Prije podne uljepšava žene, a popodne se druži sa pčelama. Za biljke uvijek ima strpljenja, ljubav, ali i energiju, jer koliko daš - toliko ćeš dobiti.
U ovom slučaju, nagrada su zdravo voće i povrće, odgajane na Vukotici u blizini Danilovgrada.
Kozmetičarka Slavica Vukčević je svoju ljubav prema prirodi i poljoprivredi naslijedila od svoje babe i djeda, a trudi se da tradiciju prenese na svoje unuke, koji su joj najveća pomoć u obradi bašte.
Bijeg od brzine vremena u kojem živimo ona pronalazi u prirodi, međutim, za “Vijesti” priča i da smo našu, crnogorsku, lijepu zapostavili.
”Znala sam da autom putujem i istražujem, jer mi se činilo da koliko su velika brda, nema ništa osim toga. Ali kada prođete veliko brdo, tu nađete ravnicu i iznenadite se. I stvarno je Crna Gora mnogo lijepa, ali treba da se voli priroda da biste mogli da je čuvate i da se ophodite prema njoj kako treba”, kaže Vukčević.
U svojoj mirnoj oazi, u blizini Danilovgrada, pronašla je spokoj i posadila baštu kojoj pruža istu pažnju kao što bi je, kako kaže, pružila čovjeku.
”Volim dodir sa prirodom, da kako raste to što ću da pojedem. To što posadite, prvo mu dajete dosta ljubavi, a onda kada to uzmete u svoje ruke, sasvim je drugačije nego kada pođete u radnju da ga kupite. Tada znate da jedete nešto zdravo, da je to bez hemikalija, da posjeduje jedino što mu je priroda dala”, priča Slavica.
Ako pazite svoju biljku, pazićete i prirodu i okolinu
Čovjek bi trebalo da ima drugačiji pogled na prirodu, jer se od nje dosta udaljio, smatra Vukčević.
”Slabo znamo i još slabije umijemo da se ophodimo prema prirodi. Jedino kada se nešto desi, kao, recimo, požar, svi skoče, ali je to više trenutno, ne obrati se pažnja u potpunosti”, kaže ona.
Da bi se promijenio odnos prema okolini, potrebno je da i sami imamo svijest o njenom značaju, ali što je bitnije, da ima neko ko će nam je približiti i učiniti da je osjećamo kao svojom. Jedino tako, mišljenja je Vukčević, možemo ići naprijed i sa riječi preći na djela.
”Svi vole da vide lijepe pejzaže, da uživaju u čarima koje samo priroda može da pruži, ali kada pogledate – mali broj njih joj pomaže da ostane čarobna i zdrava. Ako pazite svoju biljku, pazićete i prirodu i okolinu oko sebe. Svi smo jaki na riječima i željama, ali kada treba da ih sprovedemo u djelo, nekako zakočimo”, priča Vukčević.
Hemikalije kojima se “prehranjuju” biljke su kod Slavice zabranjene. Kod komšija kupuje gnojivo.
”Sve je na prirodnoj bazi, kada ja uživam u čistoći, zašto to isto ne bih pružila i biljkama koje tek treba da porastu? A time pomažem i domaće privrednike, što je uvijek bolji izbor, jer znate da se ‘lanac dobrih stvari” širi dalje’”, kaže ona.
Međutim, kada putuje do svog imanja, često vidi bačeno smeće, a to joj, kako kaže mnogo smeta.
”Ljudi ne obraćaju pažnju na to, ali to je veliko zagađenje. Kada duva vjetar, nađem mnogo kesa koje su se zaplele oko aronije koju gajim. Vjerujte da se desi da se biljke od te kese uguše i istrunu na tom mjestu”.
Veće bogatstvo se ostavi na selu, nego što se u gradu pronađe
”Svi kažu ‘Nemoj da radiš, kopaš, idi u grad, uči školu, tamo ćeš lakše živjeti.. A ja lično mislim da se tamo teže živi”, priča Vukčevićeva i ističe nadu da će se mladi vratiti na selo.
Ipak, nada se da će makar srednja generacija da se vrati, jer “ako se vrate oni, vratiće se i mladi”.
U dijelu gdje ona sadi baštu, kaže da je ove godine dosta bašti razorano da se sadi, ali u njenom okruženju su komšje malo starije od njene generacije, a mladih i nema.
”Svi misle da je lako da dođu u grad i žive tamo, ali ne znaju da su veće bogatstvo ostavili na selu, nego što su u gradu pronašli”, ističe ona.
Krivicu u takvom odnosu mladih prema selu vidi u roditeljima i konstantnom potenciranju da djeca idu u grad u nadi da će tamo pronaći “svoju srećnu zvijezdu”.
”Ako malo razmislite - ljeti radite, ali manje nego što ćete raditi u preduzeću. Radićete ujutru, ako je baš vruće, ustaćete ranije i odraditi par sati pa ćete odmarati negdje do 17 sati pa ćete predveče opet nešto malo raditi. Ne radite puno radno vrijeme u bašti, kao što biste radili na poslu. Kada uzmete cijelu godinu, radite nekih 5-6 mjeseci na selu, jer nemate šta zimi da radite”, objašnjava Slavica.
Da je ona “nešto u državi”, uradila bi sve da uslovi na selu budu bolji pa bi se, prema njenom mišljenju, mladi njemu vratili. Ipak, kako i sama kaže, živjela je i u gradu i išla kod babe na selo, a uvijek joj je bilo lakše i ljepše na selu.
”Mislim da se još uvijek malo daje i ulaže u selo. Ljudi bi sigurno ostali na selu, samo da se malo više ulaže. Moj stric cio život živi na selu nadomak Podgorice. Danas radi pola dana, pola dana odmara, pa može da se sredi i prošeta do grada i uživa isto kao mladi koji žive tamo - ne vidim zbog čega bi došao u grad da živi”, priča ona.
Sa posla u baštu
Na poslu je do 14 časova i odmah nakon toga sjedne u auto i ide u svoju baštu. Vikendi su uvijek rezervisani za Daljam, mjesto nadomak Danilovgrada gdje živi, a u planinu ide da radi. Dan joj je kratak, pa bi uvijek valjao koji sat više.
”Nikada mi ne dosadi i nije mi naporno. Juče sam oko pčela radila cio dan i bila sam uveče umorna da nisam mogla da se pomjerim, ali jutros bih opet pošla kod njih. Preko noći bol prođe”.
Zahvaljujući ljubavi prema bašti svaki posao joj padne lakše, a kaže i da je psihički odmara.
”Jeste da se umorim, ali to je zdrav umor. Dodir sa zemljom, ne umijem da vam objasnim, neka energija posebna...”
Da u bašti sve cvjeta, dokaz je i kupus koji je jednom narastao do osam kilograma, jedna cvekla je prošle godine imala 1,2 kilograma, šargarepa od 200 grama koja je imala i tri prsta, a ukupna količina krompira je bila oko 700 kilograma.
Sve što nikne, nađe se kasnije u kuhinji. Domaći sokovi, džemovi, med, povrće i voće su obavezni dio kuhinje Vukčevića.
”Nemam vremena toliko da bih mogla da posadim veću baštu i to distribuiram, ali za nas ima sasvim dovoljno. Najbitnije je da se vaši najbliži i vi sami hranite zdravo. A kako zdravije od mog ličnog doprinosa tome?”, upitala se kroz osmijeh.
Uvijek možemo sami da stvorimo, ne moramo sve da kupujemo
Slavica pored rada u bašti, ima mnogo hobija, jer je po prirodi “veoma radoznala osoba”.
”Volim sve da probam, da vidim, kako nešto izgleda, kako čovjek to može sam da stvori, da ne mora sve da pođe da kupi. Pravim broševe, ramove za slike, ali za svoju dušu.. Malo pletem džempere, pravim svoj med”.
Ona je ipak oduvijek imala neku baštu, nekada sa cvijećem, a nekada malu poljoprivrednu.
”Kada smo se doselili iz Stare varoši, gospođa koja je brinula o njenom imanju, a sada o mom, posadila je hortenzije, jorgovane, narcise, lale... Tada sam bila dosta mlađa i pomislila sam ‘Jao, ovo seljačko cvijeće’, jer je to moja baba imala na selu. Onda sam sve to povadila i zasadila moderno cvijeće. Međutim, od toga ništa nije uspjelo. Veliki novac potrošite na sezonsko cvijeće, koje traje mjesec dva, a možda i ne uspije ili se osuši. Dvije tri godine sam se mučila sa tim modernim cvijećem i onda sam sve to počupala i vratila ono seljačko cvijeće”, prisjeća se ona kroz osmijeh.
Od cvijeća su joj omiljene lale i ljiljani, ali i svakom drugom se posveti kao da je jedini u bašti. To čini da bašta doživi svoj puni sjaj, dodaje Vukčević.
Ujede od pčela prestala da broji, ljubav prema njima ipak ne jenjava
Ljubav prema pčelama je osjetila već sa 10 godina, kada je satima sjedjela ispred košnice i posmatrala pčelice koje dolijeću sa nogicama punih narandžaste boje. Onda je saznala da je to u stvari polen, a njen djed koji je iz Gornjih Martinića, gdje se danas nalazi i 40 njenih košnica, joj je pomogao da bolje shvati sam proces pravljenja meda.
Pošto je život krenuo dalje, ona je to potisnula i prije 10 godina odjednom počela opet da drži pčele. U početku je bilo 4 do 5 košnica, a sada već radi sa njih 40, te kaže da je do sada sve bilo u njenoj režiji.
”Neke su subvencije sada bile, ali i tu treba nekakva veza. Prošle godine smo dobili nekih 50 kilograma šećera u vrijeme korone, što je mala kap u svemu tome. Oko pčelarstva mi je dosta pomogao Rajko Đurišić, od njega sam i kupila prve pčelice, a kada mi nešto zatreba pozovem ga za mišljenje”, kaže Vukčević.
Čovjek najbolje uči kada sam radi i kada sam o nečemu brine, jer čim neko drugi dođe da vam radi i pomaže nije to to, smatra ona.
”Morate sve sami, kako oko biljke, tako i oko svega. Kada nisam znala šta sve da posadim na planini, kupila sam i šta može i ne može da se sadi tamo. Onda sam vidjela da tamo moraju posebne vrste voća i povrća da se posade, jer ne može sve da uspije. Čovjek mora kroz cio život da uči, posmatra i upija”.
Na pitanje da li više voli da radi oko bašte ili pčela, bez imalo dileme su pčele zauzele primat.
”Ne bih mogla da podijelim, ali ako već moram, onda su mi pčele prioritet. Jednostavno ih volim. Ujeda sam imala dosta, ali nemam nikakvih problema od njih”.
Pojašnjava i da pčele ne podnose mirise, alkohol, cigarete i znoj, te da kada dođete kod njih morate da budete uredni i čisti. Mirne su ako smo i mi smireni, ne brzamo i ne lupamo oko njih i ako ih volimo. Ipak, dešavalo joj se i po 20-30 puta da je ujedu, ali ona nema nikakav problem sa tim. Ljubav prema nečemu ipak pobjeđuje sve probleme koji se pojave na putu.
Bonus video:
