Velika nepoznata podmornica ležala je ujutro 13. maja 1915. uz bok austrougarskog pomoćnog broda-matice podmornica „Gäa”, usidrenog ispred obale Đenovića u Boki Kotorskoj.
Sve oči mornara i oficira sa ratnih brodova i podmornica u Boki, najvećoj austrougarskoj pomorskoj bazi na Južnom Jadranu, bile su uprte u nepoznatu podmornicu na čijem se pramcu, pomalo izblijedio od udaraca mora i prekriven mrljama od slivanje rđe sa bokova broda, mogao nazreti veliki bijelom bojom ispisani broj 21. Na krmenom koplju podmornice od 840 tona, dugačke preko 64 metra, vijorila se vojno-pomorska zastava njemačkog carstva - saveznika Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu. Dok se sa svojom tri puta manjom podmornicom U-5 približavao „Gäai”, uz koju je trebalo da pristane radi dopune baterija, čudnog gosta u svojoj bazi je sa zanimanjem posmatrao i poznati austrugarski podmorničar, poručnik bojnog broda Georg fon Trap.
“Paluba na “Gäai” vrvi od mornara. Svi žele da što bolje osmotre podmornicu koja je - u odnosu na naše - čudovišno velika. Ona ima izuzetno veliki toranj na kome su visoki zaštitni zidovi iza kojih možete ostati suvi i po najvećem nevremenu. Tu su dva periskopa, a na palubi top kalibra 88 mm sa kojim sa lakoćom, možete uništiti veliki trgovački brod. Već i ovlaš gledajući na ovu podmornicu, možete zaključiti da je ona upravo završila dugotrajno i naporno krstarenje. Osamnaest su dana naime, njemački podmorničari na noj plovili skroz okolo Velike Britanije, kako bi iz Sjevernog mora stigli do nas na Jadran.
Što je još impresivnije, uspjeli su čitavo to dugačko putovanje završiti sa originalnom zalihom goriva kojeg su ukrcali prilikom polaska u Njemačkoj”, opisuje u svojim memoarima ovaj susret u Boki, poručnik bojnog broda Trap.
Austrijski podmorničar već je bio slavna ličnost jer je dvadesetak dana ranije, sa svojom malom i tada već zastarjelom podmornicom U-5 postigao ogroman uspjeh, potopivši u vodama Otranta, veliki francuski oklopni krstaš “Leon Gambetta” od 12.550 tona. Trap nije ni slutio da mu je susjed uz bok “Gäae” jedan još legendarniji brod i podmorničar na njemu - čuvena njemačka podmornica U-21 i njen komandant, poručnik bojnog broda Oto fon Hersing, a koji su se istorijske knjige već upisao početkom Prvog svjetskog rata. U-21 je 5. septembra 1915. blizu obala Škotske, torpedovala britansku laku krstaricu “Pathfinder” i time postala prva podmornica u istoriji ratovanja na moru koja je na taj način uništila neprijateljski ratni brod. Prije nje je nešto slično uspjela učiniti smao improvizovana južnjačka podmornica “Hunley” za vrijeme američkog Građanskog rata, ali je ona tada postavljanje mine uz bok sjevernjačke oklopnjače “Housatonic” i potapanje tog broda, i sama platila glavom....
Trap je odmah otišao u posjetu njemačkoj podmornici i njenom komadantnu koji ga je srdačno dolekao i ljubazno proveo kroz svoj brod. Austrougarski podmorničar nije mogao vjerovati svojim očima:
“Nevjerovatno je što ova podmornica sve ima i može! Snažni dizel motori, strojarnica nepropusnom pregradom odvojena od ostatka podmornice koja je cijela na taj način izdijeljena u više vodonepropusnih odjeljenja. Velika centrala iz koje se upravlja brodom i prostrani toranj, te dva periskopa koji se podižu i spuštaju električno. Torpedne cijevi na pramcu i na krmi. Posada ima prave ležajeve, a komadant čak i sopstvenu prilično pristojnu kabinu sa električnom lampom uz uzglavlje kreveta. Tu je i sto za ručavanje za oficire, dok niža posada ima sklopive stolove u svom prostoru. Ovaj brod je poput luksuznog transatlantika u odnosu na moju malu, staru podmornicu. Tu je i oprema za recirkulaciju vazduha i odvojena radio-kabina. Ovo je kao u zemlji čuda, a Njemci toga izgledam nisu ni svjesni - prihvataju to zdravo za gotovo. Žestoka zavist me je prosto preoplavila jer se pored ovakve podmornice, ja kao austrougarski podmornočki oficir osjećam posramljeno. Sa oklijevanjem, pozivam Hersiga da mi uzvrati posjetu na U-5. Kada je došao, nemam što puno da mu objašnjavam - jednim pogledom iskusni komadant je sve sam shvatio. Okrenuo se naokolo i iskreno rekao: ”Ja bih odbio da plovim u ovakvom mrtvačkom sanduku!”, opisao je Trap ovaj, ispostavilo se kasnije istorijski značajan dan i susret.
U-21 i Oto fon Hersing bili su na spcijalnom zadatku: na poziv za pomoć njemačkih saveznika Turaka, toj je podmornici krajem aprila 1915. naređeno da se sa Sjevernog mora, najbrže moguće prebaci na Mediteran i, oslanjajući se na austrougarsku bazu u Boki, što prije dođe u rejon dejstva u blizini Bosfora i Dardanela gdje je u jeku bila tzv. galipoljska operacija - pokušaj Britanaca i Francuza da desantom uz podršku jakih pomorskih snaga u Egejskom moru, zauzmu turske položaje na kopnu, preuzmu kontrolu nad strateški važnim bosforskim tjesnacom i okupiraju Konstatinopolj.
Turske trupe su sve teže odolijevale kombinovanim napadima oko 75.000 vojnika iz pet divizija britanskih i kopnenih snaga iz njihovih kolonija Australije i Novog Zelanda (ANZAC), a kojima je ubitačnu vatrenu podršku iz svojih teških topova, pružalo nekoliko britanskih i francuskih bojnih brodova u neposrednoj blizini bojišta na poluostrvu Galipolje. Njemački Admiralštab stoga je krajem aprila 1915. odlučio da u Dardanele pošalje jednu svoju podmornicu jer su se one već tada bile pokazale kao vrlo uspješne u dejstvima protiv Antantinog brodovlja na Atlantiku i u Sjevernom moru. Izbor je pao na U-21 i Hersinga i ta je podmornica 25. aprila1915. krenula na dugo i neizvjesno putovanje prema Mediteranu.
Zbog britasnke premoći u La Manšu, podmornica je morala ići dužim i težim putem - oploviti cijelu Veliku Britaniju i tek se onda usmjeriti ka Gibraltaru. Na putovanju je bilo dosta problema, od kojih je najveći bilo to što je prilikom dopunjavanja goriva sa jednog njemačkog tankera u Biskaju, otkriveno da je nafta koju je on dovezao bila pregusta za dizel motore na U-21 i da stoga podmornica prema Boki morati da nastavi sa preostalim količinama originalnog goriva uzetog na polasku iz Njemačke. Zbog toga je veći dio preostale rute U-21 morala da pređe u površinskoj vožnji krećući se najekonomičnijom brzinom, a što ju je učinilo ranjivom za patrole Britanaca i Francuza na Mediteranu.
Podmornica je u par navrata jedva uspjela da izbjegne neprijatelja, ali se 13. aprila - nakon 18 dana plovidbe i sa gotovo potpuno ispražnjenim tankvima u kojima je ostalo samo oko 1,8 tona od ukupnih zaliha od 56 tona dizela - pojavila pred za Njemce savezničkom, austrougarskom bazom u Boki. U-21 je na taj način postala prva njemačka podmornica koja je tokom Prvog svjetskog rata stigla na Sredozemlje i formirala je nukleus onoga što sa u narednim godinama u Boki i Puli razvilo pod nazivom Deutsche Mittelmeer U-boot Flotille - Sredozemna podmornička flotila u kojoj je na vrhuncu ratnih dešavanja, dejstvovalo čak i do 40 podmornica. Nakon sedmodnevnog odmora i dopune zaliha u Boki, U-21 je 20. maja 1915. isplovila prema Egejskom moru, sa zadatkom da napadne protivničke kapitalne ratne brodove koji su granatirali turske položaje na Galipoliju.
Pet dana kasnije, nešto iza podneva, podmornica je stigla na ulaz u tzv. ANZAC uvalu sa zapadne strane galipopljskog poluostrva. Kroz periskop je Hersing osmotrio horizont i ugledao vrlo primamljivu metu: britanski brojni brod “Triumph”, usiden na maloj udaljenosti pred obalom i obezbijeđen postavljenim protivtorpednim mrežama. Oko njega je kao dodatno osiguranje, kružio britanski razarač “Chelmer”, pa je Hersing morao upotrebiti svu svoju vještinu da se neopaženo približi meti i postavi u pogodan položaj za ispaljivanje torpeda. Dok se na dubini od 20-ak metara polako prikradala meti, iznad U-21 je prolazio britanski razarač čije su šumove propelera jasno čuli u njemačkoj podmornici...
“Četiri i po sata nakon što sam ga prvi put opazio, uspio sam da, povremeno i na vrlo krstko vrijeme podižući periskop, da U-21 dovedem u povoljnu poziciju za gađanje neprijateljskog broda. U tornju smo ja i dežurni oficir straže napeto suzdržavali dah - bližili smo se smrtonosnoj poziciji - smrtnosnoj za izvanrednog ratnog giganta na površini mora ispred nas. Digni periskop! Bojni brod “Triumph” je stajao u svoj svojoj veličanstvenosti ispred nas, na nepunih 300 metara udaljenosti. Torpedo 1 i 2 – pali!” Srce mi je zalupalo jače dok sam izdavao tu komandu. Zavladao je jedan od onih zastrašujućih momenata išćekivanja i zebnje. Uzbuđenje i iščekivanje su me potpuno obuzeli, do mjere da sam zaboravio da mi je periskop još podignut i da para mirnu površinu mora nad nama, otkrivajući naš položaj. Kroz njega sam motrio dva pjenušava, bijela traga torpeda koja su hitali ka meti. Čuli smo prvo dva oštra, metalna udarca, a odmah potom i zvuk dvije strahovite i odzvanjajuće eksplozije koje su podigle ogromne stubove vode i dima uz lijevi bok pogođenog broda. Bio je to vrlo uznemirujući prizor i svaki mišić u tijelu mi je vibrirao od uzbuđenja dok sam posmatrao razarajući učinak naših torpeda. Ipak, vremena za posmatranje ove zastrašujuće slike više nije bilo jer nas je to moglo koštati života”, opisuje ove trenutke u svom dnevniku komandant U-21, poručnik bojnog broda Hersing.
Putanja torpeda i periskop na površini otkrili su poziciju njegove podmornice razaraču “Chelmer” koji se odmah ustremio na U-21. Ograničen u prostoru za drugi manevar izbjegavanja, Hersing se momentalno odlučio na gotovo suludi i za svakog, pa i neprijatelja na površini, potpuno neočekivan potez. Naredio je zaranjanje na dublje i punom brzinom uputio U-21 pravo prema već tonućem britanskom bojnom brodu. Hersing je vješto i hladnokrovno, podmornicom proronio ispod umirućeg britanskog orijaša od 13.840 tona, malo prije nego što se 145 metara dugi “Triumph” nije prevrnuo i potonuo na oko 60 metara duboko dno Egejskog mora na ovoj poziciji. Njemačka podmorica uspješno je zavarala razarč “Chelmer” i izbjegla potjeri, a posada potopljenog “Triumpha” u pomoć su priskočila brojna manja plovila što su prevozila vojsku i ratni metarijal na plažu u Anzac uvali.
Zahvaljujući njihovoj brzoj reakcijim, spašena je većina posade britanskog brojnog broda, pa je “Triumph” sa sobom na dno odnio samo 78 ljudi. Neočekivanu propast broda čiji su ih teški topovi proteklih dana podržavalli, gađajući neprekidno obližnje turke položaje, sa obale su za zaprepaščenjem pratilli britanski, australijski i novozelandski vojnici. Sve je odjednom stalo - čak je zamukla i paljba obiju strana. Preneraženi saveznici gledali su na pustu površinu mora na mjestu gdje je do maločas stajao moćni čelični gorostas, a Turci iz najbližih rovova, prekinuli su vatru svojih topova i mitraljeza dok je trajala operacija spasavanja posade potopljenog broda. Ipak, Turci nisu mogli da okamenjene i šokirane neprijatelje ubrzo ne “napadnu” glasnim smijehom i zadirkivanjem zbog propasti britanskog broda. Uništenje “Triumpha” i pojava njemačke podmornice u vodama oko Galipolja, aktivirala je uzbunu u štabu saveznika, pa je glavnokomandujući, britanski admiral ser Džon de Roebuk naredio da se bojni brodovi iz ovog rejona odmah povuku u relativnu sigurnost grčkog ostrva Mudros.
Britanski novinar i ratni dopisnik Kompton Mekenzi koji je bio sa vojnicima na mostobranu u Anzac uvali, ovo je opisao riječima:
“Osjećaj napuštenosti je akutan. Svaki čovjek je zastao da osmotri do sada neuobičajenu pustoš na moru. Sigurno je da britanska Kraljevska mornarica nikada do sada u svojoj istoriji, nije izvela tako demoralizirajući potez.”
Bježeći od desetina manjih savezničkih brodova koji su je tragali za njom, U-21 je provela čak 28 sati u podvodnoj vožnji, do krajniih granica iscrpivši kapacitet svojih akumulatorskih baterija, ali i fiziku izdržljivost posade koja je teško patila od ustajalog vazduha u zaronjenoj podmornici, prezasićenog ugljen-dioksidom. Hersing je ipak uspio pobjeći progoniteljima i dva dana nakon što je potopio “Triumph”, kod rta Heles U-21 je naišla na britanski bojni brod “Majestic”.
Usidren oko 500 metara od obale, “Majestic” je pružao vatrenu podršku iskrcavanju savezničke vojske koje je upravo bilo u toku na ovom dijelu Galipolija. Zbog sada već saveznicima poznate opasnosti od njemačkih podmornica u ovim vodama, “Majestic” je bio dobro osiguran i oko njega je kružila čitava flotila manjih patrolih čamaca i sličnih ratnih brodova. Hersing se ipak odlučio da napadne, a prikradanje meti i periskop U-21 koji je povremeno morao da podigne iznad morske površine, olakšali su mu i prikrili ga nepovoljni vremenski uslovi i uzburkano more koje je smetalo Britancima da opaze podmornicu.
“Daljina 600 metara - rekoh dežurnom oficiru straže koji je iza mene, podizao i spuštao periskop. Mislim da je ovo najbliže što možemo prići. Imam dobar pravac na bojni brod, ali se bojim da će na ispaljena torpedo možda nehotice naletjeti neki od ovih manjih brodova što ovako uporno i neprekidno špartaju oko njega, prje nego li ona dosegnu svoj pravi cilj. Trebalo nam je dosta strpljenja dok ne dođosmo u situaciju da putanja torpeda bude slobodna. Torpedo 1 i 2, pali! Susti periskop! – naredio sam. Ne čekajuči rezultat gađanja, okrenuo sam podmornicu i ubrzao kako bi što prije pobjegli iz tog plitkog i za nas opasnog rejona. Dok smo se brzo udaljavali, čule su se dvije jake eksplozije. Pogodili smo metu! Digni periskop! Bacih pogled na cilj - “Majestic” se već bio jako nagnuo na bok, ali nije bilo vremena dalje posmatram tu scenu. Neprijateljski razarači su već hitali pema nama i nasumično gađali topovima u more u blizini naše pozicije”, opisao je ovu epizodu Oto Hersing u svom dnevniku, čiji su djelovi kansije objavljeni u njegovoj knjizi “U-21 spašava Dardanele”.
Utekavši razaračima, U-21 se tek nakon oko sat vremena, polako ponovno prikrala poziciji na kojoj je napala britanski bojni brod, da osmotri konačni rezulat. Sto dvadeset i osam metara dugi “Majestic” od 15.810 tona, se već tada bio potpuno prevrnuo i iznad površine mora vidjelo se samo dno njegovog korita, te okolo njega nekoliko manjih plovila koja su spašavala brodolomnike ili tragala za neprijateljskom podmornicom. U plićak kod rta Heles, britanski brod je u smrt poveo 49 članova svoje posade, a Otu Hersingu zaradio nadimak “Zerstörer der Schlachtschiffe” (Razarač bojnih brodova) kojim je on prozvan u njemačkoj i austrougarskoj mornarici, kao i najveće njemačko odlikovanje tog vremena - orden “Pour Le Merite” poznatiji i kao Blue Max.
U-21 je par dana nakon potapanje dva britanska bojna broda, stigla u Konstantinopolj gdje su je Turci trijumfalno dočekali, a Hersinga i njenu posadu primio je lično Ismail Enver-paša, član tada vladajućeg trijumvirata na čelu Osmanskog carstva. Podvizi U-21 u Dardanelima doprinijeli su konačnoj pobjedi turskih snaga u višemjesečnoj krvavoj ratnoj kampanji na Galipoliju, koja je rezultairala jednim od najvećih poraza snaga Antane u Prvom svjetskom ratu.
Nakon kraćeg ratovanja protiv Rusa na Crnom moru, Hersing je U-21 vratio u Boku kotorsku odakle je ta podmornica vrlo uspješno djelovala na Mediteranu sve do početka 1917. godine. U-21 je preživjela Prvi svjetski rat sa učinkom od 11 ratnih patrola na kojima je potopila ukupno 38 savezničkih trgovačkih brodova sa ukupno skoro 88 hiljlada tona nosivosti. Njen proslavljeni komandant, Oto fon Hersing služio je u njemačkoj Mornarici do 1924. kada se iz zdravstvenih razloga penzionisao i postao uzgajivač krompira na svojoj farmi kod gradića Rastede. Umro je 1960. godine.
Bonus video:
