Među stotinama djece i mladih koji svakog dana stižu na jedno od dva skijališta na Bjelasici - malo je Kolašinaca. Zabrinjavajuće je mnogo djece koja su rođena i žive u skijaškom gradu, a nikad nijesu stali na skije, tvrde sagovornici “Vijesti”. Poražavajući je i broj mališana koji nikad nijesu posjetili skijališta, udaljena manje od 10 kilometara od grada.
Cijene opreme, ski-pasa, ali i nepostojanje besplatne obuke i značajnijih povlastica, već godinama čine im skijaška staze rodnog grada nedostižnim i luksuzom.
Iako Kolašin sedamdesetih godina prošlog vijeka nije imao skijališta, rijetki su bili osnovci koji nijesu znali da skijaju, kaže Radomir Raško Minić.
Skijanje se tada još učilo u školi i bilo je obavezan dio nastave fizičkog vaspitanja.
”Nastava fizičkog vaspitanja tokom zime obavezno je sedamdesetih i ranih osamdesetih godina minulog vijeka podrazumijevala i skijanje na Barutani. Ko je imao skije donosio ih je od kuće, za one koji nijesu imali bile su obezbijeđene u školi. Za skijanje je bio određen blok čas fizičkog. Jedan nastavnik tog dana je stalno bio na Barutani, drugi je dovodio učenike na brdo. Staza se prvo ‘štampala’ skijama, a onda je bi uslijedila obuka”, priča Minić za “Vijesti”.
On je skijanje, zahvaljujući tome što mu je otac bio skijaš, naučio prije polaska u školu. Kaže da se tada nije mnogo vodilo računa o opremi, već je osnovni cilj bio “što više sati na snijegu i što bolja vještina na skijama”.
”Ja sam naučio skijanje koristeći očevu opremu. Štapovi su bili predugački za mene, pa su me na kraju dana na snijegu boljele ruke. Nosio sam nekoliko pari čarapa, kako bi mi očeve cipele bile taman. No, nije to mnogo smetalo. Sjećam se i da sam dolazio skijama u školu tog dana kada smo imali čas fizičkog na Barutani. Bio je to za sve nas dan koji smo jedva čekali”, evocira uspomene Minić iz osnovne škole.
Kaže i da je nekada važilo nepisano pravilo da su svi fudbaleri FK Gorštak bili i vrsni skijaši. Tako je, objašnjava, bilo sve do prije dvadesetak godina.
Minić zapaža da je danas “najmanje kolašinske djece na kolašinskim skijalištima”. Da bi se ta porazna činjenica promijenila, kaže da skijanje treba da postane obavezan dio nastavnih programa u osnovnim školama. To je, tvrdi on, jedini način za popularizaciju zimskih sportova u gradu koji živi od zimskog turizma.
Podsjeća i na “brojne ranije neuspjela pokušaje sa nivoa Skijaškog saveza Crne Gore da se u školama osnovcima obezbijedi besplatna obuka”.
Ski-lift, kojim je gazdovala Opština na Barutani, brdu nadomak grada, bio je postavljen osamdesetih godina prošlog vijeka. Kolašinci su ga uglavnom besplatno koristili. Kada je počekom devedesetih napravljen Ski-centar Bjelasica, ski-lift je izmješten na to skijalište. Tada je nestao i dio privilegija Kolašinca “plićeg džepa” - da za malo novca uživaju na snijegu.
Međutim, i uprava državnog Ski-centra Bjelasica je devedesetih godina prošlog vijeka korišćenje infrastrukture i opremu sugrađanima nudila uz brojne povlastice.
Danas ne može kao nekad
Toga se sjeća i Marija Šćepanović, instruktorka skijanja i članica Demo-tima Crnogorske asocijacije instruktora sportova na snijegu.
”Djeca i mladi školskog uzrasta dobijali su značajne popuste za ski-pas, a ski-klubovi i škola su besplatno ustupali skije. Mnogo se toga promijenilo. Sada vlada tržišni princip. Više nije moguće ‘provući se’ za ski-pas i proći cijeli dan sa sendvičem donijetim od kuće, kao u vrijeme starog sistema preduzeća Bjelasica. Skijanjem se bavim od djetinjstva, prvo kao takmičarka, a onda i kao aktivna skijašica i instruktorka skijanja i znam da u Kolašinu postoji dosta djece i mladih koji nisu imali priliku da nauče da skijaju”, kaže ona.
Skijanje, objašnjava Šćepanović, “zahtijeva značajna materijalna sredstva (kupovina odjeće, iznajmljivanje ili kupovina ski-opreme, ski-pasa...)”.
S obzirom na materijalnu situaciju velikog broja građana Kolašina, ali i Crne Gore, tvrdi instruktorka, skijanje nije dostupno svoj djeci. To je jedan od razloga, smatra ona, zbog čega plaćanje obuke skijanja nije visoko na listi prioriteta roditelja u Kolašinu.
”Kada promovišemo Crnu Goru strancima, često insistiramo na tezi da se u istom danu može skijati na planinama i uživati na obali Jadranskog mora. Istovremeno, puno djece iz Crne Gore nijesu dobili priliku da nauče ni da skijaju, ni da plivaju”, kaže instruktorka Šćepanović.
Ona smatra da “svako dijete koje to želi treba da dobije priliku da nauči i da skija i da pliva, bez obzira na materijalnu situaciju porodice”. Za one koji imaju manje, objašnjava, “ključna je solidarnost zajednice”.
”Lokalna zajednica, ali i država treba i mogu da daju svoj doprinos kako bi se kreirali institucionalni mehanizmi obezbjeđivanja programe obuke, koji će trajati i neće zavisiti od referenci i entuzijazma trenutnih donosioca odluka. Za postizanje tog cilja postoji više modaliteta. Na primjer, kroz formalno obrazovanje, kroz subvencionisanje cijena preduzetnika koji nude programe obuke... Sve to, stavljajući na prvo mjesto potrebe djece i mladih, te kvalitet obuka koje im se pružaju”.
Finansije nijesu jedini problem
Profesor fizičkog vaspitanja i šef skijaških terena državnog Ski-centra Kolašin 1600 Željko Pejović nije zadovoljan brojem kolašinske djece koja znaju da skijaju. On smatra da finansije, ipak, nijesu najveći problem.
”Porazno je i to da mnogo naše djece nikad nije ni posjetilo jedan od ski-centara u Kolašinu. Finansije jesu problem, ali ne toliki kada je ovo u pitanju. Potrebna je samo volja i mala pomoć sredine, da bi znatno više kolašinskih mališana dobilo priliku da postanu skijaši. Tu mislim na škole, ski-centre, uspješne privrednike... Učesnik sam nekoliko organizovanih kurseva skijanja, gdje je više od 100 djece u dvije sezone naučilo da skija”.
On kaže da se na Bjelasici, tokom minulih pet-šest godina, održalo više ski-kampova “po relativno povoljnim cijenama”. Ipak, podsjeća, mnoge porodice to nijesu mogle priuštiti. Zbog toga, sugeriše Pejović, treba naći način da skijanje postane i dio formalnog obrazovanja.
”Siguran sam da dobrom komunikacijom prosvjetnih institucija, ski-centara i Opštine možemo naći rješenje i omogućiti što većem broju naše djece da otkriju čari skijanja i zime kao godišnjeg doba. Naći način da zavole planinu, postanu poklonici zdravih stilova života. Pa, na kraju, Kolašin novim žičarama povećava kapacitet skijališta, a samim tim i potreba za radnom snagom biće veća. Za mnoga radna mjesta neophodno je znati dobro skijati”, kaže Pejović.
Kolašinska djeca skijanje ove zime mogu naučiti u okviru jedne ski-školice ili plaćajući individualne časove instruktorima.
Oko 30 eura je cijena individualnog časa. Toliko košta i godišnja članarina u ski-školici, koju ove sezone pohađa četrdesetak mališana do 12 godina.
Bonus video:
