Za udobne patike i klompe ne žali, žurke su joj bolje u teretani nego u diskoteci, štikle odavno i ne kupuje, a kafu pije samo sa onima koji su voljni da je sačekaju neko (neodređeno) vrijeme.
Trčanje je svrstala u svoju ličnu higijenu, a o njemu govori istim oduševljenjem kao o svom omiljenom kenijskom maratoncu kojeg opisuje kao fenomena.
”Kipčogea ne znate? Jaao. On je tako običan čovjek koji živi u Keniji, ima ženu, farmu, životinje.. Razlikuje se od svih. Kad gledam njegove treninge, ode na neki kamp, treniraju tamo mjesecima, jedu supu iz kazana, a svjetski rekorder, oduševljena sam njime”, priča za “Vijesti” Stojana Brašanac.
Elijud Kipčoge je svijet oduševio prije par godina kada je postao prvi čovjek koji je maraton istrčao za manje od dva sata, a Beka, kako je prijatelji zovu, je postala tema interesovanja crnogorske javnosti kada je na Gorici prošlog vikenda pretrčala 150 kilometara i trčala, sa malim odmorima, više od 21 sat.
Slobodno vrijeme provodi svaki put u Tološkoj šumi, na trim stazi, i oni koji je tamo sreću kažu da trči sa takvom lakoćom, da niko ne bi mogao da pretpostavi da je u velikom broju slučajeva upravo stigla iz dugog dežurstva, ili da treba da ode u Klinički centar kako bi se posvetila pacijentima.
Za sebe kaže da motivaciju pronalazi u postavljanju ciljeva, korak po korak, metar po metar pa dokle stigne, a da su osjećaj zadovoljstva i sreće poslije treninga bijeg od svakodnevnog stresa.
A ona je stigla do 150 kilometara na nedavno održanom maratonu “One last standing” na brdu Gorica. Trčala je 21,5 sati, između ostalih i sa dvije djevojke koje su ostale da trče do kraja - pobjednicom Varvarom Šikanovom iz Rusije i triatlonkom Majom Bonačić iz Hrvatske.
Trka je takva da se trči krug od tri i po kilometra i za tu distancu, takmičar ima pola sata. Svakih pola sata kreće novi krug, pa je vrijeme za odmor samo onoliko koliko ste prije tih 30 minuta stigli na cilj. I tako dok neko ne odustane, a Beka je odustala tek nakon 43 kruga, što znači da je istrčala više čak i od pobjednika u muškoj kategoriji koji je stao dva kruga ranije.
Kada je čula za taj događaj, kaže da čak nije ni pošla da vidi kakva je staza, jer nikad ne trči tamo, ali i da je pošla da bi vjerovatno odustala jer bi pomislila da je ogroman uspon i da će moći da istrči samo dva kruga.
”Ali sam rekla - ne, nećeš da vidiš šta te čeka, nego korak po korak, metar po metar, pa dokle stigneš. I stigoh do 150 kilometra”, kaže Stojana.
Prisjeća se da su u tri ujutro njih tri trčale same, po mraku, uz vjetar, ali da je suštinski svaki trkač veći dio posljednjih kilometara sam.
”To je u stvari borba sa samim sobom, kad ne želiš da staneš i sad se svakog metra tih poslfednjih 30 kilometara sjećam, jer je to ta borba koju vodiš sa samim sobom i zbog tih kilometara sam posebno ponosna, jer trening počinje kad počne da te boli. Tu se negdje radi o tome ko može više da izdrži patnju”, govori Stojana kroz osmijeh.
Posao i hobi na istoj ravni
Specijalista interne medicine koja radi na odjeljenju za kardiologiju kao kardiolog u novembru ide na subspecijalizaciju, za “Vijesti” kaže da je često, da ne bi ni posao ni treninzi trpjeli, morala da ustaje prije posla, ode na trening, pa na posao, ili da dođe poslije dežurstva.
”Teško je organizovati se, jer nije na pacijentu da zna da li ste prethodno imali težak trening, oni imaju probleme i morate da im se posvetite. A opet, kad ideš na trku - totalno je nebitno da li si izašao iz teškog dežurstva”.
Međutim, Stojana kaže da ne može da dozvoli da ni trčanje ni posao trpe.
”Manje spavam, manje se družim, manje koristim društvene mreže, ali zasad uspijevam da iskombinujem to”.
Motivaciju crpi iz malog prsta
Nije ni rijetko da je preko ljeta ljudi vide na trim stazi oko 15 časova kako trči, jer su joj to “jedina dva sata u toku dana koja ima i mora da ih iskoristi za trčanje”
Navikla je na dežurstva, pa se nije bojala nespavanja tokom trke, jer je, kako kaže, navikla na adrenalin u večernjim satima.
”Moj posao je negdje i svakodnevna procjena moje psihičke i fizičke izdržljivosti”, kaže budući kardiolog i objašnjava da se za maraton pripremila tako što se i psihički preorijentisala - za krug od 3,5 km je zamislila da će samo istrčati 50 krugova koje inače trči na trim stazi.
”Motivaciju crpim iz malog prsta”.
Put od 150 kilometara koje treba preći, ljudima sa strane djeluje monotono, a Stojana smatra da su to sve unutrašnje borbe.
”Nekad jedva čekam da pođem na trčanje, da slušam neku omiljenu muziku i to mi bude kao bijeg od svih problema. Ako trčim nekim malo slabijim tempom, sama sa sobom provedem tih sat i po - dva, razmišljam... i često neke veoma bitna odluke donesenem na nekom 25. kilometru”.
Pariz ostao neprežaljena destinacija
Stojana je trčanjem počela da se bavi 2017. godine, kada je nakon povrede na skijanju bila ograničena za držanje treninga aerobika i pilatesa koje je do tada vodila, jer ih je i tokom studija u Beogradu održavala.
O trčanju ništa nije znala, pokušavala je sama da se uputi u taj proces, mada je već bila u formi. Samo se, kaže, preorijentisala i promijenila sport koji je postao njeno interesovanje.
Istrčala je maraton u Beču za 3 sata i 30 minuta, ali je onda uvidjela da može mnogo više. Saradnju je započela sa Nemanjom Koraćem, a u mislima joj je bio maraton u Parizu i njegov završetak za 3 sata i 15 minuta. Podsjeća se koliko je trenirala na trim stazi u Tološkoj šumi - 365 dana po kiši, suncu, u bilo koje doba dana.
”Tad se desila korona, maraton se otkaže i nije bilo nikakve trke gdje bih mogla da vidim koliko sam spremna. Onda su počela dežurstva koja su se za vrijeme kovida značajno povećala. Tako su se i moji treninzi promijenili, jer više nisam mogla da se pridržavam nekog plana”.
Koliko znoja - tolika nagrada
Budući kardiolog kojem postavljanje plana služi da bi ga se striktno držala, za trčanje kaže da je “super aktivnost - koliko uložiš, toliko i dobiješ nazad”, ali i da nema ništa preko veze i protekcije da se dobije, već koliko si znoja ostavio na treningu, toliko ćeš nagrade dobiti.
Zbog popunjenog slobodnog vremena, nekad se desi da u dva dana spava dva sata, ali da motivaciju nikad ne gubi, jer je to dio nje.
Dođe i dan kada se osjeća kao da trči prvi krug u životu, ali i da uprkos fizičkom umoru koji osjeća - uspije da se izbori.
”Ja idem dok ne završim zadati cilj. Da sam stala prvi put kad me zaboljelo na Gorici, ne bi bilo 150 kilometara”, kroz osmijeh zaključuje Stojana.
Bonus video:
