Mještani sela Radomir, plemena Građansko u Riječkoj nahiji, sa sjetom i tugom, a još više sa ponosom se prisjećaju rođaka palih za slobodu u Narodno-oslobodilačkoj borbi (NOR) tokom Drugog svjetskog rata.
Pokraj seoskog groblja 1948. godine podignut je spomenik u njihovu čast. Od tada je djelimično saniran 1981. godine nakon teškog zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru, dok je 2019. ponovo obnovljen uz pomoć Opštine Cetinje i države, a svečanost su tada upotpunili posjetom članovi SUBNOR-a.
Kako mještani ovog sela „Vijestima“ objašnjavaju, to je prvi komunistički spomenik podignut u Crnoj Gori, a vjerovatno i u Jugoslaviji posvećen herojima NOB-a.
“Spomenik je u obliku petokrarake. Kamen koji čini spomenik su klesali Paštrovići, a birao ga je naš rođak. I od momenta izgradnje niti jedan taj kamen nije napukao. Ti ljudi su znali koji se materijal koristi za ovo područje. Spomenik je sagrađen uz pomoć države i lokalnih mještana“, navodi Dragan Vojvodić, jedan od mještana Radomira.
A na spomeniku su uklesana imena 22 palih boraca, od kojih su dva narodna heroja.
Nisu napisana prezimena, jer mještani kažu, to bi bilo suvišno, jer je poznato - „svi su Vojvodići, koji u cjelosti žive u ovom mjestu“.
“Šest Vojvodića je bilo u Prvoj proleterskoj brigadi, ostali su bili u drugim jedinicama. Pored njihovih imena nalaze se i imena bojnih polja, strelišta i logora u kojima su stradali“, objašnjava Dragan.
Pored njih, Vojvodići navode, da je iz rata izašlo i još pet boraca koji su dočekali slobodu.
“Ukupno 27 u 25 domova u selu Radomir“, složno će i ponosno Vojvodići.
Pored spomenika je bista generala-potpukovnika Gaja Vojvodića, nosioca partizanske spomenice i komandira čete prvog Lovćenskog bataljona Prve proleterske brigade u Rudom 21. decembra 1941. godine. Do njega je spomen bista Petra Vojvodića, narodnog heroja, dok se bista drugog narodnog heroja Đoka Vojvodića, nalazi na spomen-česmi u Građanima, sa divjunakom i herojem Đurom Petrovićem.
Samo selo je prije rata imalo 136 stanovnika, pa ih tolika brojka boraca iz ovog mjesta čini, kako kažu, vjerovatno područjem koje je dalo najviše boraca shodno broju stanovnika u cijeloj Jugoslaviji.
“Nisu naši preci svi do jednog bili zadojeni komunizmom niti su imali potpuno isto ideologiju, ali su u svojim glavama imali ideje slobode, jednakosti i otpora“, objašnjava Dragan suštinu NOB.
“Kad se krenulo na Pljevlja iz čitave Crmnice je krenulo 13 boraca, a samo odavde 11“, dobaci Svetozar, jedan od Vojvodića.
Rade Vojvodić se po predanju djeda prisjeća ratnih vremena ovih krajeva.
“Selo je, iako malo, specifično jer je 1942. godine dva puta bombardovano avionima od strane Italijana. To govori samo o važnosti ovoga mjesta, odnosno svih ljudi koji su bili angažovani u NOB-u. Ovo područje je bilo kost u grlu u tom periodu“, ponosno izgovara Rade.
„Komunističko leglo“, prekida ga njegov rođak Svetozar, a Radislav nastavi.
“Sreća je bila što u samom bombardovanju nije bilo žrtava, jer su se ljudi sklanjali u podrume, dok su bombe padale nekoliko metara od njih. Kad su Italijani poslije bombardovanja prošli da vide učinak i pitali da li je bilo žrtava, moj djed im je odgovorio: ‘bile su dvije žrtve - jedna mačka i dvije kokoške pale su mrtve“, osmjehuje se Rade.
Vojvodići se prisjetiše i složno zapjevaše stihove pjesme Rajka Joličića.
„Kamen stanac, luč i tamjan/Noć zvjezdana iznad mora/A u srcu dragulj sjajni/Rodna gruda Crna Gora.
Nasred guvna kamenoga/Viteško se kolo vije/Ispisali Vojvodići/Sjajnu stranu istorije.“
Na spomeniku, na jednoj od mermernih ploča uklesana je posveta palim borcima.
“Za ideju i za prava/Na sve strane vi ste pali/I sa djelom postignutim/Mlađima ste primjer dali.
Djelo vam je dovršeno/Nastao je život novi/A za vječnu slavu vama/Spomenik se diže ovi“.
A Vojvodići su sumnjičavi po pitanju toga da li mlađi slijede primjer svojih predaka.
“Mi nastojimo da sačuvamo uspomenu na naše bravstvenike i rođake. Svjesni smo da se vremena mijenjaju, ali ako se dio ne prenese na mlađe generacije, bojimo se da će se to zaboraviti“, sa dozom straha govori Dragan.
„Kada se pogleda šta se danas sve dešava u državi... Ljudi su se borili za slobodu, a danas se ona na sve strane rasprodaje“, vidno je razočaran Radislav, koji za čas promijeni raspoloženje.
Neposredno uz spomenik, možda atipično, ali potpuno skladno, kako rekoše Vojvodići, nalazi se mala seoska crkva Sv. Jovana Krstitelja, koju je 1786. godine osveštao Sveti Petar Cetinjski 1786. godine.
„Uređena skromno, da se niko ne zastidi“, naglasi Dragan, parafrazirajući riječi koje je kazao Sveti Petar prilikom dolaska u crkvu.
No nisu Vojvodići ponosni samo na period Drugog svjetskog rata. Svega toga ne bi bilo da nije boraca koji su opet dominanto sa ovog prostora učestvovali u Veljem ratu, bici na Fundini, Grahovu... Kažu da su njihovi preci nosioci šest Obilića medalja.
„Neko se danas ježi od toga, a mi smo i na te pretke ponosni. Za junaštvo na Grahovcu, šest Vojvodića dobilo je Grahovsku medalju“, kaže Dragan.
Između grobnica, čitamo i imena onih koji su kroz vjekove dali svoje živote za slobodu Crne Gore. Đura Vojvodića, zvani Đuro Stari, odlikovan je Đorđevskim krstom (rusko odličje). Zatim dolazimo do imena Joša Vojvodića, Draganu posebno interesantnog.
„On je na Fundini zadobio 27 rana, a nakon toga je živio još pola godine. Obilazeći teško ranjenog Joša, tada knjaz Nikola upitao ga je bi li mu dao kapu na kojoj je bilo 17 rupa, a da će mu on poslati novu. Tako je i bilo. Kažu da se Jošova kapa čuva u Ermitažu u Sankt Petrburgu“, reče on.
Nije sigurno da li se ta kapa i dalje čuva u jednom od najpoznatijih muzeja na svijetu, ali jeste da mještani Radomira čuvaju sjećanje na svoje heroja, a u ovom seocetu ih zaista ima dosta.
Bonus video:
