Mještani bjelopoljskih Bjelica, pograničnog mjesta sa Srbijom, do sela lošim makadamskim putem mogu jedino teretnim vozilima ili konjima. Odvajanjem Crne Gore od Srbije njihov život je postao težak, jer se na putu do sela i groblja ispriječila tabla koja označava granicu. Zato su, kako tvrde, “u svojoj zemlji postali nevidljivi, u tuđoj nedobrodošli”. Proteklih dana okupili su se na zajedničkom zadatku - raščišćavanju drveća, granja i pripremu puta za mašine koje bi ga sanirale.
Onise već danima okupljaju, ručno krče i popravljaju put, koji je u katastrofalnom stanju. Poslije višedecenijskog nemara, posebno od odvajanja Crne Gore od Srbije, ruku pomoći pružilo je Ministarstvo poljoprivrede, koje će pomoći hitnu sanaciju puta, kako bi mogli da stignu do svojih kuća, imanja, groblja.
Akcijama u kojima ne štede sebe, sa motornim šegama, kosijerima, lopatama i drugim alatkama mještanima nerijetko pritiču i komšije iz susjednih sela, čak i oni kojima ovaj put “ne treba”.
Iako su se davno raselili po Crnoj Gori i Srbiji, desetina njih okupi se, najčešće nedjeljom. U Bjelicama trenutno stalno živi samo jedan stanovnik, ali svi koji su raseljeni obrađuju svoja imanja i voćnjake, a tu je i seosko groblje.
Okružene selima Zahumsko, Jablanovo, Borišići, Bijedići i Pećarska, sa predivnim pogledom na Bjelasicu, zbog svoje ljepote, Bjelice nikog ne ostavljaju ravodušnim. Zato i ne čudi što su mnogi, iako raseljeni po svijetu, ovdje sagradili kuće i vikendice.
Nadaju se, kako kažu, da će i Opština Bijelo Polje prepoznati njihove muke i pomoći u sanaciji puta. Njihove muke nedavno je prepoznalo Ministarstvo poljoprivrede, prilikom posjete državnog sekretara za poljoprivredu Nebojše Veličkovića, nakon čega je na račun leglo 10 hiljada eura za hitnu sanaciju za ovu godinu.
Najteže je, pričaju, kada neko umre, jer do seoskog groblja jedva da mogu da stignu i teretnim vozilima.
Član Mjesne zajednice “Bistrica” i mještanin susjedne Pećarske Uglješa Prebiračević ispričao je da je Banovski put Bijelo Polje - Sjenica i dalje za Šumadiju počeo da se gradi davne 1938. godine, kako bi povezao dvije Banovine - Zetsku i Dunavsku, ali je Drugi svetski rat zaustavio radove, koji su nastavljeni tek krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je tadašnja JNA sa svojom mehanizacijom probila trasu od Sjenice do Bijelog Polja.
”Sredinom devedesetih godina opština Bijelo Polje je nasula tamponom trasu od Gubavča preko Pećarske do granice sa Srbijom, odnosno sela Borišići. Prilikom boravka u Bijelom Polju 2002, ova sela je posjetio tada premijer Milo Đukanović i pred više od 150 mještana obećao etapno asfaltiranje ovog putnog pravca u narednih par godina do granice sa Srbijom”, priča Prebiračević, ističući da od tog obećanja nije bilo ništa.
Mještani su ogorčeni jer je od tada asfaltirano pet kilometara do kuće funkcionera Demokratske partije socijalista Refika Bojadžića. Sve dalje od Bijedića, u kojima živi Bojadžić, prema Pećarskoj i Bjelicama je sve bjednije.
Prebiračević je kazao da je za muke ovih mještana donekle imao razumijevanja nekadašnji predsjednik Opštine Tarzan Milošević, te da od tada nisu mogli dobiti nijednu mašinu za sanaciju puta, što je jedan od glavnih razloga za raseljavanje stanovnika.
”Tako da danas na Bjelicama ima samo jedan stanovnik, a u Pećarskoj osam domaćinstava koja tu stalno žive. To je dovelo i do zatvaranja osnovne škole 2012. godine. Od tada su mještani ovih sela prepušteni sami sebi, pa su u više navrata pokušavali da saniraju put, ali ‘malo rukah malena i snaga’, a pomoći niotkuda, sve do ove jeseni kada se na naše insistiranje javio državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede Nebojša Veličković, obišao put i obećao pomoć, što se ubrzo ostvarilo i uplaćeno je na žiroračun građana deset hiljada eura za ovu godinu”, kazao je Prebiračević.
Sve to su razlozi što mještani ubrzano rade na rašćišćavanju drveća i grmlja oko puta, kako bi mašine mogle da rade nesmetano. Mještani su preko MZ “Bistrica” predali zahtjev Opštini za nabavku cijevi za propuste, ali još nisu dobili odgovor, zbog čega se pribojavaju da im ne bude kao i do sada, bez odgovora i bez pomoći.
Ovaj putni pravac je, objašnjava Prebiračević, krajem devedesetih godina bio kategorisan kao regionalni put sa projektnom dokumentacijom širine pet metara, a danas nema tretman ni lokalnog puta.
”Takođe se nadamo i tražićemo da se uključi Država kako bi ovaj putni pravac stvarno bio regionalni i međudržavni put između dvije države i tako povezivao isti narod sa obje strane granice”, kazao je Prebiračević.
Milenko Lelović podsjeća da su tim putem nekada prolazili karavani od Sjenice od Nikolj Pazara, tadašnjeg Bijelog Polja.
”To je bio jedini put koji je u to vrijeme povezivao sjever Crne Gore sa Srbijom. Više puta je zarastao u korov. Prije dve decenije je ponovo sa nešto izmijenjenom trasom spreman za asfaltiranje zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Opštine Miloševiću, a potom i Aleksandru Žuriću u saradnji sa više presjednika opština Srbije”, priča Lelović.
Objašnjava da je nezavisnost Crne Gore i postavljanje granice na svega desetak metara presjeklo put prema groblju i selu, zbog čega im je rodna gruda postala maćeha.
”Na put koji smo koristili postavljena je rampa, tabla koja označava granicu dviju država i svi koji su pokušali da koriste taj put prema Sjenici kažnjeni, i to je doprinijelo da se proces iseljavanja završi do kraja. Zamislite, u najvećoj muci porodica mora da razmišlja i traga za prevoznicima koji imaju dovoljno jaka auta da izađu do groblja. Ružno je i žalosno da molimo predsjednike mjesne zajednice Bistrica da nam pošalju mašine kako bi svoje upokojene dopremili do vječnog počivališta ili se sami oporezovali za tu svrhu”, priča Lelović.
On ističe da mještane ne interesuje politika, ali da su zbog maćehinskog odnosa svi bili prinuđeni da napuštaju vjekovna ognjišta.
”Nadamo se da ćemo na proljeće moći da dođemo u svoje selo i nesmetano obrađujemo svoja imanja i zapalimo svijeće upokojenima, a neki od mještana su najavili da će se vratiti na selo. Nadamo se da će nas razumjeti oni koji treba da razumiju naše muke i da nam pomognu, da zaživi život naših potomaka na ovim prostorima, kao u dobra stara vremena kad su bile kuće pune djece, ambari i kotari ljetine”, kazao je Lelović.
Ovaj put je čiji pravac vodi do Sjenice, kraći je za 120 kilometara od postojećeg preko Prijepolja i Nove Varoši, i jedan je od krakova prema auto-putu Bar - Boljare.
Radiša Lelović priča da se iz Bjelica u Rasovo preselio prije 45 godina, i da se od tada ništa nije promijenilo nabolje.
”Zbog nedostatka vode i puta svi smo morali da odselimo. Svake godine ovdje obrađujem imanje. Ja idem džipom, i jedino tako je moguće. Kad padne kiša ili snijeg ne mogu ni mrtve da izvuku do groblja, muku mučimo moleći za mašine da prokrče put.
Radoš Nedović iz Pećarske priča da se u rodno selo vratio iz Kragujevca 2011. godine.
”Bavim se po malo stočarstvom, gajim koze. Ako bude sreće da nam poprave put bilo bi dobro, jer nam je najbliža prodavnica u Gubavču. I ovo auta što imamo porazbijasmo na ovim putevima. Svi se nadamo boljem. Iz ovog mjesta ne bih otišao nigdje ni po cijenu života”.
Kazao je da u blizini postoji materijal za nasipanje puteva - na gornjem dijelu Pećarske. ”Tako da ovdje imamo naš nasip koji se nalazi na polovini trase koju treba nasuti. Tu da prođu dva kamiona, greder i valjak i da se urade dva-tri propusta završili bi posao za svagda”, kazao je Nedović.
Bonus video:
