Porodica Vukčević iz Podgorice iščekuje ishod treće ustavne žalbe, koja bi im, ukoliko bude ponovo donijeta u korist Glavnog grada, omogućila da, kako tvrde, povrate svoju parcelu u Beogradskoj ulici.
Tu parcelu, tvrde Vukčevići, bespravno je uzurpirala porodica Aćimić, njihove komšije.
Ustavni sud treba treći put da odluči o istoj pravnoj stvari, iako je prethodna dva puta donio odluku u korist Glavnog grada, ali je Vrhovni sud odbijao da po tome postupi.
Prije žalbi Ustavnom, podgorički Osnovni i Viši sud su parcelu vratili Glavnom gradu, ali je Vrhovni i te odluke preinačio.
Predmet spora je katastarska parcela površine oko 600 kvadrata na kraju Beogradske ulice, u dijelu grada ispod Gorice.
Prema katastarskoj evidenciji, vlasnici sporne parcele su Anka Gordijan i Aćimići - Danilo i Veselin, dok je kao osnov sticanja navedena pravosnažna presuda suda. Datum upisa je 14. oktobar 2016. godine, a posljednja promjena, prema evidenciji Uprave za nekretnine, je iz 2018.
”Porodica Aćimić ne posjeduje nikakav dokument o vlasništvu iste”, navodi porodica Vukčević, koja je, kako su kazali, bivši vlasnik sporne parcele.
U jednom od dopisa koji su uputili Ustavnom sudu, a u koji su “Vijesti” imale uvid, oni navode da je parcela bila vlasništvo njihovog oca Voja Vukčevića, da je parcela nacionalizovana 1959. godine, kada je prešla u vlasništvo Opštine. Komisija za povraćaj i obeštećenje tadašnjeg Ministarstva finansija, kako navode, 2013. godine donijela je rješenje kojim porodica Vukčević dobija obeštećenje za oduzete nepokretnosti, koje su privedene namjeni.
”Sporna parcela br. 2550 površine 613 kvadrata nije privedena namjeni, te je namjera Komisije da nam je vrate. Međutim, nailazi se na prepreku, jer je parcela uzurpirana od komšija Aćimića, pa je Komisija primorana da prekine postupak povraćaja, što je napisala u rješenju od 2. marta 2013. godine”, navode Vukčevići u dopisu Ustavnom sudu.
Sumnja da je umiješana sekretarka Sekretarijata Sudskog savjeta
Prije nego je slučaj završio pred Ustavnim, parcela je bila predmet Osnovnog i Višeg suda u Podgorici, te potom i Vrhovnog.
Osnovni sud u Podgorici u februaru 2015. donio je presudu u korist Glavnog grada. Aćimići su se tada žalili Višem sudu, koji je u oktobru iste godine, na štetu Aćimića, potvrdio presudu Osnovnog.
”Prvostepena presuda donijeta je na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, bez počinjenih bitnih povreda odredbi Zakona o parničnom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava”, piše, pored ostalog, u presudi Višeg suda, kojom je potvrđena presuda Osnovnog od 16. februara 2015. godine, kojom je odbijen zahtjev Aćimića da se utvrdi da su oni vlasnici sporne parcele.
Vukčevići navode i da je sve izvještačio sudski vještak Lazar Vukadinović, angažovan na zahtjev Aćimića, da je on dokazao da je katastarska parcela br. 2550 KO Podgorica površine 613 metara kvadratnih bila vlasništvo Voja Vukčevića i da je nacionalizovana 1959/61. godine, rješenjima Narodnog odbora Opštine Titograd.
”Aćimići kao ‘argument’ navode da su kupili parcelu 2550 od našeg oca. Međutim, smiješno je misliti da se moglo prometovati nacionalizovano zemljište”, navode Vukčevići.
Dodaju i da Aćimići jesu kupili susjednu parcelu od izvjesnog Ilije Bajića 1963. godine.
”Koju je on kupio od našeg oca 1961, ali nikako parcelu 2550”, kažu Vukčevići.
Uprava za nekretnine donijela je, kako su kazali, 20. aprila 2016. rješenje na osnovu kojeg je njima dozvoljena uknjižba prava svojine, na osnovu pravosnažne presude. Tada su iz katastarske evidencije brisani Anka Gordijan, Danilo Aćimić, Slobodanka Golubić, Veselin Aćimić i Veselinka Aćimić.
”Smatrajući da je konačno poslije toliko godina došao kraj drami, predmet doživljava preokret na Vrhovnom sudu. Iako Aćimići nisu imali pravo revizije na Vrhovnom sudu, zbog vrijednosti spora od 5.000 eura, a cenzus je 10.000, Vijeće kojim je predsjedavala Natalija Filipović, a sudilac izvjestilac Branimir Femić, dozvolili su meritorno odlučivanje i preinačili presude Osnovnog i Višeg suda”, navode Vukčevići u jednom od dopisa Ustavnom sudu.
Kao argument da je Vrhovni sud jedini odlučio na njihovu štetu, a u korist Aćimića, Vukčevići navode to što je supruga jednog od njih, Danila Aćimića, Vesna Aćimić sekretarka Sekretarijata Sudskog savjeta Crne Gore.
Vesna Aćimić negirala je da to ima uticaja na odluke nadležnih.
”Činjenica što sam sekretarka Sekretarijata Sudskog savjeta ne može i ne smije da ima uticaja na sudske odluke, pa tako ni u ovom postupku nije moglo imati, jer bi to bilo suprotno osnovnim moralnim načelima i principima nezavisnosti i nepristrasnosti rada sudija. Ovo posebno ako se ima u vidu djelokrug poslova koje obavlja sekretar Sekretarijata - odredbe člana 133 - 136 Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, koji poslovi se ni u kom slučaju ne mogu dovesti u vezu sa objektivnošću sudija i presuđenjem”, rekla je ona “Vijestima”.
Aćimić je dodala i da je prodavac parcelu njenom svekru prodao 1963. godine, uz potvrdu da ona ne podliježe nacionalizaciji.
”Da bi ista poslije nekoliko mjeseci bila nacionalizovana i kako sada nasljednici prodavca Vukčevića dobijaju obeštećenje za nešto što u momentu oduzimanja nije bilo u vlasništvu njihovog prethodnika. ‘Narodski’ rečeno, trebalo bi tri puta da dobiju naknadu za isto zemljište”, kazala je Aćimić.
Vrhovni bi trebalo da ujednačava sudsku praksu
U odnosu na to da je Ustavni sud u konkretnom slučaju dva puta poništio presudu Vrhovnog i da o istom odlučuje treći put, sagovornici “Vijesti” nezvanično navode da bi Vrhovni sud trebalo da ujednačava sudsku praksu.
U radu “Analiza uticaja odluka Ustavog suda Crne Gore na sistem redovnih sudova sa posebnim osvrtom na odnos Ustavnog i Vrhovnog suda Crne Gore”, autori prof. emeritus dr sc. Mihajlo Dika i mr Ivana Martinović obradili su više sličnih slučajeva. U zaključku, pored ostalog, navode da “u nizu slučajeva Vrhovni sud je u ponovnom postupku u svojim odlukama, čak i kad je jednako sudio kao i u ukinutima, odnosno i onda kad nije prihvatio pravne razloge iz ukidnih odluka... za takve svoje odluke davao dodatna obrazloženja”.
”Treba očekivati da će sudovi, naročito Vrhovni sud, vodeći računa o stavovima Ustavnog suda u pogledu zahtjeva koje bi trebalo da ispunjavaju njihove odluke... nastojati da svoje odluke potkrijepi razrađenijim obrazloženjima. Pri tom bi, ipak, ograničavajuće mogla djelovati okolnost da su ukidne odluke Ustavnog suda, naročito onda kad se pozivaju na povrede različitih aspekata prava na pravično suđenje, ponekad relativno uopštene, tako da se iz njih ne može uvijek sa sigurnošću izvesti zaključak o tome zašto neka odluka in concreto ne zadovoljava zahtjeve koji prema stavu Ustavnog suda proizlaze iz navedenih ustavnih i konvencijskih odredbi”, navode autori.
Dodaju i da bi “razvijanje određeni kazuistike u tom pogledu moglo odigrati važnu ulogu u stabilizaciji prakse i smanjenju slučajeva u kojima bi bilo potrebno da Ustavni sud interveniše koristeći svoja kasatorna ovlašćenja”.
”Dakle ovlašćenja da u povodu ustavne žalbe za koju nađe da je osnovana može samo ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje”, piše u dokumentu.
U praksi bi, dodaju, moglo, eventualno, izvjesne probleme da izazove stav Ustavnog suda da se neki slučajevi u kojima je došlo do povrede materijalnog prava koja sama po sebi nema značenje povrede ustavnopravno utvrđenog “materijalnog” prava i slobode mogu okvalifikovati kao slučajevi u kojima se, prema ocjeni tog suda, osporena presuda ne zasniva na ustavno-pravno prihvatljivom tumačenju i primjeni relevantnog materijalnog prava na činjenično stanje, koje je utvrđeno u sudskom postupku” - na povredu prava na pravično suđenje.
”Trebalo bi, zapravo, slijedeći u tome standarde koje je razvio u tom pogledu Evropski sud za ljudska prava, pokušati da se jasnije odrede granice do kojih Ustavni sud može ići u kontroli primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno utvrđivanja činjeničnog stanja. Tome bi, svakako, značajno mogla doprinijeti i odgovarajuća obrazloženja odluka Ustavnog suda”, navode autori u Analizi i dodaju da Ustavni sud “ne bi trebalo da postane sud četvrtog stepena, odnosno najviša sudska instanca”.
U konkretnom slučaju, Ustavni sud je u odluci iz 2018, na ustavnu žalbu Glavnog grada, ocijenio da je osporenom presudom Vrhovnog suda podnosiocu žalbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
”Jer se osporena presuda ne zasniva na ustavno-pravno prihvatljivom tumačenju i primjeni relevantnog materijalnog prava na činjenično stanje koje je utvrđeno u sudskom postupku...”, piše u odluci i dodaje se da “Ustavni sud nije ispitivao navode podnosioca o povredi ostalih ustavnih prava na koja se ukazuje ustavnom žalbom”.
Bonus video:
