Bjelopoljska pijaca donedavno je bila najvažnije mjesto za kupovinu garderobe u gradu, ali i šire - butik na otvorenom.
Danas je, međutim, posjećuju rijetki kupci, a prodavci kažu da su za tezgama iz navike, a ne zarade i da nakon decenija rada ne znaju ni gdje će sa sobom, ni sa robom.
Na pijaci su 20 do 30 godina i prisjećaju se kako su od tog posla nekada gradili kuće i školovali djeci, dok danas, kako tvrde, jedva zarade da plate kiriju...
Pijaca je najbolje poslovala devedesetih godina prošlog vijeka, a prodaja je vremenom opadala.
Do prije sedam godina, svaka tezga praktično je bila bolje opremeljena od butika, a roba je stizala iz okolnih zemalja i Turske.
Iseljavanje stanovništva, premještanje pijace do izgradnje nove prije pet i po godina, uz loše arhitektonsko rješenje, dozvoljena prodaja na ulici - samo su neki od razloga zbog čega je opstala tek petina prodavaca.
Prisjećaju se “zlatnog vremena” samo prije 6-7 i više godina, kada nisu imali ni minut slobodnog vremena. Na jednoj od najvećih tezgi mješovite robe, reporterka “Vijesti” zatekla je dvojicu prodavaca kako igraju šah. Kažu da nekada prođe i po dva-tri dana da ne prodaju ništa.
Jasko priča da ovako loše stanje ne pamti zadnjih 20 godina, od kada radi.
”Evo, vjerujte mi, sada je 12 sati, maloprije sam ‘seftio’ prvih par eura. Ovako nam je po cio dan. Igramo šah i ubijamo dosadu, jer kupaca nema ni za lijeka. Ne radi ni 20 odsto tezgi”, priča za “Vijesti”.
Dok nije ugrabio da ga matira u sljedećem potezu, pitamo Raska šta je po njemu uticalo da pijaca godinama zvrji prazna.
“Pored besparice, iseljavanja, trenutno nam najviše smeta skup zakup. Jednu tezgu da uzmeš - malo je, dvije je puno da plaćaš, to je odmah 180 eura, zavisno od toga kada platite”.
Zakupci tvrde da ih urušavaju i prodavci oko pijace i na ulici, koji slobodno rade, kao i susjedni privatni zatvoreni objekat u kojem prodaju robu, tako da je sve raštrkano i bez ikakvog smisla i reda.
Svi prodavci su saglasni da je bjelopoljska pijaca prije pet i po godina pogrešno urađena, sklepana i pokrivena odozgo, dok sa svih strana bije promaja. To je, tvrde, mogao da uradi samo neko ko je planirao da otjera i kupce i narod. A zimi, to je posebna priča, jer se na minusu, tu na promaji - “lede i kosti”.
“Da je neko planirao kako da ostanemo bez bubrega, ne bi bolje osmislio od ovoga. Pijaca je pokrivena odozgo, a sa svih strana je otvorena. Pa zimi, kad dune sjever, na velikom minusu, teško da kupci mogu da izdrže i pet minuta pored tezgi. A možete li da zamislite kako je nama. Imam 40 godina i ovdje mi je ostalo zdravlje. Danima niko ne pazari, a subotom, kada je pazarni dan, što je nevjerovatno, nama niko i ne prilazi”, priča prodavačica.
Kolega do nje dovikuje: “Kunem ti se Bogom, u subotu ni centa nisam uzeo. Nije subota više kao što je bila. Samo ako nam neko sa strane dođe, iz Kolašina, Mojkovca... Bjelopoljci ne navraćaju”, jada se prodavac.
Još teže im je, kažu, bilo prošle godine, za vrijeme korone...
“Sve je bilo bolje dok je bila stara pijaca. Ova niti je napravljena kako treba, niti je zatvorena, niti je išta urađeno kako treba. Narod dugo zatvoren, nije se radilo, i eto gotove štete za nas”, priča druga prodačica.
Ona objašnjava da zakup jedne tezge od 2 kvadratna metra plaća 90 eura, odnosno 81 ako plati na vrijeme u mjesecu.
Kad plati komunalije, pojašnjava, ne ostaje ništa.
“Kada je zimski period, ne može da se zaradi ni za tezge, i tako je od januara do marta”, priča ona.
“Mješovitu robu prodaju i na drugim mjestima gdje nije predviđeno. Bolje bi da je sve ovo bilo zatvoreno i na jednom mjestu. Platimo jednu tezgu, malo je da smještiš robu, dvije - 180 eura, bude previše”, priča ozlojeđeni prodavac.
Jedan od najstarijih zakupaca kaže da je na pijaci oko tri decenije i da opstaje iz navike, i što pod stare dane nema kud drugo da radi.
“Nema posla... Sve je otišlo iz Bijelog Polja, a ovo stanovništva što je ostalo - osiromašilo je. Ovdje se najbolje osjeća kako više nema naroda. Najgore je što su i ovi koji su ostali izgubili naviku da kupuju na pijaci. Kad smo otišli u Nikoljac, dok se pravila pijaca, onda su svi našli svoje prodavce, kod koji su u međuvremenu navikli da odlaze i tako se sve poremetilo”.
Kaže da nekada držao 10 tezgi, a danas je to polovina svih zakupa.
“Dosta mojih kolega je otišlo za inostranstvo, veliki dio je napustio posao, neki su otvorili butike, svako je gledao samo da se makne bilo gdje sa ove promaje”.
Od posla, objašnjava stariji prodavac, nekada se dobro živio.
“Od ovog smo svi školovali djecu, koja su završila fakultete. Ranije smo donosili robu iz Tuzi, Novog Pazara, Makedonije, Turske, danas su to samo lijepa sjećanja”.
Slikovito objašnjava svoju zaradu.
“Evo vidite, posteljinu uzmem 6,5 eura na veliko, dajem je 8 eura. Gdje sam tu ja? Gdje mi je tu zarada? Platim zakup - tezgu, gorivo, doručak, kafu, šta je je moje tu. To mi je sve uračunato u taj euro i po od posteljine”.
Prodavci kažu da čekaju još koji dan da vide hoće li šta kanuti dok su tu ljudi iz dijaspore, ali slaba vajda i od njih.
“Došla sam ovdje jer sam nekada, prije desetak godina, ovdje rado kupovala. Jako sam se razočarala, ovdje nema nikog, svega par tezgi, a iz ranije navike jedva sam čekala da dođem, sada sam jako razočarana”, ispričala je sugrađanka koja živi u inostranstvu.
Zakupljeno 38 od ukupno 163 tezge
Rukovodilac RJ “Tržnica” Remzo Pačariz kazao je da na mješovitoj pijaci imaju 143 tezge površine 3,2 metra kvadratna i 20 duplo većih.
”Ukupno je izdato 31, od čega 7 većih. Ovo je broj na Tržnici, na spratu, dok se u prizemlju nalaze Zelena pijaca i Sirnica”, kazao je Pačariz.
Upitan zbog čega je dozvoljena prodaja izvan pijace, na trotoarima, Pačariz kaže da to nije u njihovoj nadležnosti, “tako da ne mogu odobriti, niti zabraniti prodaju van objekta kojim gazduju”.
Na potezu je Komunalna policija.
Bonus video:
