Izvlačenje vode iz potopljene jame Petnjik beranskog Rudnika uglja teče planiranom dinamikom i taj posao bi mogao biti završen za 15 do 20 dana, nakon čega slijedi sanacija jame.
To je “Vijestima” rekao direktor Rudnika uglja Nikola Šćekić, uz napomenu da trenutno ima dovoljno radnika, ali da će ih trebati još kada se u počne sa poslovima sanacija i vraćanja jame u prvobitno stanje.
”Svakodnevno izbacimo od 100 do 140 vagona vode. To govori da smo bili u pravu kada smo procijenili razmjere potopa u jami”, rekao je Ščekić.
On je objasnio da je sada cilj da se stvore uslovi da se što prije uđe u jamu i sagleda razmjera štete koja je nastala.
”Tek tada slijedi najveći dio posla. Treba sagledati štete na elektro opremi i izvući djelove te opreme na na površinu radi sušenja”, rekao je Šćekić.
Prema njegovim riječima, kada započne posao sanacije jame biće potrebno još radnika, i tada će vidjeti sa vlasnicima rudnika, “Metalferom” iz Sremske Mitrovice, da li će odobriti.
”Trenutno imamo trinaest radnika, koliko je poslije prekida proizvodnje vlasnik zadržao za rad i održavanje jame. Ali, kada počnemo da izvlačimo opremu, sasvim sigurno će nam trebati još radnika. Krajnji cilj je da se jama vrati u prvobitno stanje, odnosno stanje kakvo je bilo prije potapanja”, rekao je Šćekić.
On je kazao da će vrijeme potrebno za potunu sanaciju jame zavisiti od razmjera šete koja je nastala na elektro opremi.
”Žurimo da stvorimo uslove da uđemo bezbjedno u jamu i da počnemo polako da iznosimo djelove elektro opreme na površinu radi sušenja”, kazao je Šćekić.
Havarija u beranskom Rudniku uglja nastala je početkom avgusta usljed kvara na dalekovodu, zbog nevremena.
Nestanak struje i prekid rada pumpi učinio je da podzemne vode počnu da se skupljaju na dubini od dvjesta metara, na kojoj se nalaze hodnici jame Petnjik. Vrlo brzo je potopljeno glavno pumno postrojenje, i glavna trafostanica u jami.
Kada je voda zaprijetila da u potpunosti potopi jamu, u pomoć su priskočili radnici CEDIS-a koji su nekoliko dana vodili nadljudsku borbu za popravku dalekovoda i dovođenje struje na površinu rudnika.
Havarija na dalekovodu i nestanak struje dogodio se baš u trenutku kada se sa državnim vrhom najozbiljnije razgovaralo o tome kako pomoći da rudnik pokrene proizvodnju.
Kompanija “Metalfer” iz Sremske Mitrovica, koja je vlasnik rudnika, prekinula je proizvodnju u aprilu prošle godine zbog, kako su tvrdili, nerentabilnosti.
Premijer Zdravko Krivokapić je prilikom posjete Beranama u drugoj polovini jula izjavio da rudnik treba da radi i zaposli stotinu radnika, odnosno četiristo u reprolancu, i da radi onoliko koliko bude radila Termoelektrana u Pljevljima.
Beranski rudnik ima ugovor sa termoelektranom o otkupu svih proizvedenih količina uglja, samo se postavljalo pitanje rentabilnosti zbog troškova prevoza od Berana do Pljevalja.
Beranski ugalj je poznat po tome što je vrlo velike kaloričnosti. I ako je prošao kroz stotinu ruku u tranziciji, Rudnik uglja Berane je jedina firma iz nekadašnje industrijske zone Rudeš koja je do danas sačuvana i funkcionalna. Proizvodnja u beranskom Rudniku uglja Berane stala je 2002. godine kada je propala prva privatizacija.
Rudnik je tada bio prodat mješovitom slovačko-vojvođanskom preduzeću “Gradeks HPB”. Slovaci su poslije velike ljubavi raskinuli sa svojim partnerom iz Vojvodine, a nedugo potom i sami iznenada napustili Berane. Tada su u jami ostale vrijedne mašine koje nijesu bile predmet prodaje na posljednjem tenderu, i čije vađenje je bilo neizvodljivo jer su tuneli koji vode do njih uski i urušeni.
Grčkoj firmi "Balkan Enerdži", čiji je vlasnik milijarder Viktor Restis, rudnik je prodat poslije devet neuspjelih tendera, u avgustu 2007. godine.
Milion i po eura je odmah uplaćeno i najavljena velika investiciona ulaganja od čak 120 miliona. Od toga nikada nije bilo ništa.
Proizvodnja je poslije dvanaest godina pokrenuta je u januaru 2014. godine, neposredno pred lokalne izbore u Beranama na kojima je DPS poslat u opoziciju, kada je rudnik je prodat “Metalferu” iz Sremske Mitrovice.
"Metalfer" je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.
Šta se izdešavalo u međuvremenu da njihov posao postane nerentabilan, da broj radnika počne konstantno da se smanjuje i da im posljednje dvije godine gubitke pokriva vlasnik, nikada nije do kraja objašnjeno.
Bonus video:
