Nikšićanin Vladimir Jovović, koji živi i radi u Tivtu, nije ni slutio da će mu 42. rođendan biti poseban.
Toga dana slavio je život, a moglo je…
Svjestan je da ni nakon mjesec i po dana bolničkog liječenja i borbe još uvijek nije sve gotovo, ali isto tako zna da kada je najvažniju bitku dobio, sve ostale će mnogo lakše prebroditi.
Umjesto njega, 21 dan disala je mašina koja mu je bila jedina nada i spas i kojom su ljekari i on “kupovali vrijeme” da imuni sistem zaustavi proces na plućima, ili da to učini terapija.
Ali, respirator je bio i “neprijatelj” koga je kasnije trebalo pobijediti kako bi pluća nastavila samostalno da dišu. Čak 17 dana Vladimir je bio u “vještačkom snu”.
Kasnije je imao košmarne snove, ali i mnogo izvjesniju javu.
Prije 25. januara Vladimir nije mnogo znao o disekciji aorte, a nije ni bilo potrebe da zna.
Sada zna da je riječ o životno ugrožavajućoj bolesti i da je smrtnost velika, ali i da je pobjeda moguća.
Do 25. januara poznavao je veliki broj ljudi koji su bili kovid pozitivni, čuo za one koji su, nažalost, izgubili bitku, ali i za one koji su savladali koronu. Sada je i on jedan od njih.
“Osjetio sam jak bol u lijevoj strani grudnog koša i rekao sam supruzi da me vodi u bolnicu. Već do tivatske ambulante osjetio sam da gubim vid. Brzom intervencijom doktora, kolima hitne pomoći prebačen sam u kotorsku bolnicu gdje nas je dočekao dr Mladen Donković koji je odmah uradio skener i zaključio da je došlo do disekcije aorte. Odmah je kontaktirao Klinički centar i rekao im da spreme operacionu salu, da šalju mladog čovjeka. Tu noć, 25. januara, operacija je počela oko 23 časa i trajala do 5 ujutro”, priča Vladimir.
Bili smo presrećni jer smo opet zajedno. Gledajući sa ove pozicije tek smo svjesni da sam prošao i proživio skoro pa nevjerovatne stvari i da sam živ zahvaljujući doktorima i njihovoj velikoj stručnosti i znanju...
Operisao ga je dr Aleksandar Mugoša, a Vladimir se ne sjeća njihovog razgovora prije operacije i da je uspio da kaže da je toga dana njegova supruga Danka saznala da je kovid pozitivna.
“Ne sjećam se tog razgovora. To mi je kasnije kazao dr Mugoša. Odmah poslije operacije testirali su me i utvrđeno je da sam i ja kovid pozitivan. Dobio sam obostranu upalu pluća koja je otežala dalji oporavak. Narednih 21 dan bio sam na respiratoru, a od toga 17 dana u vještačkoj komi. Medicinske sestre su dežurale pored mene non-stop i smjenjivale su se na četiri sata”.
Danas je svjestan da je bio “na ivici smrti” i da je u danima dok je bio uspavan respirator disao umjesto njega i dao njegovim plućima potrebno vrijeme da se oporave i krenu u borbu bez njega.
“Nakon buđenja imao sam košmare i ružne snove, mada je prvi osjećaj bila sreća i pomisao - dobro da je sve ovo prošlo. A u stvari, borba je još trajala. I dalje sam bio na respiratoru koji mi je tih 17 dana bio spas, ali koga je sada trebalo pobijediti. Da bi olakšali dalji oporavak, ljekari su morali uraditi trahiotomiju kako bih lakše sa respiratora prešao na kiseonik. Bilo je teško, ali nakon nekoliko dana uspio sam i prešao sam na kiseonik. To je bio veliki uspjeh i za mene i za doktore koji su mi pomagali u svemu. Kada sam prešao na kiseonik svakog dana je bilo sve bolje i bolje i još veća vjerovatnoća da ću da pobijedim, u šta nijednog trenutka nijesam ni posumnjao”.
Poslije 27 dana vidio je Danku.
Vuk je još morao da sačeka da zagrli oca.
“Mnogo mi je nedostajala porodica i svakog trenutka, nakon buđenja, mislio sam na njih. Ne mogu zaboraviti koliko mi je značilo kada sam vidio Danku. Naš prvi susret bio je jako emotivan, ali bilo je važno da ostanemo pribrani zbog situacije u kojoj sam bio, jer još sam bio u intezivnoj. ‘Parametri nikad bolji’ - to je bila prva reakcija doktora koji je posmatrao situaciju”, sa osmijehom kaže Vladimir.
A Danka je Vladimiru dala dodatni vjetar u leđa i “pogurala” ga da što prije napusti jedinicu intenzivne njege i pređe na odjeljenje.
“Nekoliko dana nakon što sam vidio Danku, 26. februara, prešao sam sa intenzivne na odjeljenje. Iz dana u dan situacija se popravljala i došao je dan kada konačno izlazim iz bolnice i idem kući i porodici”.
Nije to bio bilo koji dan. Bio je to 6. mart, Vladimirov 42. rođendan.
Kući su ga dočekali baloni, cvijeće, torta, i što je najvažnije - Danka i devetogodišnji Vuk.
“Bili smo presrećni jer smo opet zajedno. Gledajući sa ove pozicije tek smo svjesni da sam prošao i proživio skoro pa nevjerovatne stvari i da sam živ zahvaljujući doktorima i njihovoj velikoj stručnosti i znanju. Teško je naći prave riječi i zahvaliti se dr Mugoši, kao i svim doktorima, sestrama i medicinskom osoblju za svu pažnju, trud, požrtvovanost, za profesionalnost i veliku brigu koju su mi ukazivali na kardiohirurgiji. Zahvaljujući velikoj stručnosti i znanju koji su pokazali u svakom trenutku, sve je dobro prošlo. Koliko god da je bilo teško i da se u nekim momentima nije moglo reći ništa pozitivno, moja porodica i ja smo vjerovali da će se sve dobro završiti. Sada oporavak traje, ali najteže je prošlo. Idemo dalje sa novim srcem, u novi život”.
Nakon buđenja imao sam košmare i ružne snove, mada je prvi osjećaj bila sreća i pomisao - dobro da je sve ovo prošlo. A ustvari, borba je još trajala. I dalje sam bio na respiratoru koji mi je tih 17 dana bio spas, ali koga je sada trebalo pobijediti...
Uprkos svim statistikama i očekivanjima, uprkos disekciji aorte i kovidu, Vladimir je pobijedio.
“Zar ova priča nije najbolji dokaz da je nemoguće ipak moguće ukoliko vjerujete u ljubav, u život i vjerujete svom srcu da zaslužuje da živi. Kad tako razmišljate, onda se sve pobrine da dođete u pravo vrijeme u prave ruke. A statistika samo služi za anegdote i kao dokaz da u prisustvu vjere u čuda ona gubi svoj smisao”, napisala je dr Snežana Mugoša onoga dana kada je Vladimir otišao kući da sa porodicom slavi život.
Danka se borila za mene, za Vuka, za nas
Moja porodica je prošla kroz veoma težak period, ali hvala Bogu to je sada sve iza nas. Danka je imala blažu upalu pluća i propratne simptome, ali se hrabro borila za mene, za Vuka, za nas, kaže Vladimir.
A Danka…ona i dalje bdi nad porodicom uvjerena da ljubav zaista čini čuda.
“Teško je opisati kako sam se osjećala. Očaj, nemoć, iščekivanje… Dan za danom u neizvjesnost.. A još Vuk sa pitanjima kada će tata doći kući i kako je. Kako je…Govorila sam da je dobro, ali sa velikom zebnjom od neizvjesnosti šta ćemo sjutra čuti. A opet, vjerovala sam da hoće i mora biti dobro”, kaže Danka.
Pomoć prijatelja dobrodošla
Kažu da se neprijatelji najlakše pobijede kada uza sebe imate prijatelje. Kažu i da ste jaki onoliko koliko imate “jaka leđa”.
Tako je i sa kovidom.
Protiv njega ne možeš sam.
Ni Crna Gora, ni čitav svijet.
U ovoj borbi sa koronavirusom svaka pomoć je dobrodošla, ali i činjenica da nijeste sami.
Evropska unija je od izbijanja pandemije koronavirusa do danas, Crnoj Gori obezbijedila bespovratnu finansijsku pomoć u vrijednosti od 53 miliona eura, kao i dodatnih 60 miliona makrofinansijske podrške.
Dio bespovratne finansijske pomoći EU biće usmjeren na izgradnju dvije nove bolnice, za infektivne bolesti i dermatovenerologiju, u okviru Kliničkog centra Crne Gore, dok je 40,5 miliona eura namijenjeno direktnoj budžetskoj podršci za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije i podrška je socijalnom i ekonomskom odgovoru državnih vlasti.
Od pomenutog novca tri miliona eura se odnosilo na nabavku zaštitne i medicinske opreme koja je neophodna zdravstvenom sistemu pa je tako obezbijeđeno 100 respiratora, deset modernih ultrazvučnih aparata i 2,25 miliona lične zaštitne opreme, uključujući hirurške maske, rukavice, kape, zaštitna odijela, kecelje, naočare, navlake za obuću…
(Ova priča je nagrađena na ovogodišnjem konkursu za najbolji novinski članak o procesu pristupanja Crne Gore EU)
Bonus video:
