Za pravosuđe u Crnoj Gori se percipira da je pod velikim uticajem politike, oslabljeno nedostatkom transparentnosti i neefikasno u procesuiranju slučajeva korupcije, što sve zajedno rezultira vrlo lošim rezultatima.
To stoji u izvještaju Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) “Zarobljena država: Nacionalni izvještaj za Crnu Goru“, koji je nedavno publikovan, a tretira period od 2013. do 2018. koji je bio posebno intenzivan kada je u pitanju rad pravosuđa.
Direktor Istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac kazao je za “Vijesti“ da su crnogorsko sudstvo i tužilaštvo “nesporno imali značajnu ulogu u zarobljavanju Crne Gore kao države, odnosno jačanja političkog i interesnog uticaja na njene institucije koje su vremenom ‘naučile’ da javni interes podređuju privatnom, odnosnom partijskom“.
“Istraživanje koje smo sproveli je pokazalo na koji način je prethodnih godina funkcionisao kompleksan sistem koji je političku elitu održavao na vlasti tako što je bila pošteđena skoro bilo kakve krivične odgovornosti za svoje postupke, dok su sa druge strane nosioci ključnih funkcija u pravosuđu bili nagrađivani različitim privilegijama“, naglasio je Milovac.
Minimalne kazne u korupcionaškim aferama
U izvještaju se naglašava da redovne promjene zakona predstavljaju primarnu prepreku u efikasnoj borbi protiv korupcije, i precizira da je od 2008. Krivični zakonik (KZ) izmijenjen i dopunjen čak 12 puta.
“Izmjene i dopune su uglavnom išle u korist počinilaca koruptivnih krivičnih djela, s trajnim posljedicama na rezultate sudova u ovom području... Nije bilo izmjena i dopuna KZ koji se bave novim oblicima kriminala u javnom sektoru, posebno u područjima osjetljivim na korupciju, poput nezakonitog bogaćenja javnih funkcionera, korupcije u javnim nabavkama, privatizaciji i stečaju, iako se snažni dokazi u korist takvih izmjena mogu naći u međunarodnim konvencijama i korisnim uporednim iskustvima. Uprkos brojnim izmjenama i dopunama, podmićivanje u javnom i privatnom sektoru nije dosljedno tretirano, a za isto počinjeno djelo osoba može biti optužena po osnovu dva različita krivična djela sa znatno različitim kaznama“, navodi se u dokumentu.
Analiza MANS-a pokazala je i da se smanjuje broj osoba osuđenih za korupciju, pri čemu se većina postupaka odnosi na slučajeve administrativne korupcije.
“Ne postoje pravosnažne presude za mnoga krivična djela s elementima korupcije izvršena u privredi. Državno tužilaštvo nije uspjelo da dobije na sudu više od pola slučajeva krivičnih djela za koja su podigli optužnice“.
U analizi se konstatuje i da sudovi najčešće izriču kazne do godinu dana zatvora za krivična djela koja uključuju korupciju, a najozbiljnija izrečena kazna je bila - pet godina zatvora.
“U 90 odsto slučajeva sudovi su izrekli minimalnu kaznu ili kaznu ispod zakonskog minimuma. Javni funkcioneri su rijetko optuživani, a još rjeđe osuđivani. Kad i jesu osuđivani, sudovi su izricali blaže kazne od onih osuđenima za korupciju u privredi“.
Precizorano je da je u posmatranom petogodišnjem periodu izrečeno šest osuđujućih presuda za pet javnih funkcionera, a sve uključuju minimalne kazne ili kazne ispod zakonskog minimuma.
“Optuženi za korupciju na visokom nivou najviše su dobili potpisivanjem sporazuma o priznavanju krivice. Nijedna kazna prema tim sporazumima nije bila iznad zakonskog minimuma, bez obzira na težinu krivičnog djela, protivpravno stečenu korist ili štetu. Sudovi su izricali blaže kazne za korupciju na visokom nivou od one za administrativnu korupciju, a javni službenici su imali povoljniji tretman od ostalih optuženih osoba. Sudovi su, takođe, različito procijenili iste okolnosti za različite optužene osobe, u korist javnih funkcionera, od kojih su neki dobili uslovne kazne kad za to nisu postojale zakonske odredbe. Činjenica da se podmićivanje saobraćajnog policajca kažnjava strože od političke korupcije pokazuje u kojoj je mjeri iskrivljena krivična politika sudova“.
Otežavajuće okolnosti ne važe za funkcionere
Kao primjer, MANS u dokumentu navodi slučaj dvoje javnih funkcionera - bivšeg predsjednika Opštine Bar Žarka Pavićevića i njegove saradnice, u kojem sud nije razmatrao kao otežavajuću okolnost razmjere štete prouzrokovane njihovim krivičnim djelima.
Sa druge strane, navodi se u dokumentu, preduzetnica iz iste opštine osuđena je na trostruko višu kaznu, uprkos tome što je prouzrokovala tri puta manju štetu, uz obrazloženje da je nanesena šteta otežavajuća okolnost.
“Viši sud u Podgorici je osudio Pavićevića na godinu dana zatvora zbog najtežeg oblika zloupotrebe službenog položaja. U to vrijeme je propisana kazna zatvora bila između dvije i 10 godina. Šteta nanijeta Opštini Bar je iznosila skoro dva miliona eura. Krivično djelo je takođe bilo u produženom trajanju, za koje KZ propisuje strožu kaznu do 20 godina zatvora. Istom presudom osuđena je i izvršna direktorica Zavoda za izgradnju Bara Danijela Krković zbog krivičnog djela pomaganja u zloupotrebi službenog položaja, izricanjem kazne od šest mjeseci do pet godina. Kazna zatvora između tri mjeseca i pet godina je izrečena za krivično djelo krivotvorenja službenih isprava u produženom trajanju, uprkos zakonskoj mogućnosti izricanja kazne do 10 godina. Sud je Danijeli Krković izrekao uslovnu kaznu“, navodi MANS i upozorava da je isti sud “osudio izvršnu direktoricu privatne kompanije iz Bara na tri godine zatvora za najteži oblik krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja u privrednim aktivnostima, a prouzrokovana šteta je bila 600.000 eura“.
“To je suprotno svim slučajevima u kojima su javni službenici ili članovi organizovane kriminalne grupe osuđeni za korupciju. To potvrđuje da se otežavajuće okolnosti odnose samo na osobe koje nisu javni službenici ili članovi kriminalnih grupa, u slučajevima koji ne uključuju korupcija na visokom nivou u javnom sektoru ili organizovani kriminal“.
”Zaboravni tužilac“ i padanje optužnica
U istom slučaju, navode iz MANS-a, drastičan je i primjer nemarnosti specijalnog državnog tužioca, koji je “pomogao optuženima u slučaju korupcije na visokom nivou i spriječio sud da izrekne strožu kaznu“.
“Izrečene su blage kazne, a otežavajuće okolnosti su zanemarene zbog greške tužioca, no on se nije žalio na presudu prvostepenog suda. Iznoseći svoje završne riječi, državni tužilac je ‘zaboravio’ imovinsku korist stečenu krivičnim djelom. To je značajno poboljšalo položaj optuženih, jer su optuženi samo za osnovni oblik krivičnog djela, koji pokriva dobit do 3.000 eura“.
Ističu i da su mnoge optužnice odbijene zato što je državni tužilac odustao od krivičnog gonjenja ili zbog zastare, što ukazuje na “nesposobnost i arbitrarnost Državnog tužilaštva u podizanju optužnica, kao i na neefikasnost pravosuđa u vođenju postupka“.
“Dvije trećine presuda kojima se odbijaju optužnice su usvojene zbog odbacivanja optužnice od strane tužioca. To ukazuje da Državno tužilaštvo nije sposobno dokazati na sudu optužbe za korupciju i da se optužnice podižu bez valjanih dokaza, što predstavlja trošak za državni budžet. Gotovo trećina odbačenih optužnica je odbačeno zbog zastare, što pokazuje da pravosuđe djeluje neblagovremeno i da se postupci vode neprimjereno dugo. To dovodi do odbacivanja optužnica i nepotrebnih troškova za pravosuđe. Nakon nekoliko godina vođenja postupaka protiv korupcije, državni tužioci su arbitrarno povukli optužnice, ne navodeći nikakve posebne razloge. Umjesto toga, daju neodređene izjave da optuženi nisu počinili istraživana krivična djela ili da nema dokaza“.
Afera “Budva“ i sporazumi o priznanju krivice
Prema analizi MANS-a, sporazumi o priznanju krivice dodatno su smanjili kazne za one koji su osuđeni za korupciju na visokom nivou, čak i u slučajevima koji uključuju milionsku štetu.
“Kroz sporazume o priznanju krivice, pregovaranje o kaznama ispod zakonskog minimuma za teška krivična djela korupcije postalo je pravilo, a ne izuzetak. Sudovi samo potvrđuju izuzetno blage kazne koje je državno tužilaštvo dogovorilo sa optuženima, ne analizirajući je li to uskladu sa zakonom. Dostupni statistički podaci pokazuju da su sudovi izrekli kazne na nivou ili ispod zakonskog minimuma svim državnim funkcionerima osuđenim za korupciju“.
Ističe se da je samo u slučaju Svetozara Marovića optuženi dobio minimalnu kaznu, dok su u svim ostalim postupcima kazne bile ispod minimalne.
Precizirano je i da zaključivanje sporazuma o priznanju krivice nije pomoglo poboljšanju rezultata u finansijskim istragama, koji su i dalje izuzetno skromni, a da Državno tužilaštvo još nije uspjelo da oduzme imovinu onima koji su osuđeni za korupciju, koji su priznali krivična djela, a zatim napustili zemlju kako bi izbjegli zatvorske kazne i oduzimanje imovine.
“To je dodatno smanjilo povjerenje javnosti u pravosuđe“.
To ilustruju aferom “Budva“, u kojoj je nekoliko javnih funkcionera osuđeno, uglavnom kroz potpisivanje sporazuma o priznanju krivice.
“Gotovo trećina svih krivičnih presuda koje uključuju elemente korupcije u posmatranom petogodišnjem razdoblju odnosi se na aferu Budva. Kriminalističke istrage protiv Svetozara Marovića, bivšeg predsjednika Skupštine Crne Gore, i članova njegove kriminalne grupe su pokrenute 13. avgusta 2015. Dva dana kasnije je započeto sprovođenje Zakona o krivičnom postupku, omogućavajući sporazume o priznanju krivice s optuženima za najteža krivična djela korupcije. Početni rezultati u procesuiranju afere su bili vrlo skromni, a nakon hapšenja Svetozara Marovića i njegovog sina Miloša započelo je pregovaranje o sporazumima o priznanju krivice. Ukupno je 21 optuženih osuđeno za 32 krivična djela, sa samo dvije oslobađajuće presude, za po jedno krivično djelo. Na kraju je 12 optuženih zaključilo sporazume o priznanju krivice, dok su neki takođe već bili osuđeni u ranijim sudskim postupcima. Međutim, u tim sporazumima je državno tužilaštvo pristalo na izuzetno blage kazne, koje su sudovi potvrdili. One su bile ispod zakonski propisanog minimuma, uprkos velikim razmjerama prouzrokovane štete ili stečene koristi, koje su utvrđene presudama“.
Ističu i da u konačnim presudama izrečenim na temelju sporazuma o priznanju krivice nedostaju razlozi za tako niske kazne i neodgovaraju javnim funkcijama optuženog, niti onima koji su bili dio kriminalne grupe.
“Na primjer, šef kriminalne grupe dobio je blažu kaznu od jednog od njenih članova. Za većinu istaknutih članova grupe, sudovi su okolnosti suviše slobodno protumačili kao olakšavajuće, a u nekim slučajevima i bez osnova...“.
Podsjećaju da je nakon prvih presuda, porodica Marović započela rasprodaju imovine u Crnoj Gori.
“Državno tužilaštvo je odmah nakon pokretanja finansijske istrage sklopilo sporazum s Milošem Marovićem, a kasnije i s njegovim ocem Svetozarom. Na predlog tužilaštva su pušteni iz pritvora. Šteta pričinjena Opštini Budva u mnogim od ovih postupaka nije pravilno procijenjena, jer advokat koji je zastupao Opštinu i kojeg je svojevremeno angažovao jedan od članova kriminalne grupe u Budvi, nije tražio nikakvu odštetu za Opštinu. Rezultati finansijske istrage su bili izuzetno skromni. Imovina, za koju je Državno tužilaštvo naložilo da bude oduzeta, više nije upisana kao vlasništvo Marovića. Državno tužilaštvo je sprovelo konkretne mjere u vezi s ličnom imovinom Marovića tek u julu 2017. U međuvremenu je porodica prodala imovinu i pobjegla u Srbiju, kako bi izbjegla zatvor. Zahvaljujući odgađanju izvršenja zatvorske kazne, koju je na prijedlog Državnog tužilaštva odobrio Osnovni sud u Kotoru, Miloš Marović je uspio da dobije državljanstvo Srbije, dok je Svetozar Crnu Goru napustio dan nakon puštanja na slobodu“.
Bez odgovornosti, promjene su kozmetičke
Milovac smatra da, bez obzira na izmjene u tužilaštvu koje će sasvim izvjesno biti prvo kadrovske, nakon čega treba da se vidi da li će biti i suštinske, za oslobađanje državnih institucija od političkog uticaja “moramo imati jasan sistem odgovornosti upravo na onim pozicijama koje u Crnoj Gori treba da imaju ključnu ulogu u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala“.
“Ukoliko se nastavi dosadašnja praksa da sudije i tužioci ne odgovaraju za oborene presude i odbačene optužnice, za propuštene šanse da se kriminalci i njihovi saradnici među državnim funkcionerima na vrijeme i adekvatno kazne, možemo govoriti samo o kozmetičkim promjenama koje građanima Crne Gore neće donijeti više pravde“.
Druga ključna preporuka, ističe on, odnosi se na pristup informacijama o radu tužilaštva i sudova koji je sada na nivou koji ne omogućava bilo kakvu građansku kontrolu rada ovih institucija.
“Bez veće transparentnosti u radu ne možemo očekovati ni da sudije i tužioci budu odgovorniji, niti da građani počnu da vraćaju povjerenje u ove institucije. Ovo je posebno važno kada govorimo o ulozi pravosuđa u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao jednog od ključnih zadataka crnogorske države na putu ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji“.
Bonus video:
