Izgradnjom objekata i proširenjem dvorišta nasipanjem zemlje i šuta, površina ulcinjskog kanala Port Milena smanjena je za 62 hiljade kvadrata u posljednjih pola vijeka, a njegove obale u zadnja dva kilometra prema ušću u prosjeku su bliže za 31 metar.
O razmjenama uzurpacije državne imovine svjedoči istraživanje firme “Etalon geo office” iz Danilovgrada, u koje su “Vijesti” imale uvid.
Ukupna tržišna vrijednost zemljišta, nastalog nekontrolisanim nasipanjem, danas se kreće između 10 i 20 miliona eura.
”Vijestima” je potvrđeno da se vještački stvoreni kvadrati zemljišta vode na Vladu u katastarskim knjigama. Odnosno, vlasnici okolnih imanja i kuća nijesu vlasnici, već samo korisnici nasute površine.
Objekti izgrađeni na površini koja je nekada pripadala vodenom toku kanala, u listu nepokretnosti imaju zabilježbu - građenje na tuđem zemljištu.
Za prof. dr Savu Petkovića iz Beograda, rezultati istraživanja danilovgradske firme su zapanjujući.
”Sve je to posljedica nasipanja zemlje i šuta duž obala kanala. Prosto je neshvatljivo da niko nije reagovao jer se nasipanjem materijala i divljom gradnjom u potpunosti degradira prirodni izgled kanala. I kada se tome doda ispuštanje otpadnih fekalnih voda u kanal, postavlja se pitanje da li je uopšte moguće revitalizovati Port Milenu”, kazao je Petković “Vijestima”.
Naglasio je da bi hitno trebalo obaviti detaljna topografska snimanja terena, da bi se dobili znatno precizniji rezultati.
Istraživanja Danilovgrađana, pored ostalog, rađena su i preklopom katastarskog plana i sadašnjeg toka (Google maps 2020) sa granicama na vojnim topografskim kartama iz 1972. godine.
Upoređujući katastarski plan i kartu iz 1972. godine, stručnjaci iz “Etalon geo offica” zaključili su da je sadašnji tok Port Milene znatno unutar katastarskih granica.
Na drugoj preklopnoj mapi, na pojedinim mjestima vide se i brojke u desetinama metara, koje pokazuju razliku graničnih linija oboda kanala iz 1972. i danas, kao posljedicu urbanizacije, odnosno izgradnje objekata i proširenja dvorišta na uštrb nekad najvećeg mrestilišta ribe na Mediteranu.
Zelenom bojom označeno je smanjenje sjeverne strane kanala koje, kako navode, od 1972. iznosi 3,2 hektara.
Oker bojom označena je južna strana kanala, čija je površina za pola vijeka smanjena za 3 hektara, ili za 30 hiljada kvadrata.
Na jednoj od mapa nalaze se i fotografije u blizini starog i novog mosta, koje svjedoče o zemljištu “otetom” od kanala.
Ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže da je “silovanje” Port Milene počelo odmah nakon zemljotresa 1979.
”Tada je nastao pravi stampedo na obale balkanskog Grandea, kako su ga zvali po ugledu na Venecijanski, jer su bili približno iste dužine. Do tada je malo šta bilo izgrađeno. U kanalu smo se kupali, lovili ribu, takmičili se u izlovu jegulje. A danas...”, kaže sa sjetom, gledajući u sivu površinu kanala sa kog se i ovog ljeta širi neprijatan miris.
Danas je, dodaje, nekad mrestilište i glavna atrakcija za turiste pretvoreno u najveću septičku jamu u regionu.
Kaže da se sjeća i Port Milene bez mostova i objekata.
”Bila je široka između 80 i 120 metara, a duboka od četiri do osam, ili deset metara. Na drugu stranu kanala, prema Velikoj plaži, kao djeca, prelazili smo splavovima na sajlu. Kasnije su došli mostovi, a sa njima i uzurpacija”.
Postanku luke i kanala prethodila je realizacija velikog državnog projekta za isušenje Zoganjskog jezera.
Kapetan Dinko Franetović je u svojoj knjizi naveo da je inženjer Josip Slade 1881. godine izradio projekat za isušenje Zoganjskog jezera, jer je nivo vode u njemu oscilirao u velikim amplitudama i konstantno ugrožavao poljoprivrednu proizvodnju.
Kako je Franetović zapisao, sljedeće godine, državni senat je na Cetinju odlučio da izdvoji 10.000 forinti za realizaciju tog projekta, ali do izvođenja radova nije došlo. Zato je knjaz Nikola 1885. angažovao ruskog inženjera Vladimira Varmana, koji je projektovao i iskopao cik-cak kanal dužine 4,5 kilometra, od jezera do mora kod rta Đerane.
Nakon tri godine, upravitelj primorja, vojvoda Simo Popović, veoma uspješno je obavio prvo čišćenje kanala.
Drugo čišćenje sproveo je inženjer Marko Đukanović, ali je pritom navodno napravio veliku grešku - produbio je kanal i na jednom mjestu ispravio, tako da je nakon toga more prodrlo i nanijelo nenadoknadivu štetu obradivom zemljištu.
Poslije velikih poplava 1896. i izlivanja Bojane u Zoganjsko jezero i kanal, koji je usljed toga još više produbljen i proširen, nastala je luka Đerane, odnosno Port Milena.
Povremenim izlivanjima Bojane, luka i kanal su u plovnom stanju bili sve do 1930.
Nakon što je 1934. godine izgrađena solana, zbog čije je bezbjednosti podignut nasip duž Bojane, pročišćavanje luke i kanala riječnom vodom je prestalo. Od tada, pa sve do 1950. godine, ušće kanala Milena održavano je plovnim, stalnim radom jednog bagera...
Petković je u svom naučnom radu, u okviru izmjena i dopuna DSL Rt Đerane, naveo da su sve do prestanka bagerovanja, kanal i njegova okolina predstavljali jedinstveni ekosistem u Evropi i svijetu.
”Izuzetno pogodna klima omogućila je razvoj veoma raznovrsnog bujnog biljnog i životinjskog svijeta. Zahvaljujući izvanrednom kvalitetu vode, kanal je postao i jedinstven rezervat za veoma raznovrsni riblji svijet. To je pogodovalo i naglom razvoju ribarstva na obalama kanala sa ribarskim mrežama - ‘kalimera’, koje su postale poznate u čitavom svijetu”, piše u studiji.
Međutim, prestankom bagerovanja, ušće kanala Milena je bilo skoro potpuno zasuto. Postepeno su, pojasnio je Petković, počele da se smanjuju i dubine vode i širine kanala i na ostalim dionicama.
”Sa početkom razvoja turizma u ulcinjskom regionu počeli su da se javljaju i ekološki problemi duž kanala. Nekontrolisana izgradnja stambenih i turističkih objekata imala je za posljedicu postepeno pogoršavanje kvaliteta vode u kanalu. Naime, u kanal su ispuštane otpadne vode, a u pojedinim incidentinim situacijama, kanal je preuzimao ulogu kolektora otpadnih voda. Kvalitet vode u kanalu je toliko degradiran da je skoro u potpunosti uništen nekadašnji jedinstveni ekosistem”, navodi Petković.
Smanjenje dubina vode i širine kanala, naveo je, posljedica su potpuno nekontrolisanog deponovanja šuta i otpada prilikom izgradnje objekata duž kanala.
Početkom devedesetih godina prošlog vijeka predloženo je da se uzvodni kraj kanala Milena produži do korita rijeke Bojane. Izgradnjom ustave na zaštitnom nasipu rijeke bilo bi omogućeno kontrolisano upuštanje rječne vode u kanal.
”Naravno, prvo se podrazumijevala izgradnja kanalizacionog sistema za sva naselja i objekte koji gravitiraju ka kanalu, kao i bagerovanje nataloženog mulja sa dna kanala. Bez tih radova ne bi imalo smisla ni započinjati bilo kakve radove na povezivanju kanala Port Milena sa rijekom Bojanom”, naveo je Petković.
Dodao je da bi ubacivanjem svježe vode u kanal, u znatnoj mjeri bili ublaženi problemi zagađenja vode.
”Ukoliko bi se ubacivale značajnije količine vode, tada bi se u kanalu uspostavio tok sa brzinama koje su dovoljne da obezbijede samopročišćavanje ušća kanala u more. Ideja o osvježavanju vode u kanalu Milena, razmatrana je u okviru izrade idejnog rješenja i idejnog projekta, a kasnije je bio urađen i glavni projekat”, piše u studiji Petkovića.
Glavni projektant bio je pokojni inženjer Lazo Ban iz Ulcinja. Mada je ta ideja prihvaćena u Masterplanu Velika plaža-Ulcinj, od realizacije se kasnije odustalo zbog nedostatka sredstava. Ipak, prilikom izrade master plana za Veliku plažu 2003, u planska dokumenta ucrtan je produžetak kanala do korita Bojane.
Porat, kako ga skraćeno zovu Ulcinjani, nosi ime potonje crnogorske kraljice iz dinastije Petrović.
”Sramota više za državu što je pretvoren u kanalizaciju i što je u stanju u kakvom jeste. Da nije bilo Milene, teško da bi bilo i Solane”, kaže Hodžić.
Dodao je da su Port Milena i Solana povezane i da predstavljaju važnu kariku u očuvanju biodiverziteta tog dijela grada.
”Solana je 1934. godine izgrađena zahvaljujući Port Mileni. Sve do 1952. godine, voda na bazene Solane dolazila je iz tada kristalno čistog kanala. Prerađena so se maunama, koje su imale mali gaz, transportovala preko Port Milene do rta Đerane, gdje su čekali brodovi iz Dalmacije. Tada je to bio monopolski proizvod”, podsjetio je Hodžić.
Zatvaranje poglavlja 27 u procesu pridruživanja Crne Gore Evropskoj uniji, zavisi i od ishoda rješenja za probleme Solane, dok Milenu niko ne pominje.
Kalimera bi oživjela uz čistu vodu
Mučnu sudbinu kanala dijelile su i čuvene kalimere, specijalne naprave za izlov ribe, po kojima je Ulcinj prepoznat širom planete.
Kalimera je riječ albanskog porijekla i nastala je od izraza - “kalo dhe merr”, što u prevodu znači - “dođi i uzmi”.
Zaboravljene i urušene, nijemo svjedoče o prohujalom vremenu kada su mreže bile pune ribe i kada su krasile najljepše razglednice iz grada.
Ministarstvo kulture, prije nekoliko godina, “dobru ribarenja kalimerama” dodijelilo je status nematerijalnog kulturnog dobra. Ministarstvo je tada konstatovalo da veliku prijetnju kulturno-istorijskim vrijednostima predstavlja zagađenje Port Milene i rijeke Bojane.
Hodžić ističe da je Port Milena bila identitetski, pejzažni i turističko razvojni brend Ulcinja, Crne Gore i regiona.
”Taj jedinstveni kanal, nekada najveće prirodno mrestilište ribe na Mediteranu, nebrigom državnih organa i zločinom antropogenog faktora, postao je najveća septička jama regiona”.
Dodjela statusa nematerijalnog kulturnog dobra, Hodžić je nazvao značajnim, ali ne i dovoljnim korakom.
”To je samo prvi korak u nizu da bi kalimere stvarno bile ono što jesu. Njih ima i u Šri Lanki, ali ne treba tamo da idemo da bi vidjeli kako one funkcionišu. Dobro to znaju Ulcinjani, ali im treba čist kanal i rijeka”.
Prijetnja i epidemija zbog ekstremnog zagađenja
Prof. dr Petković, koji je decenijama aktivan u rješavanju gorućih ulcinjskih problema, ocjenjuje da revitalizacija kanala Port Milena zahtijeva ogromna sredstva.
”Za eroziju plaže na Adi Bojani nađeno je privremeno rješenje, ali za Port Milenu nema privremenog rješenja. Potrebna su velika ulaganja da bi se taj kanal barem približno vratio u nekadašnje prirodno stanje”.
On pita da li uopšte postoji neki plan rješavanja problema zagađenja kanala Port Milena.
”Da li treba da se desi neka epidemija, prouzrokovana ekstremno zagađenom vodom, da bi neko pokrenuo pitanje rješavanja problema zagađenja? Kako je bilo moguće da se toliki silni nelegalni objekti izgrade pored Port Milene, a da niko nije reagovao”, zapitao se Petković.
Podsjetio je da je prije šest-sedam decenija rijeka Temza u Engleskoj bila potpuno “mrtva”, zbog nekontrolisanog ispušanja industrijskih i komunalnih otpadnih voda.
”U takvim uslovima, nijedna riblja vrsta nije mogla da preživi. Onda su donijeti izuzetno strogi propisi koji zahtijevaju tretman svih otpadnih voda koje se ispuštaju u rijeku. Proces revitalizacije kvaliteta vode u rijeci bio je veoma dug i izuzetno skup”, kaže Petković.
U Ulcinju je u toku realizacija projekta odvođenja otpadnih voda za četiri prigradska naselja koja gravitiraju rječici Bratici, najvećem zagađivaču Port Milene. To će, kako kažu stručnjaci, u znatnoj mjeri, doprinijeti stabilizaciji prilika i poboljšanju kvaliteta vode u kanalu.
Petković ističe da bi većina mjera za ozdravljenje kanala trebalo da bude usmjerena ka sprečavanju ulaska kontaminirane vode.
”Osim toga, potrebno je predvidjeti različite mjere za uspostavljanje protočnosti vode kanalom, kao i mjere za poboljšanje cikulacije i kvaliteta voda. Sve dok kanal Port Milena bude služio kao kolektor otpadnih voda, ne može se ni zamisliti bilo kakav razvoj duž njegovih obala”.
Prioritetne mjere, kako je naveo, odnose se na izgradnju kanalizacionog sistema duž obala kanala i potoka Bratica, bagerovanje nataloženog mulja sa dna kanala duž čitave njegove dužine, osvježavanje vode iz bazena Solane i povezivanje sa koritom Bojane.
Kao predloge hitnih istražnih radova u cilju dobijanja podloga za projektovanje i studijske radove u zoni Port Milene, naveo je detaljno geodetsko snimanje kanala, uključujući i dubine vode duž čitave njegove trase, i zahvatanje i analizu uzoraka vode i mulja iz Milene i Bratice.
Bonus video:
