Ako je pijaca srce jednog grada, Nikšić je na aparatima, kazala je prije šest godina Dijana Savović. Situacija se od tada nije mnogo promijenila. Gradska pijaca se nekako bori da preživi, ali je zato mliječni dio pijace na izdisaju. Nekada se u tom dijelu nije moglo proći, što od prodavaca, što od kupaca, a danas nema ni jednih ni drugih.
Tri uporna prodavca, i poneki koji zaluta s vremena na vrijeme, s tugom i sjetom pričaju o danima kada je bilo po 50 kaca sira i kada su zadovoljno kući odlazili i oni i kupci. Piljare, megamarketi, nelojalna konkurencija, visoke cijene, niske plate, ulična prodaja, sve se kažu, urotilo protiv njih.
”Od čoška do ćoška bilo je preko 50 kaca sjeničkog i pljevaljskog i svi bi prodali to što su donijeli. Dolazi su ovdje da prodaju ljudi iz cijele Crne Gore, s Durmitora, s kraja Pljevalja, sa svih strana. Tu se nije imala gdje šibica staviti. Sve mješina do mješine, kaca do kace, a danas ne možete da uhvatite mušteriju da stane i mi da prodamo grudu sira”, priča Mila Tomić iz nikšićkog naselja Ozrinići, koja na pijaci bijeli mrs prodaje skoro tri decenije.
Kada je počela da prodaje, prisjeća se da su bili betonski stolovi, umjesto današnjih tezgi, da dio za bijeli mrs i suhomesnate proizvode, mada njih nije bilo mnogo, nije bio zastakljen, ali da im nije duvalo jer nije ni moglo od tolikog naroda.
”Pijaca je bila neuslovna, a opet je sve bolje radilo nego danas kada uslovi postoje. Seljak je mogao da dođe, imao mjesta gdje da proda. Kada su poskupile cijene tezgi, a plate bile sve niže, tada je i seljak počeo da bježi na ulicu”.
Cijene zakupa tezgi su snižene ali to prodavce i kupce, kaže Mila, nije vratilo.
”Znalo se nekad gdje se može kupiti bijeli mrs. Dozvoliše da se bijeli mrs prodaje u piljarama i velikim marketima, a sa njima se ne možemo boriti, i proizvođač je pobjegao iz pijace. Nažalost, mislim da se nikada više neće vratiti ono doba kada je ovaj dio bio pun proizvođača i kupaca”.
Mila kaže da se više ne može zaraditi prodajom bijelog mrsa na pijaci, već da to služi samo za preživljavanje.
”Nas je troje koji smo ovdje svakodnevno. Slučajno se jednom u 15 dana pojavi još neki seljak, ali ćuti ovdje satima, ne može da proda i na kraju ili nama ponudi ili ide u piljare. Mora. Slabo ko dođe. Jedino one stalne mušterije, a imamo onih koji uzmu od penzije do penzije. Čim prime penziju, iz banke dođu pravo kod nas, plate dug i pitaju mogu li da uzmu drugo i tako kruže. Nema više ovdje zarade. Ovo je samo preživljavanje, da onaj ko ne radi ne dozvoli sebi da traži euro-dva ko će mu dati”, kaže Tomić.
Drži kravu, dvije ovce, 20-30 kokošaka i, kako ističe, samo mali dio onoga što proizvede prodaje jer ima kome, kaže, da pokloni.
”Imam kome da dam to što proizvedem - neđe bratu, neđe sestri, neđe ovome ili onome. Nekada se bolje zarađivalo, bilo naroda, plate redovne, cijene nijesu bile drastično velike kao sad. Sad se ništa ne može doplatiti. Ako se ovako nastavi i ja ću napustiti pijacu. Nema mi druge”, više onako za sebe reče Mila.
Njen komšija, i na pijaci ali i iz istog naselja, Živko Janjušević, prodaje preko 30 godina, dijeli s Milom istu sudbinu, ali i žal za pijacom.
”Tužno je ovo vidjeti. Nekada je ovdje bilo sve puno, a sada nigdje nikog. Slabo se može šta zaraditi. Ovdje niko ne uđe”, kaže Živko koji prodaje suve proizvode - kobasicu, slaninu, pečenicu, rebra...
Miomir Drobnjak je kategoričan - mliječna pijaca više ne postoji.
”Prodajem evo 20 godina, ali prošlo je vrijeme kad se prodavalo. Danas nema ništa. Nema narod para, cijene otišle. Nekada nas nijesu mogli naći od naroda. Ne postoji više mliječna pijaca”.
Bonus video:
