Deklaraciji i proglašenju ekološke države Crne Gore nema se šta dodati ni oduzeti, teksta se ne bi postidjela ni mnogo naprednija društva, ali je i tri decenije kasnije ona samo mrtvo slovo na papiru.
Trideset godina nakon što je na ledini podno Durmitora Skupština usvojila Deklaraciju i proglasila Crnu Goru prvom ekološkom državom na svijetu, može se konstatovati da je ekološkoj državi oduzeto mnogo toga i da dešavanja od 1991. do danas najbolje opisuje upravo dio iz Deklaracije - zloupotrebu čovjeka oduvijek je pratila zloupotreba prirode.
Najavljeno je da će crnogorska Skupština danas ponovo zasjedati na Žabljaku - na platou ispred Crnog jezera, i obilježiti 30 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom.
O tome koliko je Crna Gora zaista ekološka država, sagovornici “Vijesti” saglasni su u jednom - Deklaracija je samo mrtvo slovo na papiru, a da li će se situacija promijeniti nabolje - zavisi samo od nas.
Velikodušno nagrađeni prirodom, a kažnjeni političarima
”Upravo u danima i mjesecima u kojim smo raspredali ove teške misli i grozničavo tražili načina da se oslobodimo more, i izvučemo iz bespuća i odredimo novi cilj, pojavila se spasonosna zamisao. Doktor Dragan Hajduković, fizičar sa zadivljujućom moći imaginacije, u dugačkim razgovorima iznosio je ideju i naznake programa da Crnu Goru proglasimo i učinimo prvom ekološkom državom na svijetu”, stoji u knjizi “Manje od igre - više od života”, tadašnjeg predsjednika Crne Gore, pokojnog Momira Bulatovića.
Te davne 1991. godine idejni tvorac ekološke države nije bio na Žabljaku. Tada su, maltene sa Žabljaka, krenuli u pohod na Dubrovnik, a Hajduković je, u znak protesta, vratio Trinaestojulsku nagradu koju je dobio šest godina ranije. Kaže da ni danas neće biti podno Durmitora.
”Prije 30 godina je usvojena Deklaracija o Crnoj Gori ekološkoj državi i od tada je to mrtvo slovo na papiru. Ništa nije urađeno sem što je u značajnom stepenu rasprodajom i uništavanjem šarma i ljepote crnogorske teritorije, ona obezvrijeđena. Ono što oni mogu da slave danas je 30 propuštenih godina. A to je vrijeme za koje je Crna Gora, da je mudro, patriotski, sa vizijom ekološke države vođena, mogla postati jedna od najboljih država Evrope i jedna od najpoznatijih država na svijetu. Zašto je to tako, ja obično objašnjavam jednom jedinom rečenicom - Crna Gora je država koju je Bog velikodušno nagradio prirodom, a kaznio političarima vlasti i opozicije”, kaže za “Vijesti” čovjek koji smatra da se, “s obzirom na zastrašujuću nesposobnost vlasti i opozicije”, ne može mnogo uraditi za ekološku Crnu Goru.
On je ocijenio da male države ne mogu da mijenjaju tokove svjetske istorije, ali mogu biti značajne ako se uzdignu do visina primjera nečeg dobrog. Projekat ekološke Crne Gore i jeste bio zamišljen kao uzdizanje do planetarnih visina nečeg dobrog. Umjesto toga dobili smo 30 propuštenih godina, 30 godina strašnog pada, i ekonomskog, a naročito ljudskog, pada sistema vrijednosti”, kaže Hajduković.
Nada da Crna Gora postane “Zelena Gora”
Milan Gazdić imao je četiri godine kad je Crna Gora proglašena ekološkom. Danas, tri decenije kasnije, Gazdić može da se pohvali da je završio fakultet šumarstva, doktorirao, došao na čelo Agencije za zaštitu životne sredine. A čime se može pohvaliti ekološka Crna Gora?
”Cijeli moj život živim tu ideju: na terenu sam kao šumar svjedočio mnogo razloga koji su me činili ponosnim, a bilo je i onih koji su svu tu ideju degradirali. Nakon 30 godina jedino što može da se konstatuje je da se moglo uraditi mnogo više, mnogo bolje, mnogo iskrenije i mnogo patriotskije. I, što smatram zabrinjavajućim, Crna Gora nije uspjela da za 30 godina izgradi jake institucije koje bi bile sposobne kreirati i implementirati politike zaštite prirode. Pokazalo se da nije dovoljno samo inkorporirati evropsko zakonodavstvo u domaće. Treba sve te zakone sprovesti, a za to nam trebaju jake i nezavisne institucije”, kaže Gazdić.
Ipak, ističe da vjeruje da se još mogu popraviti stvari.
”Kao čovjek od terena koji se bavi šumarstvom, smatram da još nijesmo zakasnili: Crna Gora je, i nakon desetina hiljada kubika bespravno posječene šume, i stotina hiljada kubika (nekontrolisano legalno) posječene, i dalje bogata šumom. Rad, red, vizija, posvećenost i eto nam ekološke države. Sve ovo dosad bila je, na opštu našu nesreću, teška improvizacija”.
Poput Gazdića, i ornitolog i ekolog Darko Saveljić, iako svjestan uništenog i devastiranog, ne gubi nadu u “Zelenu Goru”.
”Pogledamo li unazad - čega smo se dotakli posljednjih 30 godina uglavnom smo, ako ne uništili, onda u značajnoj mjeri devastirali. Tamo gdje smo ušli šegom, ostavili smo šume bez divljači i divljač bez šuma. Tamo gdje smo mogli agregatom, ostavili smo rijeke bez ribe. Većina onih sa lovačkom puškom trudi se da ostavi nebo bez ptica. Teritorije koje smo proglasili zaštićenim, nijesmo uspjeli da nadgradimo pa da od toga stvarno napravimo zaštićeno područje, da onaj ko ih posjeti ima stvarni osjećaj da o njima neko brine, sa rijetkim izuzecima”, kaže Saveljić za “Vijesti”.
Navikao da gleda ne samo unazad, već i unaprijed, čovjek koji je 2015. godine osnovao prvu farmu magaraca u Crnoj Gori, a četiri godine kasnije i prvi Muzej magaraca u regionu sa Centrom za posjetioce, smatra da i dalje samo od nas zavisi da li ćemo od “Crne Gore napraviti luksuznu destinaciju najočuvanijeg parčeta Starog kontinenta”.
”Pogledamo li naprijed - osim prostora koji je trajno izgubljen izgradnjom naselja i infrastrukture, potencijali su i dalje ogromni. I dalje imamo sela koja je vrijeme zaboravilo, i dalje na više od pola države proizvodimo organsku hranu, a da toga nijesmo svjesni, i dalje znam skrivene kutke moje domovine koji su djevičanski, koji plijene i vrve od bogatstva i izvornosti. Na nama je - za projekat ekološke države potreban je konsenzus - ili ćemo plivati u smeću, gledati goleti ili udisati smog, ili ćemo od Crne Gore napraviti luksuznu destinaciju najočuvanijeg parčeta Starog kontinenta. Konsenzus nije samo potreban u parlamentu - on nam treba i u skupštinama stanara ulaza, vrtićima, školama, institucijama. Da svi zajedno zasučemo rukave, pogledamo van svoga dvorišta i od Crne Gore napravimo Zelenu Goru. I onda, ako uspijemo sa projektom ekološke države, da joj i ime mijenjamo, nemam ništa protiv. Na nama je”.
Mi, poslanici Skupštine Republike Crne Gore, svjesni smo da je zbog ugrožavanja prirode zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i pravovremeni posao. Svjesni duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvećujemo se njenoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva. Prihvatimo da nijedna razlika među nama nije toliko velika koliko su velike promjene kojima je izloženo naše prirodno okruženje. Bez obzira na naša nacionalna, vjerska, politička i druga ubjeđenja i osjećanja, znamo i prihvatimo da su dostojanstvo i svetinja ljudskog bića organski povezani sa svetinjom i čistotom prirode. Čovjek i priroda u njemu i oko njega cjelovito su jedino u svojim dubinama i po svom smislu i naznačenju. Stoga je oduvijek zloupotrebu čovjeka pratila zloupotreba prirode. Zato, opredjeljujući se i boreći se za dostojanstvo čovjeka, pozvani smo da se borimo i za dostojanstvo prirode. Donošenjem ove Deklaracije, Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti”, piše u Deklaraciji koju je Skupština Crne Gore usvojila 20. septembra 1991. na Žabljaku
Ekokriminal i obesmišljavanje zakona
Direktor Ekološkog pokreta “Ozon” Aleksandar Perović ističe da je odluka da Crna Gora bude proglašena ekološkom državom više politička nego vizionarska i da je to i potvrdilo vrijeme, jer 30 godina kasnije ona “izgleda mnogo gore” nego 1991.
”Iako je bilo i prostora i sredstava da se ulaže u izgradnju infrastrukturnih kapaciteta i unapređenje ekosistema, proteklih tri decenije bahatim odnosom donosilaca odluka iz vrha izvršne i sudske vlasti, pamtićemo po stalnom pritisku na prirodu i živi svijet, loše upravljanje, izražen ekokriminal i obesmišljavanje zakona. Pošto su još svježi utisci od ljetošnjih požara, koji su bili prisutni na velikom dijelu teritorije Crne Gore, pa i u nacionalnim parkovima, rekao bih da je vatra uništila svu priču o ekološkoj državi, pa ne vidim razloga za bilo kakve proslave i svečanosti, naročito ne od onih koji su na bilo koji način doprinijeli pogubnim praksama”, ističe Perović.
Primjetan je, kaže, građanski aktivizam, ali i on se može “posmatrati kao odgovor na otimanje najvrijednijih prirodnih resursa koji su životno važni za lokalne zajednice, više nego kao napredak u obrazovanju i kulturi življenja”.
”Zarobljavanje rijeka u cijevi, nelegalna i neplanska sječa, trajna devastacija prostora i javnih površina, izazvala je i dozu revolta, pa se često dešavalo da se i to politikantski zloupotrebljava od strane onih koji bi trebalo da štite javni, a ne lični interes. Možemo govoriti i o pomaku u kontekstu veće prisutnosti ekoloških javnih kampanja i kod privrednih subjekata, mada je to više povezano za tržišnu utakmicu, gdje je i društveno odgovorno poslovanje važan segment borbe za kupce”.
Perović ističe i da se obesmišljenost priče o ekološkoj državi može vidjeti i analizom funkcionalnosti gradskih postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, koja su postala ekološki problem umjesto mehanizam zaštite javnog zdravlja i životne sredine.
”Ukoliko ne dođe do hitne promjene ponašanja krovnih donosilaca odluka i jasne, vidljive i mjerljive politike, uz partnersko uključivanje zainteresovane javnosti, nastaviće se uništavanje najvrednijeg bogatstva kojim raspolažemo. Nadam se da ćemo dočekati vrijeme kada će se o Crnoj Gori pričati kao o prelijepoj, bogatoj ekološkoj državi, gdje će svako ko nas posjeti ponijeti snažne utiske i pamtiti lijepe momente u prirodi, a ne, kao što je sada slučaj, po ekološkim problemima”.
Biolog Vuk Iković iz organizacije “KOD”, kaže da je ideja ekološke Crne Gore “značila da živimo, a ne da preživljavamo u ovoj državi”.
”To je podrazumijevalo obrazovni, moralni, ekonomski, zdravstveni, kulturni napredak koji je trebao biti ostvaren za 20 do 30 godina. Da je zaživjela ova ideja, danas bi se mnoge države ugledale na Crnu Goru. Trebalo je iskoristiti to što imamo - netaknutu prirodu, koja u kombinaciji sa znanjem dobija još veću vrijednost. Tako bi postali država sa dovoljno mjesta za kreativnost, inovacije, visoko kvalitetno obrazovanje. Umjesto toga postali smo siromašni i otuđeni”.
Iković ističe neke od problema koje su prepoznali kreatori projekta Crna Gora - ekološka država, a koji su trebalo da budu izbjegnuti ostvarivanjem ove ideje: nedovoljan broj mudrih i stručnih ljudi, opasnost od rasprodaje najatraktivnijih lokacija, narušavanje prostora nepromišljenom urbanizacijom i nastavak siromašenja.
”Neznanje i glad su opasna kombinacija. Bez razvijenh radnih navika, a u želji za bogaćenjem preko noći, bez vizije razvoja, došlo je od uništavanja prirode koja još uvijek opstaje i kaže nam - još nije kasno. Kada bi učili samo na vlastitim greškama mogli bi postati država pune materijalne sigurnosti u kojoj su prava prirode i ljudska prava na prvom mjestu, država u kojoj svi imaju jednake šanse da se iskažu i ostvare. Možemo se pamtiti i po onome što smo uništili i po onome što smo stvorili, zato smo još na vrijeme. Oslonac možemo naći jedni u drugima i u prirodi”.
Crna Gora više ne može da čeka. Pružila je mnogo, a dobila malo - red je da joj se vrati bar dio onoga što je dala.
Bonus video:
