Iz inata je počela da piše epske pjesme. Željela je da pokaže da tanana ženska duša umije da druguje i sa desetercima i osmercima, da joj nije samo lirika bliska i da pisanje epske poezije nije samo “muški posao”.
Uspjela je u tome.
Bila je osamdesetih godina prošlog vijeka jedna od rijetkih ženskih tekstopisaca koja se aktivno bavila pisanjem guslarskih pjesama. Onda su došle neke nove, njoj strane okolnosti, vremena za koja nije bila pripremljena i u kojima su joj nekada bliski prijatelji postali stranci.
Odložila je “guslarsko”, ali ne i spisateljsko pero, počela da piše tekstove, priče, objavila je dvije knjige i mašta o trećoj. Nju duguje majci Zorki.
Njeno ime je Milojka Perović i uz svoje ime obavezno doda i očevo, da se zna da je od Pera naslijedila talenat za pisanje stihova.
Rođena je u Banjanima, selo Macavare, opština Nikšić, prije 66 godina.
Postala je izbjeglica, ne svojom krivicom. Usamljena žena, ne svojom odlukom.
Jedino je čitanje knjiga njen izbor još od prvih školskih dana, a po dolasku iz Sarajeva, kako kaže, to joj je “jedino zanimanje”.
“U osmom razredu sam objavila prvu pjesmu u ‘Malim novinama’, dok sam u srednjoj školi pisala za zidne novine. Onda sam otišla za Sarajevo i tamo sam se okrenula epskoj poeziji iz inata muškom svijetu. Srela sam jednog poznanika iz Crne Gore koji je bio vojno lice. Živio je u Sarajevu i pisao epske pjesme. Rekla sam mu da i ja znam da pišem. Nije mi vjerovao i rekao je da mu za sedmicu dana donesem pjesmu. To sam i uradila”, priča za “Vijesti” Milojka, dok prebira po prošlosti koju je, kako reče, odavno stavila ad akta.
Sada je za trenutak tu prošlost “izvukla iz arhive”.
1993.
godine u tadašnjem Titogradu održano je Savezno takmičenje guslara... Milojku su pozvali da učestvuje u dijelu koji se odnosio na takmičenje pjesnika. Prijavila je pjesmu ‘Vuk Strainić i spuški begovi’ i odnijela drugu nagradu...
“Tako je počelo aktivno pisanje i slušanje gusala. Ali i aktivno druženje. Postala sam član društva guslara ‘Filip Višnjić’ iz Sarajeva i bila jedina žena u društvu koje je bilo internacionalno. Postojala je sekcija pjesnika, čiji sam član bila. Učestvovala sam na raznim koncertima, festivalima, manifestacijama, na nekim festivalima sam bila i član žirija, što je bilo neobično za ženu, pisala pjesme u desetercu i osmercu”.
SNIMLJENO SEDAM PJESAMA
Član društva “Filip Višnjić” bila je od 1984. do 1989. godine.
Snimljeno je sedam njenih pjesama, od kojih je tri snimila RTV Ljubljana, što tada nikome nije pošlo za rukom.
Bila je članica Saveza organizacija kompozitora Jugoslavije (SOKOJ).
Sa ponosom ističe, da je jugonostalgičarka.
Dar za pisanje stihova naslijedila je od oca Pera, koji je bio knjigovođa i izuzetno pismen čovjek za to doba. Mnogo je čitao, pisao je, a poznata je njegova pjesma o Jovanu Mirkoviću.
Otac je, kaže, jedini podržavao da piše epsku poeziju, dok su ostali smatrali da je to “muški posao” i da treba da se okane desetarca.
Niko ne shvata život samaca, potrebu za druženjem. Srećna sam kada vidim porodične ljude, ali oni ne mogu da shvate samce. Za 30 godina boravka u Nikšiću, sem neka prolazna druženja, nijesam ‘obezbijedila’ stalnog prijatelja. Svi su zauzeti, svi trče, žure, a samac je samac. Nijesam od onih koji se nameću i zamaraju ljude, ali ne smatram prijateljima one koji nijesu sposobni da osjete potrebe drugog”
“Prestala sam da pišem 1989. jer su već tada gusle počele da se koriste kao oružje za sijanje mržnje u Bosni i Hercegovini. To je za mene bio kraj. Nakon 17 godina života i rada u Sarajevu, 1992. godine morala sam da se vratim za Nikšić, a moj prtljag se sastojao samo od lične dokumentacije, kao kada sam napustila rodne Macavare. Moji drugovi sa kojima sam se družila širom Jugoslavije drugačije su se ponašali tamo, a drugačije u Nikšiću. Rekli su mi čak i ti tzv. prijatelji da se okanem epske poezije i da prestanem da se bavim muškim zanatom. Ipak sam se još jednom, sada kao izbjeglica, pojavila na jednom festivalu. Bilo je to u Titogradu, 1993. godine, kada je održano Savezno takmičenje guslara i kada su me pozvali da učestvujem u dijelu koji se odnosio na takmičenje pjesnika. Prijavila sam pjesmu ‘Vuk Strainić i spuški begovi’ i dodijelili su mi drugu nagradu”.
Želja joj je, kako kaže Milojka, da napiše knjigu o odnosu prema starim ljudima.
Priznaje Milojka da joj je pjesma “Balkanska carica”, koja je urađena po drami kralja Nikole, posebno draga. Tu su još i pjesme “Vuk Trebješki Lopušina”, “Knjaz Arvanit i hanuma Fatima”… a tekstove epskih pjesama je sabrala u zbirku “Svaka sudba novu sudbu rađa”, koju je objavila 1989. godine u Sarajevu.
ČITANJE I PISANJE KAO HOBI
Nakon odlaska iz Sarajeva i povratka u Nikšić, Milojka okreće novu stranicu života. Opet, ne svojom odlukom.
“Život čovjek ne bira, koliko god mi mislimo da bira. Moj život se kretao u fazama - prva je bila djetinjstvo u Banjanima i srednja škola u Nikšiću, zatim sarajevska faza koja je trajala 17 godina, onda izbjegličke godine i moj život sa majkom, a prije pet godina, kada mi je majka preminula, počela je nova faza, faza samoće. U svim tim fazama sam podvlačila crtu i kretala nanovo, međutim kada čovjek stari ne može nanovo da krene”.
Ili ne umije.
Ne zna odgovor na to pitanje, ali zna da ljude samce teško može neko da shvati. Osim samaca, naravno.
To bi bila knjiga o njenoj majci Zorki, ali i o svim starim osobama koji su, kako ističe neshvaćeni i često zaboravljeni”...
“Niko ne shvata njihov život, potrebu za druženjem. Srećna sam kada vidim porodične ljude, ali oni ne mogu da shvate samce. Za 30 godina boravka u Nikšiću, sem neka prolazna druženja, nijesam ‘obezbijedila’ stalnog prijatelja. Svi su zauzeti, svi trče, žure, a samac je samac. Nijesam od onih koji se nameću i zamaraju ljude, ali ne smatram za prijateljima one koji nijesu sposobni da osjete potrebe drugog”.
Zbog toga se Milojka, kako kaže, druži sa prijateljima koji je nikada nijesu iznevjerili - knjigom i perom.
“Prvo sam objavila knjigu ‘Usiđelica’. Iako su se mnogi protivili nazivu, željela sam i da naslovom knjige pokažem da se život neudatih djevojaka koje zađu u godine u Crnoj Gori nije promijenio u odnosu na tradicionalna shvatanja. Drugu knjigu ‘Sunce njene ljubavi’ dugovala sam mojim ženama. Oduvijek su me interesovala ženska ljudska prava”.
Između prve i druge knjige rodilo se njeno prijateljstvo sa “Vijestima”. Počela je sa pismima čitalaca, a sada piše kolumne u rubrici “stav”.
“Svidjela mi se rubrika ‘Pisma uredniku’ i čitajući tekstove drugih, mislila sam da i ja imam šta da kažem. Tako je krenulo i u avgustu 2010. godine napisala sam prvi tekst pod nazivom ‘Koga briga za babe i đedove’. Vrlo malo sam zalazila u političke teme jer su mi te teme daleke u moralnom smislu. Kako sam pobornik prava i pravde biram društvene, socijalne teme, bliske meni po mom statusu. Nakon nekoliko godina, počela sam da pišem stav i za ovo 11 godina napisala sam oko 160 tekstova”.
Želja joj je da napiše knjigu o odnosu prema starim ljudima. To bi bila knjiga o njenoj majci Zorki, ali i o svim starim osobama koji su, kako ističe neshvaćeni i često zaboravljeni.
“Za sada nemam snage da tu knjigu napišem, a nadam se da hoću”
Na pitanje – ko je Milojka, odgovara.
“Jedna usamljena žena koja u tišini svoga doma čita knjige, piše tekstove i živi. Samoću nijesam tražila, ona se nametnula sama”, kaže žena koja ističe da se o prošlosti razmišlja, ali da se u prošlosti ne živi.
“To je prepušteno noćnim morama”.
Bonus video:
