Imao je sedam i po godina kada je brodom iz Italije stigao u Crnu Goru. Dječak krupnih, toplih očiju i osmijeha koji plijeni, bez znanja jezika, ali sa “znanjem” srca, došao je u zemlju predaka, ne znajući šta od nje da očekuje.
Od dječaka je izrastao u mladića spremnog da uči, pomaže, spremnog da se bori za ljudska prava, iako mu, kada je prvi put čuo za riječ aktivizam, nije bilo jasno zašto se treba boriti za prava koja su ti Ustavom zagarantovana. Kao dječak se zaljubio u crvenu uniformu Crvenog krsta, kao tinejdžer okrenuo se nevladinom sektoru, sa sticanjem punoljetstva zavrnuo je rukav i dao dragocjenu tečnost u namjeri da pomogne čovjeku, bez obzira kako se zove, kojem Bogu se moli, i kojoj naciji pripada. Uostalom, svima je krv iste boje, samo što je na njegovu kožu pala koja kap boje više.
Ne može se biti savršena osoba, ali se zato može biti dobra
”Umjesto mene, život je birao moj put i tako sam stigao u Crnu Goru. Imao sam osam godina kada su me odveli u Crveni krst zbog pregleda kod stomatologa koji je bio zakazan za Rome koji nemaju dokumenta. Tada sam zavolio crvenu uniformu, Crveni krst je postao moja druga kuća, a volonteri moja porodica. Vjerovatno što sam rano ostao bez roditelja, i što me baba podizala, brzo sam sazreo i veoma brzo sam postao i volonter, ali i nevladin aktivista”, priča za “Vijesti” dvadesettrogodišnji Nardi Ahmetović.
Direktor je NVO Centar za afirmaciju RE populacije (CAREP), volonter Crvenog krsta, humanista, dobrovoljni davalac krvi, medijator u Help organizaciji, posrednik za zdravstvo, lokalni koordinator u Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM), edukator, novinar, neformalan organizator velikih događaja … Hiljadu i jedna odrednica, ali on sebe predstavlja na jednostavniji način, uz obavezno isticanje da mu je “najbitnija” titula volontera.
”Nardi je jedan običan Nikšićanin, koji je dobar brat, unuk, prijatelj. Nardi je Nardi i ništa više od toga. Ako uspijem da ispunim dnevne obaveze, ako nekome izmamim osmijeh na licu, meni je uspješan dan. Ako nekome makar pozdravom ili osmijehom mogu vratiti samopouzdanje i vjeru da će sve biti dobro, uspio sam”.
A uspio je mnogo. Pošto nije znao jezik i nije imao dokumenta, kasnije je upisao osnovnu školu koju je uspješno završio, a zatim i srednju ekonomsku, za ekonomskog tehničara. Svjestan je, kaže, svih negativnih komentara kada su Romi u pitanju, ali duboko u sebi vjeruje da je riječ o manjoj grupi pojedinaca, i da će on i ostali mladi Romi pokazati da svi ti pojedinci griješe i da njegov narod nije bez razloga dobio ime koje nose (Rom u prevodu znači čovjek). Svjestan je da se ne može biti savršena osoba, ali se zato može biti dobra.
”Ne mogu reći da sam ostvaren, ali sam na putu ka ostvarenju da budem osoba kakvom sebe zamišljam - da budem čovjek koji je uvijek spreman da pomogne svojoj zajednici, da budem primjer drugim ljudima, da ne zavisim od bilo koga ili od bilo čijeg mišljenja, da uvijek budem slobodan. Bez obzira na tešku porodičnu sudbinu, izborio sam se da sve ono što sam do sada zacrtao i ostvarim. Čovjek uvijek treba da se bori sam sa sobom da ono najbolje u njemu ispliva, da bude svjestan da ima dosta stvari koje ne zna, ali zato želi da ih nauči i da sve što radi, radi na najbolji mogući način. Borim se i dalje i za sada u tome uspijevam. Naravno, sve ovo ne mogu da ostvarim sam, već uz pomoć svih dobrih ljudi, koleginica i kolega, organizacija, institucija”.
Prvo promijeni sebe i ukućane, a zatim zajednicu
Nardi je prvo odlučio da obrazuje sebe, zatim svoje sestre, da svi budu vrijedni ljudi, kako on kaže, korisni zajednici, pa da onda krene i sa drugim mladim Romima, da ih ubijedi da znanje zaista jeste moć.
”Imao sam jako teško detinjstvo. Mnogo puta sam znao da idem u školu i gladan i žedan, i znao sam da se vratim kući mokrih čarapa i obuće. Nikada mi nije bilo teško da ustanem u 6.30, naložim vatru i sa dvije mlađe sestre krenem u školu. Jedno vrijeme nijesmo bili najredovniji, jer je bila teška situacija, ali uspjeli smo. Uvijek polazim od toga da ako ne možeš da utičeš na svoju porodicu i ako tu ne možeš da napraviš pomak, onda teško da ćeš moći da utičeš na zajednicu. Kada vidim moje sestre, onda znam da sam uspio. One su, gledajući mene, vrlo brzo shvatile da je ključ svega obrazovanje, da nijesmo mamina i tatina djeca koja će moći sjutra da uživaju u nekom luksuzu, već da sami moramo sebi da priuštimo normalan život. Kada sam imao 15 godina radio sam na primorju kao pomoćni kuvar, zatim asistent šefa za regulisanje hrane. Sestre su me uvijek pitale kakav je to posao, sviđala im se moja uniforma i tako su zavoljele posao kuvara. Jedna je završila za kuvara, druga nije još uvijek jer se udala i živi u inostranstvu. I sestre su volonterke, a jedna od njih je dobila nagradu za volonterizam ‘Aleksandar Šime Dedović’. Srce mi je bilo puno kada sam uspio da je motivišem, da bude aktivni volonter. Ta njena nagrada mi je značila više nego da ste mi u tom trenutku dali milion eura”.
I organizacija koju predvodi je ove godina dobila pomenutu nagradu. I ponovo je Nardiju srce bilo puno jer su s njim bili mladi Romi koje je okupio i sa kojima intenzivno pomaže kako zajednici iz koje potiče, tako i gradu u kome živi.
”Nemam mogućnosti da svima pomognem, ali se trudim koliko mogu. Posebno se trudim kada je u pitanju obrazovanje Roma i Egipćana, i promocija njihove kulture. Prije neki dan, jedna volonterka koja je završila osnovnu školu, pitala me mogu li da joj pomognem da upiše srednju školu. Bio sam srećan jer to je glavni zadatak na kome svakodnevno radim. Četvoro mladih su izbačeni iz srednje škole zbog neredovnog dolaska. Saznao sam da nijesu išli zbog nedostatka novca jer ih je bilo sramota, pošto nijesu mogli sve obaveze da ispoštuju. Sa ombudsmanom, Sinišom Bjekovićem, razgovarao sam kako da im pomognemo. Onda se i organizacija Help uključila i njih četvoro su nastavili su srednjom školom. Dvoje su nažalost napustili, ali zbog srećnog kraja - vjenčali su se. Nijesu maloljetnici, imaju 19 i 20 godina, status im je ostao vanredan, pa možda jednom završe treći i četvrti razred, dok su drugo dvoje redovni srednjoškolci i volonteri”.
Kada je počeo da volontira u Crvenom krstu, bio je jedini Rom, jer teško je bilo ubijediti sunarodnike da treba da pomažu drugima kada je i njima pomoć neophodna. Sada crvenu uniformu nosi njih desetak, njegova organizacija broji trideset mladih aktivista, a pomogao je i Baranima da se organizuju
”Mladi ljudi žele dobar život, dobru platu, dobar posao, da ih niko ne tretira kao socijalni slučaj, nebitno da li su pripadnici romsko-egipćanske ili većinske populacije. Pokušavam da mlade uvjerim da Romi i Egipćani mogu biti kao svi ostali, da nijesu za njih rezervisana samo komunalna preduzeća, da su bitni želja, snaga i nada. Nada zadnja umire, a ja se nadam da će broj mladih iz RE populacije na fakultetima, u javnim institucijama, kulturnim, biti sve veći. Da će zajedno sa mladima iz većinske zajednice graditi svoj grad, da neće biti važno kome je kakve boje kože, ko je koje nacije, vjere”.
Zato ga zaboli kada neko kaže kako je on volonter koji pomaže Romima i Egipćanima. Ne, on je romski aktivista i volonter koji pomaže svima.
”Ne volontiram ja i ne radim za Rome. Ja pomažem svima. Svojim djelovanjem pokušavam da razbijem predrasude koje o Romima postoje. Od 18. godine sam dobrovolni davalac krvi i do sada sam devet puta dao krv. Imam veliku fobiju od igle, ali kada je u pitanju nečiji život spreman sam da se borim protiv svog straha samo da pomognem”.
Uvijek u životu morate imati plan B
Kada mu ponestane snage, sjeti se kako mu je bilo ranije i energiju crpi iz prošlog života.
”Zahvalan sam za svu tu snagu i energiju koju sam i tada i sada imao i što sam veoma rano na svojim plećima sav taj teret uspješno ponio. Često razmišljam ko sam bio a ko sam sad i da sam izabrao pravi put. Ali, to mi je i opomena da uvijek ostanem ovakav kakav jesam, da ne treba sebe da doživljavam kao nekog lidera i da ne zaboravim svoje porijeklo. Kada vidim neke, nazovi, lidere bude mi žao što su mi oni bili uzori na koje sam se ugledao. Srećom, na vrijeme sam shvatio ko su i prestao sam da slijedim njihove korake. Kad god nešto uradim, pitam svoje prijatelje da li je to dobro i da li sam mogao bolje i više. To je način da napreduješ i budeš još uspješniji”.
Nada se da će naredne godine upisati fakultet. Želja mu je da studira socijalnu politiku, a ukoliko ne dobije tu šansu ili ne bude mogao zbog posla i svoje egzistencije da svakoga dana ide za Podgoricu, onda bi volio da upiše pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Ima, kako kaže, i plan B, jer uvijek u životu morate imati i rezervu - to je italijanski jezik. Ukoliko u Crnoj Gori ne uspije, ako nauči italijanski, uvijek može istim brodom da se vrati nazad. Ovoga puta bogatiji, uspješniji i srećniji.
”Koliko mi je drago, toliko mi i dosta puta bude neugodno kada me nepoznati ljudi pozdravljaju sa osmijehom ili podignutom rukom. Ponekad se upitam da li sam tu njihovu pažnju zaslužio. Volio bih da ovu enegiju imam i kada napunim 40 godina, da mi ovaj osmijeh zauvijek ostane, da se ne razočaram u ljude. Znam da mogu biti mnogo toga, ali nikada neću biti izdajica, lopov. Sanjam da ću biti još bolji, obrazovaniji, još uspješniji. I da ću uvijek ostati Nardi - običan Nikšićanin koji voli da pomaže drugima”.
Bonus video:
