Ovo je drama po činovima, priča o životima onih koje svakodnevno srećemo po ulicama, čiji ispruženi dlanovi i stidljivi osmjesi nas prate, a koji su opet “nevidljivi” - kako za institucije sistema, tako i za društvo.
Ovo je priča o onima koje nazivaju “djecom ulice”, a oni bi tako željeli da budu samo djeca - bezbrižni derani koji se raduju životu i koji ne moraju da prose.
PRVI ČIN: KADA NEMAŠ ŠTA DA JEDEŠ...
”Počela sam da prosim kada sam imala sedam godina, jer morala sam da održavam porodicu. Nas je sedmoro djece i roditelji, a niko nije radio. Nijesu me roditelji tjerali da prosim. Sama sam htjela. Znam ja da nije dobro prositi, ali kada nemaš šta da jedeš… Bilo je dosta ljudi koji su znali da viču na mene, da mi kažu neku ružnu riječ. Onda bih sjela, plakala, ali brzo bih obrisala suze, ustala i rekla sebi da moram nekako da održavam porodicu. Prosila sam četiri godine, a onda su mi roditelji rekli da sam sada velika, da sam dosta pomogla porodici i da moram da idem u školu. Sramota me da kažem, ali majka ide po kantama i traži hranu. Bojim se da ne dobije koronu ili neku bolest.
Pokušavam da je spriječim da to ne radi, ali brine se za nas. I braća i sestre su prosili, a pojedini od njih i dalje to rade. Kažem im da to ne rade, da idu u školu, ali me ne slušaju.
Njima je sad prosjačenje kao neka zabava i dobar način da pobjegnu od škole. Nije mi dobro kada danas vidim djecu da prose. Voljela bih da ne prose, da uče školu, da se obrazuju. Ja zato i završavam školu - da mi bude bolje i da mogu da pomognem porodici. Sada sam deveti razred i kada završim osnovnu školu upisaću i srednju”.
Direktorica nikšićkog Dnevnog centra za djecu i porodicu “Defendologija” Jelena Milić kaže za “Vijesti” da u Nikšiću djeca prose jer su gladna, jer porodice nemaju šta da jedu.
”Mi u Nikšiću nismo primijetili nijednu porodicu koja prosi zato što je to dodatni način ubiranja prihoda. Uglavnom je riječ o višečlanim porodicama gdje samo otac radi za dnevnice, koje žive na rubu egzistencije, bez vode, struje… Uglavnom su apartidi, nemaju regulisan nikakav status, djeca ne ostvaruju pravo na dječije dodatke… Da prose zato što nemaju, najbolje govori podatak da 2020. godine, kada je počela korona i kada smo imali bukvalno kontingent hrane pa smo svakoj porodici podijelili po pet paketa, tada nije bilo djece da prose, jer nijesu imali potrebu za tim”, kaže direktorica jedinog dnevnog centra u Crnoj Gori koji direktno radi sa “djecom ulice”, kako najčešće zovu malene prosjake.
DRUGI ČIN: 50 CENTI ZA IGRICE, OSTATAK RODITELJIMA
”Počeo sam da prosim sa osam godina, jer mi je bilo zanimljivo. Sada imam 12 godina i iako mi sestra kaže da to više ne radim, ja i dalje ponekad prosim. Dosadno mi je i onda odem s društvom da prosim. Novac koji zaradim potrošim na igrice, i to samo malo, 50 centi, a ostalo odnesem roditeljima. Ocu moram da kupim cigare, a majka stalno traži hljeb. Otac je zbog našeg prosjačenja bio i kažnjen, jer nas je tjerao ponekad da to radimo, a bio je i u zatvoru zbog nasilja nad majkom. Sada se smirio. I mene je jednom jedan čovjek udario kada sam prosio i morao sam da idem u bolnicu. Volio bih da prestanem da prosim, ali eto… ne mogu”.
Jelena Milić kaže da imaju slučajeva da djeca prose zato što, na primjer, otac puši cigarete koje ne može da priušti ni neko ko ima veću platu, a ne oni koji nigdje ne rade.
”Imamo dječaka koji je redovno znao da dođe u Centar u sedam ujutro, jer ga otac ne bi pustio u kuću ako ne isprosi dovoljno za cigare, ili za rakiju…”.
TREĆI ČIN: OD MRŠKANJA I UDARACATEŽE JE DOĆI KUĆI BEZ PARA
”Svaki dan idem i tražim po kontejnerima i prosim. Neko mi da novac, neko ne, neko me mršne, a neko i udari. Ja se tad osjećam onako, ali nikada nijesam plakao zbog toga. Teže mi je kada dođem kući i ništa ne donesem. Onda opet idem da prosim… Sad ne idem u školu, a volio bih. Tamo mi je lijepo, igram se sa drugarima za vrijeme odmora. Nemam knjige i sveske, odjeću. Sve mi je kiša skvasila i sve se pocijepalo. Ponekad mi pomognu drugari, ponekad učiteljica, pa mi daju svesku, olovku, gumicu… Drugari iz škole ne znaju u kakvim uslovima živim, da hranu nabavljam po kontejnerima i proseći. Nikada im to ne kažem. Sramota me je”.
Predsjednik NVO “Koračajte sa nama - Phiren Amenca” Elvis Beriša kaže da roditelji najčešće tjeraju djecu na prosjačenje, ali da, “ako malo šire gledamo, vidjećemo da odgovor leži u institucijama, posebno u centrima za socijalni rad”.
”Država kroz svoje institucije sistema tjera djecu na rad na ulici i prosjačenje. Svojim pasivnim radom zapravo podstiče roditelje da šalju djecu u prošnju. Svojom pasivnošću, institucije sistema šalju poruku djeci da oni nemaju nikavu pozitivnu nadu u ovom društvu, te da je romskoj djeci mjesto na ulici, jer da postoje institucije sistema koje rade svoj posao, nijedno dijete ne bi bilo na ulici. Kao što ih nema iz neromske zajednice”.
ČETVRTI ČIN: SRŽ PROBLEMA - “ANTICIGANIZAM”
”Imaš li 50 centi?”
”Imam”.
”Hoćeš li mi dati?”
”A zbog čega ti treba novac?”
”Da kupim kiflu”.
”Ne laži. Kupićeš cigare ili nešto drugo. Znam te ja dobro, cigančiću”.
Beriša ističe da razlog treba tražiti u srži problema, a to je “anticiganizam koji je ukorijenjen u svim institucijama i među mnogim zaposlenima”.
”Dokaz za to je i činjenica da svakim danom ljudi koji su plaćeni da zaštite djecu od prosjačenja i svih drugih eksploatacija, prolaze pored djece koja prose kao da ih ne vide. Prolaze i ne rade svoj posao jer smatraju da im ne mogu pomoći samo zato što su romska djeca. Ovakav stav i postupanje je rezultat višedecenijske diskriminacije romske zajednice koje se ogleda kroz prisustvo anticiganizma, posebnog oblika rasizma usmjerenog prema romskoj zajednici. Kada ne bi postojali anticiganistički stavovi u institucijama sistema, mi danas ne bismo vidjeli nijedno romsko dijete na ulici, kao što ne vidimo neromsku djecu da prose”.
PETI ČIN: DAVANJE NOVCAMAČ SA DVIJE OŠTRICE
”Imaš 50 centi da kupim kiflu”?
”Hajde sa mnom. Ja ću ti kupiti”.
”Može li ona kifla sa kremom”?
”Može. Koliko godina prosiš”?
”Tri-četiri godine”.
”I koliko novca dnevno dobiješ”?
”Od 20 do 30 eura”.
”Stvarno? A šta radiš sa tim novcem”?
”Evo, prije nekoliko dana sam kupila jaknu i farmerice. I patike. Znaš kako su lijepe. One što svijetle”.
”Pa što nijesi to obukla i obula”?
”Eeeee… pa zar bi mi neko dao pare da me vidi tako obučenu”?
Jelena Milić kaže da je davanje novca mač sa dvije oštrice, zbog čega je jako bitna edukacija javnosti, jer dosta ljudi i ne zna šta je uzrok prosjačenju.
”Pojedini misle da je u pitanju organizovani kriminal, budu kivni na djecu pa imamo udaranja, mrškanja, ko zna čega sve. To najbolje znaju djeca koja prose, posobno ljeti na primorju, a i ovdje po lokalima. Imamo i one koji stalno daju novac misleći da na taj način čine dobro. A ne čine. Znam da je nekada najlakše dati novac, ali time se čini gore, pogotovo po djecu, jer je to dodatni razlog da ostanu na ulicu, da ne idu u školu. Treba raditi sa svakom porodicom ponaosob i vidjeti zašto ta djeca prose. Dobro bi bilo da centri poput našeg postoje i u drugim gradovima Crne Gore. Mi imamo i volje i znanja da otvorimo takve centre, ali ne i finansijske mogućnosti.
U našem Centru djeca imaju obezbijeđen obrok, radimo sa njima kreativne i edukativne radionice, ali i sa roditeljima, jer ništa nema bez edukacije. Ona je najvažnija.
Ako se ne edukuju djeca, ali i cijele porodice, onda nailazimo na jedan začarani krug koji će se samo produbiti. Jako je bitno i da se sarađuje sa nadležnim institucijama”, kaže direktorica “Defendologija” centra koji je sa radom počeo 2017.
Navodi da su te godine imali 70 korisnika, godinu kasnije 130, dok ih je 2019. bilo 199. Godinu kasnije imali su 200 korisnika, a prošle godine 201.
”Sva djeca koja prose, njih oko 35 koji su povremeno ili stalno na ulici, prošla su kroz Dnevni centar. Uspjeli smo njih nekoliko da trajno maknemo sa ulice. Nadziremo ih i dalje jer ta djeca su uvijek u riziku da se vrate na ulicu. Djeca često kažu da im je ovo druga kuća. Sama dolaze, žele da ostanu što duže i žele da rade na sebi. Osjećamo se kao jedna velika porodica. I to je ono na šta sam najponosnija. Čovjek je najsrećniji kada zna da je nešto dobro uradio. Nažalost, postoje i događaji koji vam slome srce. Bolno je biti svjedok traume kroz koju je dijete prošlo jer je seksualno zlostavljano, a prethodno je na razne načine povrijeđeno jer prosi - doživljava traumu na ulici, ali i kući ako se vrati a nije ispunilo ‘misiju’ zbog koje je poslato na ulicu. Jako je tužno i kada pojedinci to potpisuju pod kontekst kulture, tradicije, običaja… Sve to nije istina. Jedina istina je da je toj djeci oduzeto djetinjstvo”.
Za pet godina 493 predmeta vezana za prosjačenje
Zakonodavstvo prosjačenje tretira kao prekršaj, dok se djeca i maljoljetnici ne mogu prekršajno kazniti jer ih Konvencija o pravima djeteta, ali i drugi međunarodni akti, tretiraju kao žrtve.
Zakonom o javnom redu i miru predviđene kazne za odrasle osobe koje prose su od 30 do 200 eura, dok je za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica kazna zatvora od 30 do 60 dana.
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici prosjačenje tretira kao zanemarivanje, a predviđena kazna je od 250 eura do najmanje deset dana zatvora.
U Krivičnom zakoniku prosjačenje maloljetne djece prepoznato je kroz krivična djela zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica i predviđena kazna je od tri do pet godina zatvora, dok su kazne od tri do deset godina zatvora za trgovinu ljudima, među kojima spada i organizovano dječje prosjačenje.
Kako su “Vijestima” odgovorili, Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Beranama u proteklih pet godina Osnovnom sudu je podnijelo jedan optužni predlog protiv jednog lica, zbog dva produžena krivična djela zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, a “opis radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela odnosi se na prinudu na prosjačenje dva maloljetna lica” i nadležni sud je za april zakazao glavni pretres.
Što se tiče ODT-a u Herceg Novom, Baru, Kotoru, Ulcinju, Kolašinu, Rožajama, Pljevljima, Bijelom Polju, Cetinju i Nikšiću, u posljednjih pet godina nijesu imali formiranih predmeta zbog prinudnog prosjačenja.
Kada je riječ o prekršajnim prijavama, kako su “Vijestima” odgovorili iz Višeg suda za prekršaje, u posljednjih pet godina bila su 493 predmeta iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, vezano za prekršaj prosjačenja, i to Sud za prekršaje u Podgorici (sa odjeljenjima) 423 (85,80%), Sud za prekršaje u Budvi (sa odjeljenjima) 37 (7,51%) i Sud za prekršaje u Bijelom Polju (sa odjeljenjima) 33 (6,69%).
Najviše predmeta je bilo 2019. godine, 148, zatim godinu kasnije - 115, dok ih je prošle godine bilo 92. U posljednjih pet godina, najmanje ih je bilo 2018. godine - 67 predmeta, a godinu ranije 71.
”U završenim predmetima (420) postupak je okončan na način što je u 123 predmeta (29,29%) izrečena novčana kazna, u 13 predmeta (3,09%) izrečena je kazna zatvora, u 96 predmeta (22,86%) uslovna osuda, u 112 predmeta (26,67%) opomena, šest (1,43%) predmeta je riješeno na drugi način, dok je u 58 predmeta (13,81%) obustavljen prekršajni postupak. U 11 (2,62%) predmeta donijeta je oslobađajuća odluka i u jednom predmetu je odbačen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka”, stoji u odgovoru koji potpisuje predsjednik Višeg suda za prekršaje Milivoje Rašović.
Kako je objašnjeno, imajući u vidu da sudovi za prekršaje nijesu korisnici pravosudnog informacionog sistema i evidencija se vodi ručno, za ovu vrstu predmeta još nema detaljne i posebne evidencije, osim u okviru posebnih evidencija za predmete iz oblasti nasilja u porodici koji se izrađuju po drugačijoj metodologiji.
Problem će uskoro biti riješen, uvođenjem novog informacionog sistema u sudovima za prekršaje.
Tako Sud za prekršaje u Podgorici nema elektronsku bazu podataka vezano za lica protiv kojih je podnijeta prekršajna prijava, ali se da utvrditi “da su u najvećem broju slučajeva okrivljeni osobe muškog pola, romske populacije”.
Što se Suda za prekršaje u Budvi tiče, “prema raspoloživim podacima uglavnom se radi o pripadnicima romske populacije.
”Broj maloljetnika koji su bili žrtve nasilja u izvještajnom periodu iznosi 50. U 21 predmetu prijave su podnijete protiv oca, a u 25 predmeta protiv majke. Kada je u pitanju Sud za prekršaje u Bijelom Polju, u navedenim predmetima radi se o romskoj populaciji, a žrtve nasilja su 40 maloljetnika”, odgovoreno je “Vijestima”.
Bonus video:
