Hoću da radim, da od toga živim, tražim da mi se pomogne, ali tako što će mi dotjerati vodu, a ja ću dati deset jaradi, priča Svetlana Vuković, stočarka iz podgoričkog naselja Vranići, koja nastavlja tradiciju pokojnog svekra i muža, na imanju koje jedino nema vodu u tom kraju.
Na zemlji koju je njen pokojni svekar kupio krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka i tu započeo da se bavi stočarstvom, uvijek su kuburili s vodom, mučili se da je dotjeraju, kupovali...
Koliki je problem s vodom za Svetlanu, najbolje ilustruje to što ovih dana, kada je pri kraju jedanaest kubika, odnosno 11 hiljada litara koje je kupila početkom mjeseca, garderobu ne pere jer je svaka kap dragocjena za koze.
“Kupila sam jedanaest kubika 2. jula, sjutra moram pod hitno da se snađem za pare da kupim još. Nepunih 15 dana traje jedna cistijerna, to je kada mi je dotjeraju iz ‘Čistoće’, a vatrogasci mogu šest kubika”, priča Svetlana.
Ona kaže da je u petak ujutro uplatila “Čistoći” 68 eura za jedanaest kubika vode.
Pokrenuta je akcija, uz pomoć komšija, kako bi Svetlana napokon dobila vodu, a neophodno je iskopati više od 400 metara kanala i položiti crijevo...
“Ovih jedanaest kubika trebalo bi da mi bude do 25. jula”, kaže ona.
Ističe da ima više od stotinu koza i jarića i toliko ovaca i jagnjadi.
“Ovce i jagnjad sada su na planini, na Kapetanovom jezeru, prije nedjelju i više ih je sin tamo prebacio. Ovdje osim koza imam prasad, dvije junice, pet konja, magare, sve to mora da pije”.
Pokojni svekar, kako navodi, kupio je imanje osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je došao iz Gornjih Bandića.
“Bavio se stočarstvom, pa onda moj pokojni muž. Moj sin i ja smo to naslijedili. Računala sam da od toga mogu da podižem djecu, da ih školujem. U svakom normalnom društvu, čovjek bi od ovoga mogao normalno da živi. Međutim, nijesam naišla ni na kakvo razumijevanje, a nijesam toga tipa da se žalim i tražim pomoć. Nijesam je nikada tražila, nego da mi se pruži mogućnost, ako neko ima pravo da dobije dvije cistijerne, zašto to nemam ni ja. Meni trebaju dvije mjesečno, da ne moram da idem u mjesnu zajednicu, pa u Glavni grad, pa u Vatrogasnu da uzmem žiro-račun. Da mogu da uplatim na račun, a ne na deset vrata da pokucam”.
Kako kaže, sada su sušni mjeseci u Podgorici, nema kiše, ne može da napuni bistijernu, tako da mora svako malo da zbog te procedure ide u grad.
Pretprošle godine, priča, u februaru je kupovala vodu, pa sve do oktobra, tako da je trgovala ukupno 17 cistjerni.
“Danas, u 21. vijeku, nemamo vodu. U Sekretarijatu za poljoprivredu Glavnog grada tačno znaju da se snabdijevam preko cistijerni. Novoj vlasti se nijesam obraćala, jer ne mogu ja da budem prioritet, ima takvih kao ja puno. Nijesam jedina u Crnoj Gori što ima problem s vodom, ali sam ogorčena što nikada nijesam naišla na razumijevanje”, ljutito priča Vuković.
Istakla je da je jednom u vatrogasnoj, pretpostavlja zamjenik komandira, pitao da li je normalna, kada je tražila vodu u jeku velikih požara.
“Četiri dana sam bila bez vode, uplatila sam bila cistijernu, požari su bili stvarno na sve strane. Rekao mi je - gospođo jeste li vi normalni, vidite li da gori svuda. Rekla sam da sam normalna i da četiri dana mi stoka nema vode. Otišla sam kod komšinice da napunim bidon vode, a ona se začudila kako ne mogu da mi dotjeraju vodu kada je cistijerna došla komšiji, koji nema stoku. Onda sam pozvala, zaprijetila im da ću obavijestiti sve novinare ukoliko mi ne dotjeraju vodu za pola sata, i to se desilo. Znači, treba da budem bezobrazna, a ne može na lijepo da se to završi. Cio vijek se poteže to pitanje.”
Vuković kaže da se sada navodno priča da će neka pumpa-crpna stanica pri dnu naselja da izbacuje vodu na brdo gdje je njena kuća.
“Spremna sam da učestvujem. Preko hidrofora imam vodu iz bistijerne u kući, kada ima kiše pa se puni. Imam brojilo, sat je zaveden u ‘Vodovodu’, jer je moj pokojni muž dao 350 eura učešća, ja sam dala isto toliko, jer je bila priča da će moći voda da se izbaci. U blizini komšijine kuće, udaljene odavde podosta, ima šaht, dao nam je komšija da stavimo sat. Treba da se iskopa, velika je dužina, nije problem cijevi postaviti, nekako bi i pumpu obezbijedila, ali da se iskopa metar - košta mnogo”.
Istakla je da nikada nije ostvarila pravo na kredit od Ministarstva, a javljala se, jer ima registrovano gazdinstvo.
“Mislim da treća generacija treba da ubira plodove rada. Moj sin je treća generacija, znači stotinu godina tradicije, još uvijek smo na primitivnom načinu. Kada neko kaže - ima stotinu koza, ovaca,... Za to treba veterinar, za koze i ne treba, ali za ovce mora, pa da se prebace na planinu, a sve se to plaća, to je ogromno ulaganje, treba ih prehraniti.”
Kupuje sijeno, koze ne hrani koncetratom, jer kaže da mnogi uzimaju mlijeko za lijek, pogotovo sada kada je korona.
“To mlijeko je čisto, bez ikakvih dodataka. Za prodaju proizvoda nikada nijesmo imali problema, s obzirom da se poodavno bavimo ovim. Kozji sir je šest eura, litar mlijeka je euro i po. Sve prolazi kod kuće. Ove godine nijesam prodavala jarad, imam zdravstvenih problema s rukama, muzem tri-četiri. Ne mogu još da riješim svoj zdravstveni problem.”
Cijena svega raste, a mesa i sira je, dodaje, evo deset godina ista.
“Ozbiljno razmišljam, moram voditi računa o zdravlju, pa onda vjerovatno neću držati puno stoke, mnogo se radi, a nema toliko prihoda, iako neko misli da ima. I sin da me je poslušao ne bi vjerovatno držao te ovce, nego koze. Sve ispod 150 koza je preživljavanje, krpljenje. Mogu neki da pričaju da plaćaju radnike, ja sama radim, pomaže mi sin, koliko može, jer i on radi. Ne plaćam radnike i opet ne mogu da dođem na pozitivnu nulu.”
Istakla je da joj ne treba ničija članska karta, a ne interesuje je ni ko će biti ministar.
“Kakvo je naše stočarstvo, kada bi se uzela statistika, vidjeli bi da se sve manje grla drži, nekad sam držala 120 koza za mužu, sada 65, dogodine će biti 50, ako se ovakva situacija nastavi. Uzeti suvog hljeba i jesti je bolje, nego da se mučim, radim, a nema efekta. U normalnim društvima bi se od ovoga moglo živjeti, na pošten način. Prije nekoliko godina napravili smo objekat za proizvodnju sira, a primamo i dalje premiju kao da je u sklopu kuće, a to je različit cjenovnik.”
Radi i po osamnaest sati dnevno
Vuković kaže da je 27 godina od kada je došla u Vraniće, a da se pokojni svekar mučio i ranije, tada je do kuće bio makadam.
“Pa možete misliti kakava je to muka bila.”
Priča da joj je muž umro prije deset i po godina, kćerka Tamara, koja je sada udata, tada je imala 13, a sin Miloš 12 godina.
“Kako su godine odmicale, toliko rada uložila sam, nikada slobodnog vremena, često dan počinje ujutro u pola pet, završava u 22 i 30.”
Kako kaže, imaju i vinograd, nekoliko košnica, obaveza oko prasadi, a kada nema posla – ide kod koza.
“Pustim ih, imam dva psa koji idu s njima. Bilo je problema ranije i s psima lutalicama. Pola godine problema tih nema. Stalno smo imali štete od lovačkih i pasa lutalica. Kućne ljubimce puste. Nedavno su jednom komšiji zaklale lutalice ovce. Klali su meni koze.”
U Sekretarijatu za poljoprivredu Glavnog grada tačno znaju da se snabdijevam preko cistijerni. Novoj vlasti se nijesam obraćala, jer ne mogu ja da budem prioritet, ima takvih kao ja puno. Nijesam jedina u Crnoj Gori što ima problem s vodom, ali sam ogorčena što nikada nijesam naišla na razumijevanje...
Čista voda i “prljavi” računi zarad premija
Svetlana priča da su koze nevjerovatno čiste životinje, pametne, koje traže čistu vodu.
“Ako je voda malo prljava – neće da je piju.”
Kako kaže, njene koze su domaća rasa – Balkanska, a osim nje u Podgorici veći broj drži samo još jedan stočar u blizini Duklje.
“Imam jednu koja je stalno napolju s jaretom, slomljena joj je noga. Ne smijem da je držim u toru, jer bi je ostale napale i ubile. To rade jer smatraju da je bolesna i da će im naškoditi.”
Priča da koze muze sedam mjeseci, ali da ima stočara koji radi premija prijavljuju da to rade cijelu godinu:
“Rekla sam u Ministarstvu, naravno da se našalim i posprdam, da ću onda ja moje da prodam i da kupim te. Kako može da se muze koza godinu dana kada jare nosi pet mjeseci.”
Bonus video:
