Priča o planinarima, Planinarsko-smučarskom društvu “Javorak”, o Gorskoj službi spasavanja nezamisliva je bez Miloša Bojanovića. Ali, i priča o kanjonu Nevidio, o Bobotovom kuku, Mon Blanu. Bez Miloša je nezamisliva i priča o Crvenom krstu, volonterima, o humanosti. Ali, i priča o nesebičnosti, životu, o trajanju.
”Nije Miloš osnovao ‘Javorak’, ali njegovim dolaskom ‘Javorak’ je počeo da cvjeta. Za predsjednika smo dobili planinara znalca koji je znao šta je planina, a ne političara. Bio je nenadmašan organizator i zahvaljujući njemu počele su škole skijanja, tečajevi, vježbe na sve strane”, počinje priču Stevan Stevo Vujičić, planinarska legenda Nikšića i Crne Gore.
Priča čika Stevo o generacijama planinara koji su pronijeli slavu “Javorka”, o ljudima koje je zatekao 1954. godine kada je postao član društva, ali i o onima koji su kasnije stasavali uz planine. Priča o planinarskim vukovima koji su, kako kaže, nepravedno zaboravljeni, o osvojenim vrhovima, društvu koje je postalo institucija, i o Milošu koji je sve to objedinio.
”Miloš je radio kao nastavnik predvojničke u Gimnaziji. Imao je pristupačan stav, volio je šalu i rado se šalio na svoj račun. Volio je da radi sa omladinom, okupljao ih i društvo je bilo sve popularnije. Sve je Miloš znalački oko sebe znao da okupi. Njegovom zaslugom smo se organizovali, omasovili i postali vodeće društvo u Crnoj Gori, a ‘Javorak’ je postao institucija. Boško Vulanović je bio vođa akcija, a Miloš organizator. Dopunjavali su se. Bili smo nekoliko puta prvaci Crne Gore u orijentaciji i dva puta prvaci Jugoslavije. Sve ispod Miloševog šinjela, kao organizatora”.
Bojanović je daleke 1957. godine objavio planinarski vodič za Durmitor, na čiji se najviši vrh, Bobotov kuk, popeo 102 puta. Jedan je od onih koji su osnovali Gorsku službu spasavanja (GSS), a kao zvaničan datum osnivanja uzet je 23. decembar kada je izvedena prva spasilačka akcija u Goliji. Te 1963. godine iz jame duboke više od stotinu metara šestorica planinara izvukli su tijelo stradalog mladića. Akciju je predvodio Bojanović, a pored njega i Steva Vujičića, učestvovali su i Boško Vulanović, Ratko Gaga Lučić, Boro Poček i Đurko Aničić.
”’Javorak’ je bio i ostao sigurno jedna od najhumanijih organizacija. Svi smo bili volonteri, a spaseni život naša najveća nagrada. Imali smo jaku Gorsku službu. Zahvaljujući Milošu obnovljen je dom na Bukoviku koji je bio sigurna luka za sve one koji krenu preko Krnova. Miloš je bio nosilac značke broj jedan spasioca. Zahvaljujući njemu, 1962. godine organizovana je prva inostrana ekspedicija, kada su njih četvorica, Miloš, Boro Poček, Boško Vulanović i Svjatoslav Bepka Kljujev, osvojili krov Evrope, Mon Blan. Bio je to prvi zvanični uspjeh crnogorskih alpinista”, priča čika Stevo.
Pod Miloševim rukovodstvom i organizacijom, kaže, planinari su osvojili skoro sve evropske vrhove, ali i posljednji osvojeni kanjon u Evropi - Nevidio ili Neviđbog, kako ga Durmitorci zovu. Bojanović je bio vođa ekspedicije sastavljene od 11 članova koja je 1965. godine prošla kroz Nevidio.
OKUPLJAO, ŠKOLOVAO, ČUVAO
”Miloš je bio posebna ličnost. Zahvaljujući njemu, sebe sam dokazivao tamo gdje sam mislio da nikada ne mogu biti dokazan, a to su humanost i planina. Miloš je vodio Crveni krst Nikšića, a u isto vrijeme okupio planinare iz ‘Javorka’. Ne može se Milošu zaboraviti šta je uradio za nas po pitanju humanosti. Svi smo mi planinari u to vrijeme bili i članovi Crvenog krsta. Bila su vrlo bitna školovanja tih mlađih ljudi u prvoj pomoći i naši planinari su četiri-pet puta bili prvaci bivše Jugoslavije u prvoj pomoći. Miloš je bio taj koji nas je okupljao, školovao, sa nama išao”, priča primarijus dr Radovan Raco Mijanović, čovjek koji je bio predsjednik Crvenog krsta Crne Gore, a u dva mandata i predsjednik Crvenog krsta Jugoslavije.
Ali, i 40 godina član “Javorka”, čiji je bio i predsjednik, načelnik GSS.
Sa osmijehom dr Mijanović priča o Miloševom vedrom duhu, o prvim “lekcijama” o kartama i kartanju, o tome kako ih je učio zajedništvu i solidarnosti, da su svi jednaki, bez obzira na godine, uspjeh i obrazovanje.
”Miloša je teško riječima opisati. On je bio neko ko je znao da nas sačuva, savjetuje. Svi smo iz njegovog Crvenog krsta, ali i iz ‘Javorka’, bili tako obučeni da smo bili na evropskom nivou. Imali smo značke, zvanja koja su vrijedjela u Evropi, a to ne bismo mogli da nijesmo imali Miloša”.
ŽAL ZA NENASLIJEĐENIM PLANINARSKIM GENOM
Miloš Bojanović je preminuo u oktobru 2007. godine. Njegov sin Borisav kaže da još nije siguran da li je živ ili ne, jer je sjećanje na njega toliko svježe i njegova “prisutnost” se i dalje osjeća.
”I dalje je tu. Toliko je lijepih uspomena, toliko sjećanja. Kada sam bio dijete nijesam bio svjestan njegovog značaja za Crveni krst, ‘Javorak’, za planinare. Planinari kažu da su bili sigurni kada ih je on vodio jer su znali njegove organizacione sposobnosti i da o njima i njihovim životima vodi računa. Nikada nije htio da rizikuje ljudske živote bez obzira koji uspjeh je u pitanju, jer je njemu najveći uspjeh bio sačuvan život”, priča Borisav koji se, kao tinejdžer, pomalo bavio planinarenjem.
Završio je, kaže, kurseve alpinizma, GSS-a, skijao, ali je ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu bila jača, pa je obukao i dres Fudbalskog kluba “Čelik”. Kasnije je koru hljeba zarađivao u nikšićkim “Boksitima”.
”Ta njegova generacija planinara se družila, okupljali su se i igrali karte, pričali zgode i nezgode sa svojih pohoda, a meni je bila prava razonoda slušati ih i upijati svaku riječ. Sjećam se da smo ljeti imali kurseve alpinizma u Morakovu, a zimi skijanje na Bukoviku. To je bilo pravo druženje. Uživali smo”.
Čast je, kaže šezdesetsedmogodišnji Borisav, biti sin takvog oca, ali i odgovornost.
”Sjećam se kada je bila avionska nesreća na Maganiku, a otac otišao u Češku, rekli su mi da treba ga zamijenim u akciji, jer se podrazumijevalo da odem kada njega nema. Bio sam četvrti razred srednje škole i tražio sam od razredne da odem na Maganik i pomognem. Otišao sam, ali nažalost pomoći nije bilo. Svi su poginuli”.
Prošao je, kaže, jednom i kroz Nevidio. Ali, drugačiji je to prolazak bio od prolaska njegovog oca koji je od opreme imao rashodovanu vojničku užad i pozajmljene kacige od Boksita, umjesto neopren odijela kupaće gaće, a od obuće patike.
”Sada imate vodiča, označeno je kuda se ide, a oni tada nijesu znali ni gdje idu, niti šta ih čeka, jer niko prije njih tuda nije prošao. Sada se kroz kanjon prođe za sat i 15 minuta, a oni su ga dva dana osvajali. Velika je razlika proći sad i onda”.
Zbog oca i njegovih akcija, i on donekle zna kako je tih godina bilo preći preko zavijanog Krnova, koliko je trebalo snage i volje da bolesnika “spuste do nikšićke bolnice”.
Žao mu je, kaže, što ni on ni sestra, ali ni njihova djeca, nijesu krenuli Miloševim stopama, mada priznaje da te stope nije lako pratiti. Možda se ipak neko iz generacije onih koji tek prispijevaju uputi planinarskim stazama i bogazama i produži “planinarski gen” Bojanovića.
Borisav zna da će svima koji krenu u neko “prisnije” druženje sa planinom dati isti savjet koji je njemu dao njegov otac:
”Ne treba ići tamo gdje je opasno po život”.
Bonus video:
