To je tempirana ekološka bomba. Dva basena crvenog mulja u Kombinatu aluminijuma Podgorica u Crnoj Gori direktno ugrožavaju stanovnike i osjetljivu okolinu Skadarskog jezera. Privatizacija i segmentirana prodaja firme na tržištu su podstakle na različite pronevjere.
Kad dune sjever, on potiskuje crvenu toksičnu prašinu niz polja i napuštene kuće Botuna. Familija Stojanović jedina koja i dalje živi u ovom selu duhova, smještenom u polukrugu rijeke Morača koja teče prema Skadarskom jezeru nakon prolaska kroz Podgoricu. "Kada su htjeli da nas evakuišu 2001. godine, moj muž je odbio ponuđenu kompenzaciju, jer je smatrao da je cijena preniska. Samo smo mi ostali", objašnjava stara Stana, osamdesetogodišnjakinja koja tamo živi sa neudatom kćerkom i neoženjenim sinom. "Muž mi je umro od raka ubrzo nakon toga, a i ja sam veoma bolesna", nastavlja ona. “Stalno držimo zatvorene prozore, čak i ljeti po vrućinama, ali crvena prašina se svuda uvlači”. Crnogorska država sada navodno nudi samo smiješnih 5000 eura za otkup imanja Stojanovića.
Zetska ravnica je jedna od najplodnijih u Crnoj Gori, ali život oko podgoričkog Kombinata aluminijuma već je odavno nije moguć. Ogromna tvornica radi sporim ritmom, metalni trupovi hangara rđaju na nogama, ali se stvarna prijetnja bolje vidi s neba, prilikom polijetanja sa obližnjeg aerodroma: na devet kilometara od centra Podgorice, leže 7,5 miliona tona crvenog blata u dva basena površine 65 fudbalskih igrališta. Kuća Stojanovića udaljena je manje od stotinu metara od nasipa visokog dvadesetak metara, koji tragično podsjeća na nasip koji je pukao u Mađarskoj 2010. godine, u blizini tvornice aluminijuma Ajka. Toksična voda nadire u tlo, zagađujući freatičku zonu, dok se baseni isušuju zbog nedostatka redovnog snabdijevanja vodom. Vjetar potom širi ostatke crvene prašine po susjednim selima.
KAP - politička priča
Ležišta crvenog boksita otkrivena su 1939. godine u okolini Nikšića. Njihova eksploatacija započela je nakon rata, ali odlučeno je da se na periferiji Podgorice napravi tvornica za pretvaranje sirove rude u aluminijum. Tuda je prolazila željeznička pruga koja je omogućavala transport do Beograda, kao i do luke Bar. Izgradnja kombinata pokrenuta je 1969. godine, a tehnologiju je obezbijedila francuska grupacija “Pešine”. Proizvodnja je počela tri godine kasnije, a tvornica je dugo bila najveći industrijski poslodavac u republici. Na toj lokaciji radilo je 6000 radnika, oko 1% ukupnog stanovništva Crne Gore.
Naredne dvije decenije donijele su procvat ovog industrijskog diva, čiji je teoretski proizvodni kapacitet bio 120 000 tona tečnog aluminijuma godišnje. Tada se s ponosom isticalo da kombinat usisava polovinu potrošnje električne energije u Crnoj Gori, dok je termoelektrana Pljevlja na sjeveru zemlje, snabdjevena susjednim rudnikom uglja, radila punim kapacitetom kako bi osigurala električnu energiju za elektrolizu, hemijski postupak kojim se ekstrahuje glinica iz boksita. Nikšić, Podgorica, Pljevlja, a o luci Bar da i ne govorimo: cijela crnogorska ekonomija se vrtjela oko kombinata, ali socijalistički san o industrijskom razvoju nije preživio raspad Jugoslavije. Godine 1992, Crnu Goru, koja je ostala svezana sa Srbijom u "maloj" Saveznoj Republici Jugoslaviji, pogodio je međunarodni embargo kojim je sankcionisano učešće Beograda u ratu u Bosni i Hercegovini. U tom je razdoblju crnogorska vlada preuzimala teret tvornice, otplaćivala dugove i isplaćivala plate kako bi obezbijedila socijalni mir.
U tom razdoblju je švajcarska grupacija Glenkor ponudila svoje usluge, prisiljavajući kombinat da prihvati nepovoljan ugovor: u zamjenu za zajam od 20 miliona dolara, mogla je da kupuje sav aluminijum po nižim cijenama od onih na svjetskom tržištu, uz pravo kontrole upravljanja tvornicom1. Privatizacija KAP-a, opterećenog nagomilanim dugom od oko 130 miliona eura, je 2004. godine izgledala neizbježno, a Glenkor je imao prednost, kao istovremeni potražilac i kandidat za preuzimanje firme. Međutim, grupacija Rusal ruskog kralja aluminijuma Olega Deripaske je preko svoje podružnice Srednjeevropske aluminijumske kompanije (CEAC) preuzela kontrolu nad 58,7% kapitala kombinata. Tada je Crna Gora, pod kontrolom Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića, njegovala prijateljstvo sa Rusima, a vlasti su u zanosu pozdravile "investiciju stoljeća". Međutim, ovaj medeni mjesec s oligarhom nije dugo potrajao. On je već 2008. godine podnio tužbu Međunarodnom arbitražnom sudu u Frankfurtu, tražeći od Crne Gore sitnicu od 300 miliona eura odštete, smatrajući da je prevaren u pogledu stvarnog stanja kompanije i njenih dugova.
Oleg Deripaska nikada nije pokazao ni najmanje interesovanje da ulaže u tehnološku nadogradnju Kombinata, što je odmah bacilo sumnju na njegove stvarne namjere. "KAP bi mogao da proizvede 100 000 tona aluminijuma godišnje, ali Rusal je želio da poveća proizvodnju na 120 000 bez ulaganja i bez novih zapošljavanja", podsjeća Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG). Dugačka pravosudna melodrama završila se 2013. godine bakrotom KAP-a, ostavivši Crnoj Gori velike račune. Prema Privrednom sudu u Podgorici, ukupni dugovi kompanije iznosili su 359 miliona eura, uključujući gubitak od najmanje 150 miliona eura za crnogorske javne finansije, bilo da se radi o garancijama koje država daje za kredite koje je KAP uzeo 2009. i 2010, ili o računu za struju, koji je iznosio gotovo 50 miliona, a koji naravno nikada nije plaćen2.
Na kraju, 2014. godine, čovjek blizak Milu Đukanoviću je preuzeo veći dio lokacije za smiješnu svotu od 28 miliona eura. Veselin Pejović, vlasnik UNIPROM-a, karijeru je započeo kao vozač autobusa u svom Nikšiću, prije nego što je ušao u profitabilni posao obrade otpada. Početkom 2000-ih povećao je ulaganja u nekretnine i diverzikovao svoje aktivnosti ulažući u rudnik uglja u Pljevljima, trgovinu i distribuciju.
“Početkom 2000-ih kombinat je još uvijek imao 5600 zaposlenih i zapošljavao je 10 000 kooperanata. Očekivalo se da će tehnologija koju je obezbijedio Pešine trajati 30 godina, ali već dvije decenije nije bilo tehnoloških ulaganja, samo socijalni programi”, nastavlja sindikalac, koji osuđuje ekonomski, ljudski i ekološki skandal duge agonije KAP-a . U 2013. godini Kombinat je imao samo 720 zaposlenih, a radna snaga sada se procjenjuje na oko 450 ljudi. “Od dolaska UNIPROM-a, sindikalne aktivnosti su zabranjene. Više ne postoji kolektivni ugovor, radnici sklapaju nesigurne ugovore, a kompanije je pozvala penzionere da bi plaćala manje doprinosa za socijalno osiguranje. “
Unija slobodnih sindikata Crne Gore je 2015. godine napravila posljednji pokušaj i pozvala Inspekciju rada da provjeri radne uslove i bezbjednost radnika. Represija je bila neposredna i smijenjena je predstavnica sindikata Sandra Obradović. Od tada se bitka nastavlja na sudovima, ali KAP je postao neprobojna tvrđava, u kojoj novinari nisu dobrodošli3. Kolerični Veselin Pejović je poznat javnosti po fizičkom maltretiranju opozicionih poslanika. Godinu dana nakon preuzimanja KAP-a, kupio je i nikšićki rudnik boksita i time preuzeo kontrolu cijele industrijske grane u zemlji. S druge strane, baseni s crvenim muljem su odvojeni od kombinata i predmet su posebne prodaje.
Zagađenje, ćutanje i poricanje
"Naša polja se zagađuju već 45 godina, ali nekad su ljudi imali posao, pa su mislili da to vrijedi određene žrtve", uzdiše Radoslav Terzić, koji živi u selu Srpska, pored Botuna. Njegova zemlja počinje ispod bazena s crvenim muljem. “Voda iz bunara nije za piće i opasno je jesti povrće iz vrta. Prije nekoliko godina mojim kravama su ispali zubi.” Radoslav Terzić je pokrenuo više sudskih postupaka, ali njegove tužbe ostaju bez odgovora: "2001. godine 22 familije iz Botuna su dobile eksproprijaciju i obeštećenje, ali ne i ja. Kako sam imao samo poljoprivredno zemljište, ništa mi nije ponuđeno”. Navikao na medije, ovaj čovjek nikuda ne ide bez obimne dokumentacije sa svojim sudskim tužbama, ali sve odluke povoljne za njega su poništene.
„Baseni moraju biti puni vode kako bi se spriječilo širenje prašine u atmosferu. Jedne godine je pao snijeg, a zetska ravnica postala je crvena”, nastavlja Radoslav Terzić. „Oni govore o jednokratnim incidentima, ali tih je incidenata uvijek bilo, čak i kad su baseni bili bolje održavani. Više niko ne nadgleda nivo vode u basenima, neke cijevi su čak nestale, možda su ih prodali.” U oktobru 2020. godine u Zetskoj ravnici je lijepo vrijeme, rojevi ptica slijeću u basene, dim se okomito diže iz kuće Stojanovića. "Jedan od basena nema vodonepropusni trup, a zidovi drugog omogućavaju infiltracije", nastavlja Radoslav Terzić, preskačući preko zrđale ograde koja sprečava pristup basenima. “Lokalitet je teoretski pod obezbjeđenjem, ali u njega ulazite kao u mlin. "
To potvrđuje i Nataša Kovačević iz NVO Green Home. “Bazeni su ispucali i otrovni proizvodi ulaze u površinske vode. Rijeka Morača udaljena je samo 300 metara i uliva se u Skadarsko jezero, jednu od najvažnijih rezervi slatke vode na Balkanu. Danas su koncentracije teških metala u bunarima i poljima u ovoj regiji dva do 150 puta iznad dopuštenih standarda. Teritorija Nacionalnog parka Skadarsko jezero počinje samo nekoliko kilometara od Kombinata, a ovo područje nosi određeni seizmički rizik, što izaziva strah od najgoreg u slučaju da baseni puknu. Prema istraživanju koje je 2012. uradio Green Home4, KAP je od ranih sedamdesetih proizvidio 325 000 tona čvrstog otpada koji sadrži fluor, nikal, hrom, bakar, kadmijum, cink, arsen, živu, cijanid i neki od njih su prodrli u tlo, što je upravo potvrdila nedavna studija Agencije za zaštitu okoline Crne Gore5. Ivana Vojinović, nekadašnja načelnica direkcije za prirodnu sredinu u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, priznaje da je kvalitet vode u jezeru i Morači “osrednji”, sa jakom koncentracijom fitoplanktona.
Duga pravosudna saga oko KAP-a, promjene vlasništva i stečaj doveli su su do prekida redovnih provjera zagađenja. Podgorički Centar za ekotoksikološke istraživanja (CETI), pri Ministarstvu održivog razvoja i turizma, mejlom nam je objasnio da "posljednje analize podzemnih voda datiraju iz 2011. godine". Isto tako, zagađenje atmosfere uzrokovano crvenom prašinom mjerilo se jednom mjesečno do 2009. godine. „Od tada nije bilo sistemskog praćenja, ali mjerenja se sprovode povremeno na zahtjev Ekološke inspekcije, u situacijama širenja prašine za vrijeme i nakon jakog sjevernog vjetra. Takva mjerenja su rađena tokom sedam dana u julu 2017, zatim u septembru i oktobru 2018.” Iako je Ustav Crne Gore zemlju definisao od 1992. godine kao „ekološku državu", njena vlada nema ministarstvo posebno posvećeno zaštiti životne sredine.
Crveni mulj, skriveno blago ?
Za vrijeme posljednje privatizacije KAP-a, baseni crvenog mulja bili su odvojeni od kompanije. U martu 2015. godine kupio ih je Roman Denkovic, ukrajinski preduzetnik sa sjedištem na crnogorskom primorju6. Baseni su procijenjeni na 450.000 eura, ali je Roman Denkovic platio ukupno 2,45 miliona, budući da je kupio i nekoliko KAP-ovih pogona. Jedine poznate djelatnosti njegove firme, Tivat Politropus Alternative, odnose se na nekretnine i turizam. Ova kompanija je 2018. godine finansirala izgradnju velikog hotela na obali u Bijeloj, ali izgleda da je gradnja prekinuta. Roman Denkovic je najavio da namjerava da uloži 50 miliona eura u KAP i otvori 300 radnih mjesta, kako bi oživio proizvodnju aluminijuma, ali i reciklirao crveni mulj.
Ta obećanja nikada nisu ni počela da se ostvaruju, a Ukrajinac se zadovoljio preprodajom skladišnih mašina koje je kupio. Nije poznato je li mu to omogućilo da pokrije troškove, baš kao što nije poznato za koju je svotu Roman Denkovic u aprilu 2016. prodao basene kompaniji Weg Kolektor iz Berana, teoretski specijalizovanoj za obradu otpada. Na inicijativu stanovništva i Ekološke inspekcije, sudovi su Weg Kolektoru naložili da uspostavi djelotvoran sistem zalivanja bazena, zaprijetivši kaznom. To nije dalo rezultate: kompaniji je naloženo da plati 7.500 eura zbog nepoštovanja ove naredbe u martu 2018, a zatim je u oktobru iste godine sud u Podgorici izrekao vrlo skromnu novčanu kaznu od 300 eura7.
S druge strane, Weg Kolektoru je već u junu 2016. uspjelo da založi basene na 14 godina i za sitnicu od pet miliona eura kod kompanije Blackrock capital Podgorica, čija djelatnost nije poznata. Ova kompanija je registrovana u Privrednom sudu u Podgorici tek 28. marta 2019.
Vlasnik Weg Kolektora je 2016. godine bio dvadesetogodišnjak Lazar Jevrić, bez iskustva u bilo kojem sektoru, ali je zato njegov otac Siniša Jevrić poznatiji. Danska policija tražila ga je zbog trgovine drogom, konkretno oko 4,5 kilograma kokaina, a jedno vrijeme je njegovo ime bilo u Interpolovoj evidenciji. Budući da nema sporazuma o izručenju između Crne Gore i Danske, možemo pretpostaviti da otac i sin Jevrić provode mirne dane u svojoj rodnoj zemlji ili u susjednoj Srbiji, dok po riječima lokalnog novinara koji želi ostati anoniman, hipoteka koju je odobrio taj misteriozni Blakrock Capital Podgorica veoma liči na "klasičnu operaciju pranja novca". Osim ako Jevrići nisu pronašli, ako ne filozofski kamen, onda način na koji se 7,5 miliona tona otrovnog otpada pretvara u zlato8 ?
Crveni mulj je zaista pun rijetke zemlje, ruda koje podstiču apetite: koriste se za proizvodnju kompjuterskih i telefonskih ekrana, ali i radara, vjetroagregata ili električnih automobila, što ih čini bitnim činiocima energetske tranzicije9. Boksit sadrži sve elemente periodnog sistema, ali njegov tačan sastav zavisi od stijena u kojima je bio smješten”, kaže Slobodan Radusinović iz crnogorskog Zavoda za geološka istraživanja koji sprovodi studiju analize hemijskog sastava crvenog mulja iz KAP-a. “U njemu se nalaze teški metali poput olova, žive i hroma, ali i rijetki elementi i jedinjenja poput skandijuma, itrijuma i lantanoida. Kroz program Raw Materials10 koji okuplja stručnjake iz cijele jugoistočne Europe, EU je pokrenula studije kojima pokušava valorizovati ove rijetke sastojke.
Hoće li Crna Gora moći da koristi ovo blago? Prema studiji Bureau Veritas Commodities Canada, dva basena KAP-a sadrže 15 000 tona rijetkih sastojaka, ali zalihe crvenog mulja, ponekad i značajnije, postoje i drugdje u Evropi. Pilot program za vađenje ovih rijetkih sastojaka pokrenuo je Aluminijum iz Grčke koji upravlja rudnicima boksita u Beotiji. "Eksploatacija crvenog mulja zavisi od tri činioca: tehnoloških kapaciteta, ekonomskog konteksta i ekoloških ograničenja", kaže Slobodan Radusinović. “Trebalo bi da tehnologija omogući ovaj razvoj uz prihvatljive troškove, poštujući stroge ekološke standarde. Još nijesmo to postigli”. "U septembru 2019, Siniša Jevrić je uvjeravao da će eksploatacija crvenog mulja početi 15. novembra 2019."11, zahvaljujući podršci tajanstvene britanske kompanije. Godinu dana kasnije, na terenu se ništa ne može vidjeti.
Milioni Svjetske banke
Jevrići bi ipak mogli postići lijep finansijski obrt. Svjetska banka odobrila je 14. septembra 2014. zajam od 50 miliona eura za pokretanje dekontaminacije bivšeg brodogradilišta Bijela, u Boki Kotorskoj, lokaliteta na kojem se nalaze rudarski ostaci u selu Gradac i depoa ugljanog pepela, smještenih u blizini grada Pljevlja. Takođe se angažovala da podrži pripremu tehničke dokumentacije za sanaciju industrijskog otpada iz KAP-a.
Ove preliminarne studije trebalo je da budu dovršene 30. juna 2019, ali kašnjenja se nagomilavaju. “Za sve ove godine ništa nije učinjeno", uvjerava Aleksandar Perović, direktor NVO za zaštitu okoline Ozon. "Puno je vremena izgubljeno, a novac Svjetske banke loše upotrijebljen." Tehnička dokumentacija za sanaciju basena KAP-a trebalo je da bude predata Svjetskoj banci krajem juna 2020. godine, ali je „na zahtjev crnogorskih vlasti, datum zatvaranja odgođen za 30. jun 2021. godine, uzimajući u obzir kašnjenja povezana s mjerama protiv Covid-19 u proljeće 2020.”, objašnjava Emanuel Salinas, direktor Svjetske banke za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. On precizira da je "koncipiranje sanacije važan korak, ali nakon njega mora uslijediti primjena potrebnih sanacionih mjera". Ivana Vojinović je uvjeravala u jesen 2020. da su raspisani svi tenderi za sprovođenje studije o čišćenju.
Međutim, upravo bi Weg Kolektor mogao predstavljati neočekivanu prepreku. Odgovarajući na pitanje crnogorskog javnog servisa u septembru 2019, Siniša Jevrić se pozvao na svoje pravo vlasništva nad basenima i na namjeru iskorištavanja crvenog mulja, čak uvjeravajući da mu ministarstvo nije zatražilo odobrenje za analizu njegovog sadržaja... Naime, kompanija vjerovatno ima na umu još jednu ideju, da preproda crnogorskoj državi sporne basene po povoljnoj cijeni. Država je vezana obavezama preuzetim prema Svjetskoj banci i hipoteka od 4,5 miliona bi mogla postati argument u pregovorima. Hoće li nova crnogorska vlada, formirana u decembru 2020. godine koja pokazuje želju da prekine svaku blagonaklonost prema kriminalnim mrežama onemogućiti trik kojim se Jevrić namjeravao poigrati crvenim muljem KAP-a ?
Tekst priredili: Žan Arno Derens (Jean-Arnault Dérens) i Loran Žeslen (Laurent Geslin) - Courrier des Balkans
Istraživanje je obavljeno uz podršku Fonda za istraživačko novinarstvo EU (Investigative Journalism for Europe - IJ4EU).
1 « Glencore, le trader devenu industriel », Les Echos, 18.02.2003.
2 Zoran Radulović, «Novi bankrot, nova nafaka », Monitor, oktobar 2013.
3 Ni uprava KAP-a ni predstavnica za medije M. Pejovića nijesu željeli da nas prime niti da odgovore na naša pitanja.
4 Danijela Šundić i Branko Radujković, Zagađenje skadarskog jezera, Podgorica, Green Home, decembar 2012.
5 Informacija o stanju životne sredine 2019, Agencija za zaštitu prirode i životne sredine, Podgorica, maj 2020.
6 http://www.ekapija-tenderi.rs/en/company/8011552/main-info
7 Marija Boričić, « Cvrni mulj u bazenima KAP-a prijeti, a nadlezni nista ne preduzimaju : ekoloska bomba na obodu grada », CIN Podgorica, 8. mart 2019.
8 Milorad Milošević, « U crvenom mulju kriju se milioni ? », Vijesti, 4. novembar 2019.
9 Guillaume Pitron, La guerre des métaux rares. La face cachée de la transition énergétique et numérique, Paris, Les Liens qui libèrent, 296 pages, 2018.
10 https://eitrawmaterials.eu/project/ris-restore/
11 « Kada će prestati prijetnja od bazena crvenog mulja? », RTCG, 17. septembar 2019.
Bonus video:
