sela da nas nije obišao, jer smo im bili interesantni po tome što imamo puno djece. Kod njih, za mjesec dana skoro da nismo imali priliku da čujemo dječiji glas, uglavnom se radilo o starcima.“
Direktno u Njemačku po radnu vizu
Većina ljudi koja napušta Crnu Goru, poput Enesa, tražila je azil u Njemačkoj ili drugim zemljama Evropske Unije. Od januara, mogu iskoristiti i drugu mogućnost. Njemačka je promijenila dio zakonodavstva koji se odnosi na ovu oblast, otkriva nam Almer Mekić iz NVO "Euromost", koji komunicira sa većinom tražilaca azila i pokušava da im pomogne.
"Građani Crne Gore više ne moraju da idu u njemačku ambasadu u Podgoricu da bi dobili radne vize. Od januara, oni će moći da odu direktno u Njemačku, gdje će sami da plate smještaj i hranu, a u međuvremenu traže posao legalnim putem. Sami će sa poslodavcem da se dogovore oko zaposlenja i ako njihova plata bude dovoljno velika da se izdržavaju bez pomoći države, mogu da traže i dobiju radnu vizu, na licu mjesta u Njemačkoj“, pojašnjava Almer.
Zato on očekuje masovnije iseljavanje ljudi sa sjevera Crne Gore nakon Nove godine. Da interesovanje za radne vize postoji, potvrđuju raniji podaci koje je Almer dobio od njemačke ambasade u Podgorici. Ambasada je u 2015. godini izdala 51 radnu vizu, da bi u 2016. taj broj skočio na čak 683.
Nezaposlenost na sjeveru
Razloga za napuštanje Crne Gore očigledno ima i previše. Samo statistika daje dovoljno povoda – na sjeveru Crne Gore u ovom trenutku bez posla je 23.443 ljudi, što je čak 4.184 više nego prošle godine u isto vrijeme, podaci su nacionalnog Zavoda za zapošljavanje. U Ministarstvu rada i socijalnog staranja su u nam u telefonskom razgovoru pojasnili da ta tema nije njihova nadležnost i ponudili podatke o socijalnoj pomoći. U Crnoj Gori blizu 26.000 ljudi prima socijalnu pomoć, od toga skoro 12.000 živi na sjeveru zemlje.
Da se problemom masovnog iseljavanja ne bave ni lokalne uprave, potvrdila nam je reakcija predsjednika opštine Rožaje Ejupa Nurković, koji uprkos stalnom podsjećanju nikada nije odgovorio na naša pitanja. U njegovom gradu bez posla je 3.817 ljudi, čak 1.258 više nego u isto vrijeme prošle godine. Socijalnu pomoć prima preko 3.000 osoba. Interesovalo nas je šta opština i on lično preduzimaju kako bi zadržali sugrađane, ali odgovora nema. Zato Almer Mekić nudi potencijalna rješenja:
"Jedini način da se smanji iseljavanje je otvaranje radnih mjesta. Mora da se zaustavi diskriminacija građana na sjeveru, da im se daju ista prava kao građanima u Podgorici i južnim opštinama, gdje se mnogo više sredstava ulaže u jednu opštinu, nego u sve gradove na sjeveru.“
Građani brinu o državi, a ne ona o njima
Iako svjestan situacije koja ga čeka kući, Enes je nakon tri mjeseca odlučio da se samovoljno vrati u Rožaje. Posmatrajući šta se dešava sa njegovim zemljacima, shvatio je da neće dobiti azil i posao u Njemačkoj. Otkriva nam da je jedan od razloga za povratak bila i "njemačka demokratija“.
"Mi smo navikli da djeca budu poslušna, a to tamo Njemačkoj to ne važi. Nego suprotno – da roditelji moraju biti poslušni djeci. Iskreno da vam kažem, i to je bio jedan od uzroka da se vratimo“, priznaje Enes uz osmjeh.
Po dolasku, imao je sreće da dobije stari posao nazad. Djecu je upisao u školu i sada nema osjećaj da je ikada odlazio. Kaže da se vjerovatno nikada više ne bi upustio u ovakav poduhvat.
"Niko tamo nije bio srećan. Niko ne napušta domovinu bez velikog razloga, a to su uglavnom problemi političke ili ekonomske prirode. Kada smo bili tamo, učili smo njemački jezik. Na prvom času smo imali lekciju da je država obavezna da brine o svakom građaninu. Tako je u Njemačkoj. Nažalost, ovdje mi moramo da se brinemo o državi“, zaključuje Enes.
Bonus video:
