Nikšićanka Marijana Terić prvi je i jedini doktor nauka iz oblasti fantastičke književnosti u Crnoj Gori. Objavila je dvije monografije, treću završava, oko 50 naučnih i stručnih radova, učestvovala na skoro 15 naučnih konferencija u regionu i inostranstvu. Više nego dovoljno referenci za - Biro rada.
Ali, ona je mnogo više od pobrojanog.
”Marijana Terić je djevojka koja je još odmalena putovala stazama koje vode u daleke i neslućene visine, prostore slobode i beskraja. Djevojčica u duši, koja i danas pripada svijetu snova, svijetu tišine u kojem se osjeća onim što istinski jeste: biće koje živi, stvara, pati, voli, traga. Moj život je moj san, jer snovi jesu viša realnost, oni nas vode tamo gdje mi želimo. Sanjano postaje naš jedini identitet, zapisao je Sava Damjanov, pa tako kad se probudimo i kad nas naš san napusti, vraćamo se svom nestvarnom, privremenom identitetu”, kaže djevojka koja je od aprila, kada je doktorirala, postala interesantna za mnoge novinare.
Sizifina umjesto kamena “gura” radnu knjižicu
Prva doktorka iz oblasti fantastike - tema je vrijedna objavljivanja. A ni to da se nalazi na evidenciji Zavoda za zapošljavanja nije manje interesantno, svima, osim njoj.
”Kao najbolji student svoje generacije i dobitnik nekoliko nagrada, još prije deset godina suočila sam se sa surovošću akademske zajednice. Prepoznata kao pretjerano odgovorna i ozbiljna, disciplinovana i ambiciozna, ugrožavala sam status sujetnih pojedinaca. Moj grijeh je što sam, gdje god sam radila, radila predano, previše voljela svoj životni poziv, intelektualno se razvijala iz neizmjerne ljubavi prema poslu, a ne iz ljubavi prema materijalnom bogaćenju”, kaže Marijana koja je slobodu pronašla u pisanju.
Svjesna je, kaže, da je politička pripadnost najbolja karta za uspjeh, ali ona tim “vozom” ne želi da putuje. Iako sve manje vjeruje da je moguće naći posao u struci, jer je odbijena na nekoliko konkursa kao jedini prijavljeni doktor nauka, i dalje ne želi da spakuje kofere i ode. Iako je “čitav svijet okrenut naopačke”, iako u Alisinoj zemlji čuda žive i Sizifine, ona vjeruje u neko bolje sjutra.
”Moja treća naučna monografija potvrda je mog neumornog i iscrpljujućeg rada, ogromne ljubavi prema pisanju koje mi daje slobodu, ali onemogućava da dođem do posla. Živimo u Alisinoj zemlji čuda u kojoj je sve moguće i dozvoljeno, ali zemlji u kojoj se nemoguće izboriti za pravdu. Ta riječ ne postoji. Društvo je toliko degradirano, sve vrijednosti su obesmišljene, čitav svijet je okrenut naopačke. Iako bi bilo najlakše otići iz Crne Gore, smatram da to nije dobra odluka. To bi značilo da odustajete od sebe i dajete prostor onima koji ne zaslužuju da odlučuju o vašim životima. Moja borba nalikuje Sizifu koji uporno gura kamen koji se strmoglavljuje nizbrdo. Zbog toga imam nadimak Sizifina. Bez obzira na to, želim da vjerujem da će doći vrijeme kad će neko prepoznati moje napore da učinim svijet boljim mjestom”.
Do tada će nastaviti da piše, istražuje, stvara, hoda začaranim hodnicima književnosti i gura kamen koji će kad-tad doći do vrha.
Vi otkrivate knjige, ali i one otkrivaju vas
”Književnost je moje skrovište, prostor odakle crpim snagu i inspiraciju, prostor koji pripada samo meni. Izgraditi unutrašnji svijet jedini je modus vivendi koji mogu sebi priuštiti. Umberto Eko je rekao da je književnost utjeha zato što možeš da pišeš iz čiste ljubavi prema pisanju. Moja ljubav jesu i čitanje i pisanje, jer je to svijet koji ja kreiram, iz kojeg se iznova rađam. Iznova stvaram život iz života”.
Priznaje da je literatura postepeno osvajala njen životni put, da je, kao i svi, tražila svoje mjesto i pronašla ga u knjizi.
”Budući da sam još kao dijete željela da svijet bude mjesto gdje ću moći živjeti životom mašte, te posjedovala strast ka osvajanju nepoznatog, to je bila jedna igra samootkrivanja. Vi otkrivate knjige, ali i one otkrivaju vas. To su djela koja prevazilaze stvarnost, djela koje traže idealnog čitaoca jednako kao što čitalac traži idealnu knjigu. David Albahari je zapisao da je čitanje učenje o sebi, nalaženje sebe čak i tamo gdje se nijesmo nadali da ćemo se pronaći. Upravo tako, ja sam svoje mjesto pronašla u knjizi”.
Oduvijek su je, kaže, privlačili psihološki romani, romani toka svijesti, hibridne žanrovske strukture i fantastičke literarne prakse. Ne postoji nijedan književni lik sa kojim bi mogla da se u potpunosti identifikuje, ali postoji lik koji je ostavio snažan utisak na nju - Floberova Ema Bovari.
”Ema tragično strada jer nije našla izlaz za svoje snove. Ona je opisana tako da predstavlja dio svih nas, ona je inkarnacija čovjekove nesposobnosti da bude srećan. Iz tog razloga, Ema će biti najokrutnije kažnjena, pa opis njene smrti spada u najjezovitije opise u svjetskoj literaturi. Ona je opomena čovjeku da sukob književnih ideala sa stvarnošću donosi razočaranje”.
Živimo u Alisinoj zemlji čuda u kojoj je sve moguće i dozvoljeno, ali zemlji u kojoj se nemoguće izboriti za pravdu. Ta riječ ne postoji. Društvo je toliko degradirano, sve vrijednosti su obesmišljene, čitav svijet je okrenut naopačke. Iako bi bilo najlakše otići iz Crne Gore, smatram da to nije dobra odluka. To bi značilo da odustajete od sebe i dajete prostor onima koji ne zaslužuju da odlučuju o vašim životima...
Fantastika zvuči fantastično, ali i nepoznato
Djela Milorada Pavića su joj otvorila put u svijet fantastičke literature. Ističe da recepcija fantastike u crnogorskoj književnosti prije nje gotovo da nije postojala, izuzev kritičkih tekstova Nova Vukovića o ovom fenomenu.
”Fantastika je jedan od principa slobode, omogućava nam različite vizije prostora i vremena, prodor u prošlost i budućnost svijeta, maštanja o kosmosu, lutanja po nepreglednim prostranstvima vasione, vanvremenska putovanja. Kao centralno područje mog naučnog interesovanja, fantastika na mene djeluje kao podsticaj za kreativno stvaranje, podsticaj na pomjeranje utvrđenih granica umjetnosti. Fantastika otvara veliki broj mogućnosti tumačenja literarnih djela, traži poznavanje svjetske literature, jer bez čitalačkog iskustva i teorijskog predznanjane možemo govoriti o djelima koja pripadaju fenomenu fantastičkog diksursa”.
Trudi se da fantastiku približi svim generacijama, ponekad se, priznaje, obeshrabri “što u našoj sredini vlada odsustvo sluha i želje da se ovom fenomenu posveti mnogo više pažnje”, ali ne želi da se zaustavi u promovisanju fantastičke literature.
”Društveni konzervatizam, pretjerana sujeta pojedinih intelektualnih grupacija koji su uvjereni da predstavljaju književnu vlast u našoj zemlji, onemogućavaju da književnost, pa samim tim i fantastička književnost, dobije mjesto koje zaslužuje”.
Kaže da je mnogi pitaju šta je to fantastika, i šta znači biti doktor iz te oblasti, što je najbolji pokazatelj da se o ovom literarnom fenomenu mora mnogo više govoriti.
”Postati doktor fantastike podrazumijeva ovladavanje najkompleksnijim narativnim tehnikama, hrabrost i intelektualnu moć da se upusti u, nimalo jednostavan, istraživački proces, literarno putovanje u alternativne svjetove, vrtloge, lavirinte iz kojih nije moguće naći izlaz. Ogromni je intelektualni napor koji morate uložiti da biste otkrili neotkriveno, ili osvojili nepoznato”.
Život je priča koju idiot priča
Privela je kraju treću knjigu “Putevima beskraja - Recepcija jugoslovenske fantastičke proze”, priprema se za promociju knjige u Beogradu, a ukoliko dobije podršku Ministarstva kulture, planira pokrenuti prvi časopis za fantastiku u Crnoj Gori.
Projektni plan je podržala, kako ističe, redakcija sačinjena od eminentnih stručnjaka sa ovih prostora, kao i profesora koji su predavali na prestižnim inostranim katedrama.
Za nju je odlazak u knjižaru poseban doživljaj, knjigu čuva od očiju drugih, kao dijete omiljenu igračku, srećna što čudesni svijet iz knjiga postaje samo njen.
”Džulijan Barn je lijepo zapisao da nas Gistav Glober, kroz svoja djela, uči hrabrosti, stoicizmu, prijateljstvu, uči nas koliko je važna inteligencija, koliko je isprazan jeftini patriotizam, koliko vrijedi sposobnost da živiš sam u svojoj sobi. Uči nas da preziremo licemjerje, da ne vjerujemo demagozima, da govorimo otvoreno. Zato, život čini život u svoj svojoj apsurdnosti. Nemam velikih želja.
Moja želja je da nastavim da živim, stvaram, gradim prijateljstva koja me oplemenjuju. Život je suviše kratak da bismo ga proveli u velikim nadanjima. Život treba živjeti svakog trenutka, jer život jeste priča koju idiot priča, puna buke i bijesa, koja ne znači ništa”.
Bonus video:
