Dimenzije terena su 28x15 metara. Tu su koševi, lopta, po pet igrača u svakom timu, i po sedam rezervnih, sudije. Igra počinje podbacivanjem tzv. mrtve lopte i traje 40 minuta. Igrač mora da vodi računa da ne napravi duplu ili korake, da ne “zaradi” pet ličnih grešaka, tehničku, ili da ne bude diskvalifikovan. Koš sa slobodne linije bacanja vrijedi jedan poen, iz unutrašnje zone dva, a izvan 6,75 metara tri. Tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati košarka.
Kokoške vole da se kreću, čeprkaju po dvorištu i stručnjaci kažu da su one kokoške koje mogu slobodno da se šetaju srećnije od onih u kavezu, pa je i nosivost veća, ali i cijena jaja skuplja.
Kakve veze, osim prvog početnog slova, imaju košarka i kokoške? Velike, kada je u pitanju Nikšićanin Žarko Krivokapić.
Učio na svojim greškama, srećan što je sam sebi gazda
”Kao klinac gledao sam NBA utakmice i zavolio košarku, prije svega zbog Kobi Brajanta koji je bio moj idol. Tako sam počeo da treniram košarku i igrao sam 20 godina – od mlađih selekcija do seniorske, gdje sam igrao osam godina. Igrao sam za naše i timove iz regiona i...prestao. Zbog čega? Duga je to priča i već ispričana. Jednostavno – možda mi se nije dalo”.
Ostavio je košarkašku loptu i odlučio se na novi početak. Vratio se na đedovinu, sa roditeljima obnovio kuću i okućnicu i odlučio da se bavi živinarstvom. Neobičan potez za nekoga ko je odrastao na asfaltu, ali i očekivani, kaže Žarko, za nekoga ko ne trpi autoritete, voli slobodu, čist vazduh, životinje, mir, i ima priliku da “parče” zemlje i neba bude samo njegovo.
”Na prvu ruku djeluje da je čudno, ali to je došlo spontano. Kada su đed i baba preminuli obilazio sam kuću i dolazio na selo s vremena na vrijeme. Posle nekoliko godina ‘površnog’ dolaženja odlučio sam da to bude učestalije. Kada su krenuli radovi oko renoviranja kuće, rađale su se nove ideje. Tako je došla ideja i da se bavim živinarstvom. Roditelji su u početku bili skeptični jer sam ranije bio osoba koja je brzo odustajala od svega. Ovoga puta nema odustajanja. Odlučio sam da istrajem u ovome čime sam izabrao da se bavim. Tako će i biti. Istrajaću i znam da je uspjeh zagarantovan”, kaže Žarko koga je ekipa “Vijesti” posjetila u selu Trepča, dvadesetak kilometara udaljenom od Nikšića.
Goste su oduševljeno dočekali Žarko i njegovi psi, mačke su u početku bile stidljive, a kasnije su i one prihvatile naše društvo, jedino nam se izgleda kokoške nijesu baš toliko obradovale. Manji broj njih je izašao vani, dok su ostale čekale da gosti odu i da onda mogu slobodno da čeprkaju po dvorištu.
”Mislim da niko u Crnoj Gori na ovolikoj površini ne drži kokoške. Ovdje ima 20 hiljada kvadrata. Trenutno imam preko 500 bijelih i žutih kokošaka i namjeravam da kupim još 400, ali samo bijelih jer sam siguran da su duplo bolje nego žute. Imaju veću nosivost, nose veća jaja, a i kupci se prije odluče za njihova jaja, nego za ova žuta”.
Skoman, lijep život
Kada je počeo da se bavi košarkom o njoj je znao dosta. Kada se odlučio za živinarstvo nije znao ništa. Čak je i u procjeni da je riječ o “laganom poslu koji donosi dosta novca” pogriješio.
”Htio sam da biram lakši put i mislio sam da kokoškama ne treba da posvećujem puno vremena i da sa malo vremena, ali i truda, mogu da zaradim mnogo. Nije to tako ispalo. Sada vidim da moram biti strpljiv. Srećom, nijesam neko ko želi da se obogati. Želim samo da imam skroman, lijep život, ništa specijalno, kao što ga imam i sad. Nadam se da će uvijek biti tako. Živim u gradu, ali ovdje sam svakodnevno od jutra do mraka. Volim selo, a selo bez životinja mi je nezamislivo. Ovdje imam svjež vazduh, životinje i prije svega mir. Nemam u blizini komšije tako da me niko ne remeti, radim ono što mi prija u datom trenutku. Kada mi se odmara, odmaram, kada mi se radi, radim, niko mi ne određuje radno vrijeme. Sam sam sebi gazda i to je ono što mi odgovara. Jednostavno, ne bih mogao da mi neko ‘stoji’ nad glavom i naređuje”, iskren je tridesetdvogodišnji Žarko.
Narednog mjesec biće godina od kako je formirao farmu koka nosilja i počeo uzgoj na otvorenom. Priznaje da mu je prva godina uglavnom prošla u učenju posla, ali i u osvajanju tržišta. Zadovoljan je postignutim rezultatima.
”O živinarstvu bukvalno ništa nijesam znao. Čitao sam po Internetu, ali najviše sam učio iz svojih grešaka. Generalno ljudi neće da vam pomognu. Često se dešava da ono što oni nemaju hrabrosti da urade, vas savjetuju da uradite da bi vidjeli kako će to ispasti. Svaki dan provodite sa životinjama i vidite šta im nedostaje. Tek sad sam neke stvari vidio, pogotovo što se tiče zimskih mjeseci. Sada relativno dobro poznajem materiju, ali još imam da učim. Da sad počinjem posao sa ovim znanjem sigurno bih bolje iskoristio potencijale i malo bih ozbiljnije prišao. Mislio sam da je posao dosta lakši, ali zapravo nimalo nije jednostavan, nego komplikovan. Morate da vodite računa o svemu – da ne pravite veliku buku, jer su kokoške osjetljive, da im voda bude čista, da im bude toplo, da ne bude vlage...”, dijeli Žarko besplatne savjete jer nikad se ne zna kuda život može da vas odvede.
A znanja nikad nije na pretek.
Piljare “inovativnije” od farme kokošaka
Trepča su kozarski kraj, tako da Žarko u posljednje vrijeme razmišlja i o kozama, a ima u planu i tovnu pilad. Kaže da sve životinje voli i da mu nije teško da radi oko njih. Pored kokošaka ima i četiri psa i osam mačaka, a namjerava i da zeca iz grada preseli u Trepča. Dok pokazuje imanje, kuću i okućnicu, uz njega je kangal, turski pastirski pas koji se ubraja u jednu od najstarijih rasa pasa na svijetu. O tome koliko je ponosan na kangala i koliko mu je privržen, ne mora ni da govori. Vidi se to pri svakom pokretu i pogledu.
”Imam u planu da držim i odgajivačnicu pasa. Uskoro će biti mladih kučića i ostaviću za sebe dva-tri da bih nastavio dalji rad. Kroz koju godinu ću ih, nadam se, imati desetak i biće to ozbiljna odgajivačnica”.
Živinarstvom je počeo da se bavi u najgorem periodu – korona i ekonomska kriza koja je iz mjeseca u mjesec sve veća. Uz osmijeh kaže – zalomilo mu se tako.
”Kada smo krenuli da renoviramo objekte imao sam u planu da držim kokoške, i kada smo završili sa renoviranjem nijesam mogao nazad. Nadam se da će ovo uskoro proći i da će sve biti kako treba. Dobro je što smo sve ovo uradili od svog novca, što nijesmo uzimali kredite. Od države nijesmo dobili ništa i ne očekujem bilo šta. Prijavio sam se bio za bespovratni grant od sedam i po hiljada eura ali moj povratak na selo, uložena sredstva i farma kokošaka, nijesu bili dovoljno inovativni. Inovativnije je bilo otvaranje piljare i trafike.”
Priznaje da je u početku bilo trenutaka kada se pokajao zbog izbora. Sada više ne.
”Našao sam mir i imam volju da radim. Nijesam ovdje došao da se obogatim i koliko god da zaradim, zadovoljan sam. Mladima bih savjetovao da kada odluče čime će da se bave da istraju u tome i da rade samo ono što vole, jer ako nešto ne voliš ne možeš to ni raditi. Neće biti uspjeha. Samo će izubiti vrijeme, sebe, i na kraju će raditi za nekog poslodavca, a odustati od svojih snova. Ja sam i ‘pobjegao’ iz grada da ne bih imao gazdu, jer ne trpim autoritete. A volim slobodu”.
Bonus video:
