Iako predstoji dug proces, postoji šansa da Globally Important Agricultural Heritage Systems (GIAHS) uvrsti crnogorske katune u isti rang “pejzažno, običajima i proizvodima oblikovanih prostora” sa pirinčanim poljima u Kini, dijelom španskih maslinjaka i italijanskih vinograda.
Tome se nadaju u Regionalnoj razvojnoj agenciji (RRA) za Bjelasicu, Komove i Prokletije, prvi koraci ka tom cilju, kaže za “Vijesti” izvršna direktorica Jelena Krivčević, već su napravljeni. RRA je u valorizaciji, promociji i zaštiti autentičnosti planinskih stočarskih privremenih naselja već puno učinila. U saradnji sa Udruženim seoskim domaćinstvima, krajem prošle godine kod Uprave za zaštitu kulturnih dobara izdejstvovali su da se tradicija izdiga na katune stavi pod zaštitu kao nematerijalno kulturno nasljeđe. Sada je napravljen korak dalje.
”U saradnji sa FAO/EBRD projektom koji ovdje radi već niz godina, tražili smo najbolja rješenja i pronašli GIAHS mrežu. To je mreža iz UN sistema, koja prepoznaje one zone u svijetu koje su i pejzažno i običajima i proizvodima oblikovane poljoprivrednim sistemima i praksama. Na primjer, pirinčana polja u Kini su pod njihovom zaštitom, takođe maslinjaci u dijelu Španije, dio vinograda u Italiji… Naši katuni se savršeno uklapaju u njihovu priču. To su stočarski sistemi, sa specifičnom arhitekturom, posebnom gastronomijom, ukupnom tradicijom i kulturom koja je nastala na katunima i održala se vjekovima”, objašnjava Krivčević.
Sastanak sa predstavnicima GIAHS održan je prije nekoliko dana, a iz RRA poručuju da su gosti otišli sa odličnim impresijama.
Tome je, kako navode, najviše doprinijelo to što su o katunima i specifičnosti nomadskog života čuli iz prve ruke. Svoja iskustva ispričali su im Ivan Karadžić sa Durmitora, Radan Božović i Danka Šekularac sa Bjelasice, kao i planinke koje su pionirke u seoskom turiznu - Gordana Dulović koja izdiže na Sinjajevinu i Ermina Redžematović sa katuna ispod Hridskog jezera.
”Mislim da se mi kao društvo njima ne zahvaljujemo dovoljno, jer su to veliki radnici koji žive u teškim uslovima, a uz to predano čuvaju našu staru tradiciju, koja nas je na kraju sve oblikovala. Ja, recimo, ne znam nikoga iz svoje generacije ko nije neko vrijeme djetinjstva proveo na katunu. Nego, mi to nekako brzo zaboravimo. Naša su nada mladi ljudi koji su bili prisutni na ovom sastanku, ali i ‘žene zmajevi’ - planinke, pionirke seoskog turizma”, kaže Krivčević.
Novac za istraživanje i mapiranje prvi zadatak
Učesnici sastanka bili su i predstavnici ministartsva poljoprivrede i ekonomskog razvoja, Uprave za zaštitu kulturnih dobara, organizacija Expeditio koja se bavi kulturnom baštinom, turističke agencije koje dovode goste na katune, predstavnici Udruženih seoskih domaćinstava Crne Gore…
”Dug je put pred nama, ima puno da se radi, ovaj proces nije ni lak ni brz, ali svi smo motivisani. Kako mi u Crnoj Gori imamo stidljiv, ali i vidljiv trend uključivanja katuna u turističku ponudu, tako što se katunske porodice registruju za seoska turizam, bilo nam je važno da se ta tradicija zaštiti i prepozna kao značajna, ne samo u Crnoj Gori, već i na međunarodnom nivou”, objašnjava Krivčević.
Prema njenim riječima, najprije treba naći novac da se sprovedu istraživanja i mapiraju katuni u zonama za koje RRA nema podatke.
GIAHS predstavnici, kaže ona, bili su zadovoljni što je dobar dio posla odarđen kroz prethodne projekte.
Podsjeća da je Istorijski institut Crne Gore sa partnerima “odradio fantastičan posao za Kučke planine”.
Trenutno je u toku slično istraživanje na Sinjajevini.
”Mi smo u regiji Bjelasice, Komova i Prokletija došli do dosta podataka kroz naše turističke projekte, sada treba da ih sistematizujemo. Nismo svjesni dragulja koji nam je pod nosom, nismo svjesni ekskluzive koju imamo. Želimo da se pozabavimo temom devastacije katuna, bilo narušavanjem prirodnih resursa, bilo neprimjerenom i neplanskom gradnjom. Želimo zaštitu značajnog kulturnog nasleđa”, kaže Krivčević.
Među ciljevima RRA je i “turizam u katunima, brendiranje i prepoznavanje katunskih proizvoda kao najkvalitetnijih i prihodi za porodice na katunima”.
Krivčević navodi da postoje “uporedna iskustva u Sloveniji, Austriji I Italiji, pa ima odakle da se nauči ono što se ne zna”.
Prioritet je, kaže ona, i zakonska regulativu “koja će štititi blago, podsticati domaćinstva da ostanu na katunu i bave se poljoprivredom i turizmom”.
Tradicija uzdiga vjekovima nije prekidana
Katuni se pominju u istorijskim spisima još u 12. vijeku. U publikaciji koju je prije nekoliko godina izdala RRA, piše da “stočarska kretanja prema planinama u raznim periodima istorije nisu prekidala ni rimska ni slovenska ni mletačka ni turska ni bilo koja druga kolonizacija”.
”Nedostatak svojih livada za ispašu se nadomještao tako što se sa stokom selilo u visoke planinske krajeve, od maja pa sve do snijega, kako bi se stoka tamo napasala, a livade u selu su se kosile i sijeno čuvalo za prehranjivanje stoke u zimskim mjesecima….U mnogim katunima u Crnoj Gori se i dan danas mogu naći stari mramori, kao svjedok činjenici koliko su katuni i ispaša u to vrijeme bili važni. A tome dodatno svjedoči i podatak da su se bratstvima koja su se u bitkama naročito pokazala, crnogorski vladari kao nagradu dodjeljivali ispaše na planinama koje do tada nisu koristili”, piše u publikaciji “Priča o katunima”.
Katunske kolibe, koje se različito zovu u različitim djelovima Crne Gore (stan, glada, savardak, dubirog) najčešće su pravljene jedna blizu druge. U planinama kao što su Bjelasica ili Komovi, sa andrijevičke strane, gdje ima mnogo šuma, pravljene su od drveta. Na Sinjajevini, ili sa kučke strane Komova, gdje su predjeli krševiti i bez šume, kolibe i svi prateći objekti, a često i sami torovi za stoku, pravljeni su od kamena.
”Zajedničko im je upravo to što su upotrebljavali materijale koji su u okruženju, pa su, iako ljudskom rukom pravljeni, potpuno uklopljeni u ambijent i nimalo ne štrče u odnosu na divlju ljepotu koja ih okružuje. Katunske kolibe su obično male, sa jednom prostorijom i dijelom pregrađenim prostorom koji služi kao kuhinja”, objašnjeno je u publikaciji.
Bonus video:
