Plemenitost ga prati čitav život, u ringu je bio majstor, prvak u pero-lakoj kategoriji, ali najveću humanost je pokazao dajući dio sebe - krv čak 168 puta ili 67 litara.
Zbog toga Zorana Balabana mnogi smatraju herojem komšiluka, a pričajući za “Vijesti” o svom životnom putu, nepravdi koja ga prati, ali zbog koje nije odustao od spašavanja života i posvećenosti sportu, kaže da je najviše ponosan na to što, iako je put bio težak, na raskrsnici izabrao pravi smjer.
Zoranova knjižica je puna, od 168 puta koliko je dao krv, 134 je to učinio u Crnoj Gori, a 34 u zemljama bivše Jugoslavije.
Međutim, iako je bio human, sportista, radio 20 godina u Kombinatu aluminijuma i to u elektrolizi, gdje je zbog povreda i narušenog zdravlja ostvario invalidsku penziju, Zoran je ogorčen, jer sa suprugom živi u tridesetak kvadrata na Koniku, kućici koju je kupio od otpremnine.
”Obećavali su mi brda i doline sindikalci iz KAP-a, međutim od toga nije bilo ništa. Proveo sam skoro 30 godina kao podstanar, da bi se skrasio 2006. ovdje, od novca koji sam dobio za otpremninu godinu ranije. Nisam tražio ništa zauvrat, ali mislim da sam kao dobrovoljni davalac krvi zaslužio mnogo više”, smatra Balaban.
On je bezbroj puta ukazivao na to da se obrati pažnja na redovne davaoce krvi, jer u evropskim zemljama imaju mnoge povoljnosti.
Zbog svoga teškog položaja, života u siromaštvu, pred završetak radnog angažmana u KAP-u, Zoran se obratio za pomoć predsjedniku Milu Đukanoviću, tadašnjem gradonačelniku Miomiru Mugoši, ali odgovora nije bilo.
”Tadašnjem gradonačelniku Mugoši sam radio parket u stanu, jer me nije bilo sramota da radim, ali nije našao za shodno da me nazove, kao humanog čovjeka, da mi dodijeli pomoć. Obraćao sma se i drugim gradonačelnicima, ali pomoći nije bilo. Pitam se, gdje je ta humanost sa njihove strane”, kaže Balaban.
Ovdje smo se skućili, na Koniku, kako priča, nakon teškog podstanarskog života, “dom je skroman, ali sam srećan”.
Dok priča, oko Zorana se kao čigra vrti dvogodišnji unuk Vuk, koji kako kaže, već sada pokazuje da u sebi ima đedovu krv.
”Ima udarac baš jak”.
Zoranov ponos je i unuka Anja, odlična učenica.
Supruga Ružica, kaže da je pored teškog podstanarskog života, ponosna na Zorana i njegovu plemenitost.
A njihov dom, u kojem je boravila ekipa “Vijesti”, pun je topline, a iz Vuka i Anjine uz osmijeh, izbija velika ljubav prema djedu i baki.
”Oni su naša sreća i ponos”, kažu Balabani za unučad.
Zoranu se približava kraj “mandata” dobrovoljnog davaoca krvi, jer zbog godina, od januara više to neće moći da radi.
”Jer od 65 godine života to više neću moći da radim. Dobio sam brojna priznanja, medalje, diplome, ali najviše me obraduje kada se ljudi sjete da sam uradio dobro djelo.”
Zbog toga, kako kaže, najljepši poklon od svih mu je od vajara Svetozara Radovića, koji sa ponosom pokazuje.
Radović je zbog toga što mu je pomogao i dao krv, Zoranu uradio statuu - bokserku rukavicu, sa posvetom i zahvalnošću.
”Ranijih vremena se sjećam po druženjima. Nije bilo prevare, sve je bio interes. Još se sudim sa KAP-om, jer su mi ostali dužni doprinose, zbog čega mi je penzija manje, nego što bi trebao da imam”, kaže Balaban.
Boksersku karijeru je počeo 1967. godine u “Budućnosti”, a rukavice je ukrštao sa Janetom Baktirajevim, Bratislavom Ristićem, Zvonkom Polom, Zoranom Jovanovim, Manacijem i brojnim drugim majstorima ringa, a karijeru je završio 1983. u “Slobodi” iz Užica.
Prvak u pero -lakoj kategoriji bio je 1976. i 1978. godine.
”Boks je specifična borilačka vještina, tučete se sa nekim satima, a onda nakon toga odete na druženje i provod. U Nikšiću sam bio 1977. godine, a taj klub sam sa Mirsadom Mahmutovićem i Zoranom Vujačićem uveo u Prvu ligu”.
Zbog toga što se od boksa nije moglo živjeti, a pun snage, Zoran se zaposlio u elektrolizi, iako je to najteži pogon Kombinata aluminijuma.
Taj pogon KAP-a je poznat po tome što su mnogi dolazili, ali i odlazili, ali on je tamo izdržao čak dvadeset godina.
”Bio sam u Kombinatu aluminijuma u Mostaru, u pogonima u Zenici, imali smo najteže uslove za rad”.
Međutim, kako navodi bez sporta nije mogao, pa se posvetio fudbalu.
”U fudbalu sam našao utjehu. Išao sam po školama, dvorištima, snimao i dovodio u Fudbalski klub ‘Grafičar’. Međutim, ‘Grafičar’ se ugasio, a sada sam u ‘Crvenoj stijeni’ iz Tološa.
Od 180 mečeva, 79 pobjeda, 45 neriješenih, a 56 izgubio
Od 180 bokserskih mečeva, Zoran je ostvario 79 pobjeda, 45 neriješenih, a 56 izgubio.
Prije nekoliko dana je dobio priznanje od Glavnog grada za doprinos razvoju sporta.
Krvi bi kaže dao i više, ali može samo četiri puta godišnje.
”Mada, kad je bilo hitno, davao sam i dva puta za mjesec dana. Radim to jer osjećam potrebu da pomognem i nikad ništa nijesam od toga zaradio niti dobio”, rekao je Balaban.
Objašnjava da se kod njega krv brzo obnavlja, a da je najbolje povrće za oporavak cvekla.
Pobjede i pehari su nebitni, kako kaže, u odnosu na prijateljstva sklapana po velikoj Jugoslaviji, koju je volio više od svega.
Zoran je i u kraju gdje živi, poznat po aktivizmu, pa je tako i organizovao da se ulica asfaltira, brojne akcije čišćenja i drugo.
Bonus video:
