,,Kada sam, prije više od deceniju, saznao da sam pozitivan na HIV virus, mislio sam da je s mojim životom gotovo i da ću kroz pola godine umrijeti. Zaključao sam se u sobu. Pustio sam samo par suza, koliko mi je dozvoljavalo tradicionalno crnogorsko vaspitanje”, kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) čovjek koji je tražio da ostane anoniman. Tada se, kaže, o infekciji HIV malo znalo. Ni danas, smatra, nije mnogo drugačije.
Naš je sagovornik slučajno otkrio da je inficiran i to kad je namjeravao da donira krv. Saopštili su mu da ima HIV i uputili ga na Infektivnu kliniku, gdje su mu nakon završnih testova i pregleda, koji su trajali mjesec dana, prepisali terapiju. Roditelji su, iako uplašeni od nepoznatog, odmah stali uz njega.
Mnogi ostaju bez podrške najbližih, a institucije se ni nakon tri decenije nijesu dovoljno angažovale da objasne šta je zaista HIV/AIDS, kako bi stigmatizacija inficiranih osoba bila manja u društvu, njihova integracija snažnija, a liječenje efikasnije.
Prema podacima iz registra za HIV/AIDS, od početka epidemije 1989. godine do kraja 2020. godine, u Crnoj Gori je registrovano ukupno 318 osoba inficiranih ovim virusom, od kojih je gotovo polovina, njih 149, u momentu otkrivanja infekcije bilo u posljednjem, najtežem stadijumu te infekcije - AIDS-u. U istom periodu 61 osoba je umrla od AIDS-a. Na kraju 2020. godine u Crnoj Gori je sa HIV-om živjelo 257 osoba - 228 muškaraca i 29 žena. Podaci za 2021. godinu još uvijek nijesu dostupni.
Prema informacijama Instituta za javno zdravlje (IJZ), najveći broj HIV infekcija, čak 78 odsto, dijagnostikuje se kod mladih ljudi, u uzrastu od 20 do 39 godina. U Pogorici i na primorju je registrovano najviše inficiranih. Najčešći put prenosa, oko 88 odsto slučajeva, je preko nezaštićenog seksualnog odnosa. Prenosi putem krvi ili sa majke na dijete, i dalje su rijetki u našoj sredini.
Ovo su zvanični podaci. Pitanje je, međutim, koliki je stvaran broj inficiranih HIV-om, jer Crna Gora ima nisku stopu testiranja. U Nacionalnoj strategiji za borbu protiv HIV/AIDS-a u Crnoj Gori za period od 2015. do 2020. godine upozorava se na nizak obim testiranja na HIV, osim kod dobrovoljnih davalaca krvi. U našoj zemlji stopa testiranja dugo nije prelazila 1 na 1000 stanovnika i bila je znatno niža nego u ostalim dijelovima bivše SFRJ, osim Kosova. U posljednje četiri godine stopa testiranja je ipak malo porasla.
Ljudi uglavnom skrivaju HIV status od prijatelja i porodice, kaže sagovornik CIN-CG-a.,,Odlučio sam da od najbližih ništa ne krijem. Na sreću, samo jedan od prijatelja je izabrao da me napusti u najtežem životnom trenutku. Strah od odbacivanja je jedan od najgorih koje čovjek može da iskusi”, ističe sagovornik sa početka teksta, koji se uspješno liječi već godinama.
Vrlo brzo pošto je otkrio da je inficiran, počeli su ozbiljni simptomi.,,Stanje je bilo vrlo kritično. Malaksalost, temperatura, groznica, česte dijareje i kandida. Da nijesam znao da imam HIV, mislio bih da su to neke uobičajene zdravstvene tegobe. Doktor je zabranio da radim, jer bi neka sezonska prehlada mogla da bude fatalna za mene. Dao sam otkaz, a razlog sam izmislio”. Nakon dvije, tri godine, uz redovnu terapiju i nadzor ljekara potpuno se opravio, ali cijelog će života, ističe, morati da uzima ljekove.
Psihički oporavak trajao je znatno duže. U Crnoj Gori nema dovoljno obučenih psihijatara, terapeuta i psihologa koji se bave ovim problemom.,,I pored podrške, bilo mi je teško. Mislio sam da sam jedni u Crnoj Gori sa ovom bolešću. Pitao sam se kako će dalje izgledati moj život. Razmišljao sam o samoubistvu, da prekinem terapiju i ubrzam kraj agonije. Međutim, u kontaktu sa jednim udruženjem shvatio sam da ima još ljudi sličnih meni. Počeo sam da alternativnim metodama liječim psihičke probleme. Pomogle su meditacija i joga”, objašnjava.
Crna Gora nema dobre rezultate u borbi protiv stigamtizacije osoba koje su inficirane ovim virusom, ističe za CIN-CG izvršna direktorica Juventasa Ivana Vujović.
"Većina ljudi u ovoj zemlji još ne razumije šta znači HIV pozitivan status. Ne shvataju da se sa tim može živjeti ukoliko osoba redovno uzima propisanu terapiju, kao i da se virus ne prenosi ako se inficirani pridržava ljekarskih preporuka i savjeta”.
Dakle, uz pravilan tretman HIV pozitivni mogu živjeti normalno, mogu imati partnere, partnerke i djecu, bez bojazni da će se i oni inficirati.
Predrasude i diskriminacija osoba sa HIV-om i AIDS-om, prema riječima našeg inficiranog sagovornika, su izražene. To je uglavnom posljedica neznanja.
"Tužno je međutim kad stigma dolazi od zdravstvenih radnika koji bi trebalo da su na našoj strani, da razumiju stvari i da su tu da nam pomognu”, ističe on, navodeći da je više puta naišao na nerazumijevanje i diskriminaciju od strane zdravstvenih radnika. “Doživio sam, na jednom od pregleda koje je trebalo da odradim mimo onih uobičajenih za osobe sa HIV-om, da je doktor, nakon što je u zdravstvenom kartonu pročitao moju dijagnozu, brže-bolje stavio dva para rukavica i tek vrhom prstiju držao sondu tokom ultrazvuka, iako bi trebalo da zna da se HIV ne može prenijeti na taj način. Bilo je i slučajeva da su odbijali da mi urade pregled. Osjećao sam se užasno”. Izuzetak su, napominje, ljekari Infektivne klinike, koji znaju šta je HIV i kako se tretiraju inficirani.
Iz međunarodne organizacije Zajednički program Ujedinjenih nacija za HIV i AIDS (UNAIDS) u oktobru 2020. godine izvijestili su o značajnom smanjenju testiranja na HIV u skoro svim zemljama Evrope, zbog pandemije COVID-19. Međutim, u posljednje vrijeme pojedine zemlje vratile su nivo testiranja na HIV na onaj od prije pojave pandemije. U mnogim je zemljama Evrope međutim, uključujući i Crnu Goru, nivo testiranja i dalje nizak, prema ovom izvoru.
Predstavnici Ministarstva zdravlja (MZ) najavljuju povećanje stope testiranja i dostupnost testova.
"Brojni stereotipi i predrasude prema osobama koje žive sa HIV-om jedan su od osnovnih uzroka niske stope testiranja, jer građani nemaju povjerenja u zaštitu ličnih podataka i podataka o zdravstvenom stanju. Preventivne usluge u javnom zdravstvenom sektoru pružaju savjetovališta za HIV u sedam domova zdravlja u Crnoj Gori i u Institutu za javno zdravlje. Planirano je da što više zdravstvenih ustanova pruža usluge dobrovoljnog i povjerljivog testiranja i savjetovanja”, saopšteno je iz MZ za CIN-CG.
Programska direktorica LGBT Forum progres-a Milica Špajak je saglasna da je neznanje jedan od glavnih razloga što su osobe sa HIV-om ili AIDS-om marginalizovane i što je prema njima ogromna socijalna distanca. Građanke i građani nemaju neophodna znanja o seksualnom zdravlju, a nedostaje i profesionalno izvještavanje o infekciji.
"Predrasuda je vezivati HIV za seksualnu orijentaciju. Neke od ranjivijih kategorija stanovništva su žene u prostituciji, transrodne osobe, osobe koje koriste drogu, zatvorenici… Njima je potrebna posebna podrška države i društva, kroz razne preventivne programe”, ističe za CIN-CG Špajkova.
Izvršni direktor Crnogorske fondacije za HIV i virusne hepatitise Boris Vuksanović objašnjava da terapija za pacijente sada podrazumijeva kombinaciju od tri lijeka koji se koriste jednom dnevno.
"Ranije je to bilo drugačije. Do kraja godine očekuje se modernizacija terapije, pa će sve biti sadržano u jednoj piluli”.
Fondacija, kaže Vuksanović za CIN-CG, ima male resurse, i uglavnom pruža psihološko-socijalnu pomoć, neku vrstu pravne podrške, kao i usluge prevencije HIV-a osobama koje su u bliskom okruženju inficiranih. U saradnji sa Infektivnom klinikom i Savjetovalištem za HIV, fondacija je uspjela da nabavi i ljekove, terapiju za bebe, koje su rodile tri žene sa HIV-om u prethodnom periodu. Ti medikamenti, kako ističe Vuksanović, su vrlo skupi, a zbog malog broja pacijenata u Crnoj Gori ih nema u redovnoj distribuciji.
Navodi i neke zanimljive detalje iz aktivnosti fondacije. U prvim danima pandemije, u Crnoj Gori je jednog Portugalca sa HIV-om zadesio lokdaun. Bili su mu hitno potrebni ljekovi, koji nijesu dostupni u našoj državi.
"Guglao je, i za pomoć se obratio našem udruženju. Kako su terapije za HIV različite kod nas i u Portugalu, u momentu kada ni pošte nijesu regularno radile, pronašli smo način da mu pomognemo i nabavimo ljekove, jer inficirani terapiju ne smiju da prekidaju, ni na dan. Bila je to trka s vremenom, ali smo uspjeli”, kaže Vuksanović.
HIV je hronična infekcija. Važna je edukacija, posebno o terapiji, znanje da ona vodi ka normalnom životu sa HIV-om, ističe Vuksanović, navodeći da se država bavi uglavnom preventivnim mjerama, a manje osobama koje već žive sa virusom.
Institucije bi trebalo da ulože značajno veće napore kako bi se obezbijedile prilike da ljudi sa HIV-om žive nesmetano i bez straha, navodi Ivana Vujović, čija se organizacija godinama bavi ovim problemima.
"To podrazumijeva kombinaciju mjera - održivost svih profesionalinih preventivnih servisa, ozbiljnu kontinuiranu kampanju na svim nivoima, reformu obrazovnog sistema uz obavezne predmete o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, kao i obezbjeđivanje terapije u što kraćem roku”.
”Neophodno je raditi na edukaciji mladih, pogotovo iz manje razvijenih opština, o osobama koje žive sa HIV-om, HIV infekciji i transmisiji polno prenosivih infekcija, jer podaci kojima raspolažemo svjedoče o niskim stopama znanja. Sem toga, treba raditi i na uspostavljanju opšte kulture testiranja i korišćenja zaštite prilikom seksualnih odnosa”, napominje Špajak.
I u Nacionalnoj strategiji za borbu protiv HIV/AIDS-a u Crnoj Gori konstatuje se da muškarci i žene sa HIV-om često izgube posao ili ne mogu da ga zadrže kad AIDS počne da se razvija.
”Često se dešava da osobe sa HIV-om, ukoliko se sazna za njihov status, dobiju otkaz. Razlog se obično izmisli. Ima slučajeva i da ih izbacuju iz kuće, ili da im otkažu zakup stana. Razumljivo je zbog čega onda inficirani ne prijavljuju nasilje koje dožive – u krajnjem bi morali na sudu da otkriju svoj identitet i zdravstveno stanje, što bi, imajući u obzir našu sredinu, samo produbilo probleme. Zbog toga radije ćute”, kaže Vuksanović.
Crnu Goru, osim domaćeg zakonodavstva, kao članicu Savjeta Evrope obavezuje i Rezolucija ove organizacije HIV/AIDS u Evropi iz 2007. godine. U njoj se navodi neophodna zaštita osoba koje žive sa HIV-om ili AIDS-om od svake vrste diskriminacije, te da je potrebno usvojiti zakone kojima bi se definisali državni standardi zaštite tih osoba, naročito ugroženijih grupa - žena i djece, ili onih osoba koje su izgubile člana porodice oboljelog od HIV/AIDS-a.
Bonus video:
