Kad smo počeli s korona karantinom ja sam napisala nekoliko tekstova pod naslovom “Kad sve ovo prođe”. Nakratko nam se učinilo da je prošlo, ali se vratilo puno brže nego što su i najveći pesimisti prognozirali. Korona je tu, oko nas, iako je ne vidimo, strepimo i nadamo se da neće baš nas. Nije dovoljno da se nadamo. Moramo i da se trudimo da se međusobno zaobiđemo, a u međuvremenu sam odlučila da vam opišem neke od lokacija, iz naše okoline, na kojima može da se provede lijep jednodnevni izlet.
Za vikend naselje Vukotica sam čula prije desetak godina, a prvi put sam ga vidjela iz ptičje perspektive. Bilo je to prije šest godina kad sam se popela na vrh Lisac sa koga je Vukotica izgledala kao mala oaza usred šume. Tada sam zacrtala da ću je uskoro vidjeti izbliza.
Do tog “uskoro” prošle su tri godine. Prilikom penjanja Živu smo, nedovoljno obaviješteni o ovim terenima i gledajući samo školsku geografsku kartu, odlučili da preko Radovča dođemo do Vukotice. I kao što je priprema za put bila loša tako smo se, makar jednim dijelom puta, i proveli. Zato nikada ne idite na ovakve ture ukoliko nemate dobro terensko vozilo, jer je put makadamski i prilično loš.
Vukotica nam se iz blizine, i na prvi pogled, učinila manje interesantnom nego što je to bila dok smo je gledali odozgo. U svakom slučaju, pozavidjeli smo svakome ko ovdje ima vikendicu i za sat i nešto može da pobjegne od podgoričke žaropečine. Malo prije nego što se stigne do Vukotice sa lijeve strane se uočava putokaz koji upućuje na makadamski put, na kom piše:
Ponikvičko jezero 8 km. Planirali smo da autom pođemo do jezera jer mi se 8 km uspona učinilo kao krupan zalogaj za moju trenutnu fizičku spremu. Kasnije će se ispostaviti da ima i 10 km.
Za ovo jezero sam čula prije nekih osam godina, u vrijeme kad sam započela turneju zvanu “Sva crnogorska jezera”. Neko mi je rekao: šteta što nećeš vidjeti Ponikvičko jezero jer je nestalo. Mada za ovo jezero do tad nisam ni bila čula, bilo mi žao što je nestalo. I nije mi bilo jasno kako se to desilo, da li je moglo da se spriječi… Tek, Ponikvičko jezero je “vaskrslo” i ja sam krenula da se i sa njim upoznam.
Ovo jezero pripada Bjelopavlićima. Do njega se može doći iz pravca Podgorice i pravca Danilovgrada na čijoj se teritoriji i nalazi. Iz oba pravca do njega treba da se savlada 10 do 12 km makadamskog puta. Kažu da je ovaj sa podgoričke strane bolji. Od Podgorice, preko novog vijadukta i mosta na Zeti, posle dvadesetak kilometara stiže se do sela Kopilje, a odatle do Gostilja Martinićkog ima oko 6 km, a do skretanja prije Vukotice još desetak. Ovih 35 kilometara se vozi po asfaltiranom putu. Negdje odličnom, negdje užem, negdje sa manje ili više “udarnih rupa”, ali asfaltiranom. Za ovih 35 km treba najmanje sat vremena vožnje. Optimistično smo krenuli našim Jarisom makadamskim putem prema Ponikvičkom jezeru. Moram priznati da nas je jedan gospodin u tome ohrabrio, a drugi bio sumnjičav u vezi sa našim poduhvatom. Ispostavilo se ipak da je ovaj drugi bio u pravu, jer je put ipak samo za terenska vozila. Međutim, iako smo billi uporni, poslije pređenih 2,5 km morali smo da se predamo i uz prilično truda smo se parkiramo pored puta – pošto drugih proširenja nema.
Nedugo poslije toga ispostavilo se da ipak imamo puno sreće, jer smo čuli brujanje motora. Gospodin koji je išao u Suvu Ponikvicu koja se nalazi 2 km iza jezera, se, na moju veliku radost, ponudio da nas poveze. Naravno, pristali smo.
Ko nema terensko vozilo, a ima bar osrednju kondiciju, za oko 2 sata može da stigne do jezera. Put vijuga kroz šumu uz stalni, ne pretjerani, uspon. Najveća mu je mana što je monoton. Ali, dobar je za popravljanje kondicije, a šetnja kroz šumu je prijeki lijek za imunitet, rekoše japanski naučnici. Dosta smo saznali tokom vožnje. Ovdje su Bjelopavlići izdizali stoku. Sad je to rijetka pojava. Poneko ima vikendicu, a ljeti se dolazi do jezera na kupanje. Čak su ga i stranci otkrili pa kampuju na njegovim obalama. Ispričali su nam i kako je jezero iscurilo, pa o prvom neuspješnom pokušaju da se jezero vrati, te drugom, svi se nadaju, uspješnom i trajnom. Stigli smo do jezera odmorni i radoznali. Jezero nije veliko, ali je savršeno uklopljeno u okolinu. Sjeverno od jezera, kroz grane, je provirivao Vojnik, a u neposrednoj blizini ugledali smo i izvor.
Rješenje koje će, nadamo se, spasiti ovo jezero od nestajanja izgleda je izgradnja nasipa prema mjestu gdje je jezero jednom već “isteklo”. Jasno nam je i da je jezero ranije bilo veće, što se vidi po puno zelenijoj i bujnijoj travi sa druge strane nasipa, ali bolje i manje jezero nego nikakvo.
U blizini izvora nalazi se mjesto za odmor i roštilj. Mobilijar je malo ostario, ali je mogao da posluži svrsi.
Kako je jezero neveliko lako se može obići. Tokom obilaska sam bezbroj puta podigla fotoaparat, jer se pri svakom narednom koraku mijenjala okolina i njen odsjaj u jezeru. Rekoše da se na obalama jezera dosta ljudi okupi za vrijeme vrelih ljetnjih dana. Da je bolji put sigurna sam da bi ih bilo daleko više. Samo, da jezero nije ovako dobro sakriveno ne bi ni ono ni njegova okolina bili ovako besprekorno čisti.
U želji da obiđemo i katun Brajovića prva sam krenula u tom pravcu, kako bih mogla da fotografišem okolinu. Sa više, ili manje sreće, uspjeli smo u nakani da upoznamo još jedan dio ovih izuzetnih predjela i stignemo da auta.
I tako ja štrikirah još jedno jezero. Ostalo mi još 2,3 i da završim “projekat”. U svakom slučaju ovo je vrijedjelo obići. Sa okolinom čini predivan sklad.Izolovano je, daleko od civilizacije i još uvijek besprekorno čisto, što je veliki plus. Uz to me je fascinirala i činjenica da majčina dušica raste praktično na svakom kamenu, a bilo je i vrsta poljskog cvijeća koje ne viđam baš uvijek. Sve u svemu, šetnja ili vožnja do katuna Bjelopavlićke Ponikvice i Ponikvičkog jezera može biti lijepa uspomena na ovo čudno vrijeme kad se svi čuvamo od korone. Toplo preporučujem.
Bonus video:
