Ponekad svijesno zalutam starim ulicama Podgorice. Da te ulice nisu živjele u pričama mojih starijih i da nisam slušao o životu i suživotu u njima bilo bi mi svejedno da li se nalazim na Trgu Božane Vučinića ili sada u već zaboravljenoj Kiš mahali.
Kada se mijenja neki plan grada ili četvrti uglavnom se teži za nečim boljim od postojećeg. Siguran sam da duž kojom se prostirala Kiš mahala danas nije ni bolja ni ljepša. Podgoričanima je njen dio poznat kao “Pogrebno”, a i kad se stvarno zagledam tako mi i izgleda, nažalost!
Hajdarelez kako su ga zvali muslimani ili Đurđev kako su ga zvali pravoslavni pada 6. maja. Kod raznih naroda ima i različita značenja. Međutim u Podgorici je vladala svijest o početku ljeta. Profesor Alija Nametak boraveći u Podgorici u periodu 1933-1935. godine zabilježio je između ostalog kratko predanje o Đurđevu;
“Dan uoči Đurđeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve živo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevačem (žlijebom). Kuće se kite zelenilom i svakovrsnim cvijećem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda držala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeća i svakojaka zelenila. Sve se to opet naveče izvadi. Ko drži ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ručak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ručak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja).”
Jutro pored gore navedenog počinje buđenjem ukućana. Domaćica prva ustaje i prskajući vodom budi ostale ukućane. Ako je bilo vjerenih u vrijeme Hajdareleza, djevojkama bi se sa momačke strane slalo po jagnje. Pri čestitanju Hajdareleza dovoljno je reći “Neka vam je na hajr Hajdarelez” da bi se dobio odgovor “Zdravo bili”.
Lijepo što je Profesor Nametak zabilježio ovaj običaj, a žalosno da je običaj skoro zaboravljen. Nestaju običaji baš kao i duh starog grada. Nije dovoljno da žive u sjećanjima, jer sjećanja blijede.
Ovo je samo jedan od niza zaboravljenih staro-podgoričkih običaja. O Kiš Mahali da i nepričam. Nema je. I ona radost za vrijeme Hajdareleza, kada se kapije okite cvijećem, kada se iz bogatog podgoričkog čardaka čuje pjesma, kada Omeraginica i Markojca jedna drugu grle i čestitaju Đurđev i Hajdarelez, nestala je…
Nakon rata polako su se rušile kuće i čardaci. Gradile se zgrade. Nisu postojale više kapije i teški mandali. Kaldrmu do Kapadžića mosta zamjenio je asfalt. Više nije Zina sa fenjerom čekala Muja da joj se krada pod pendžere, niti se ko sjeti više Hajdareleza, a kamoli kupanja pod mlinskim ljevačem.
Bonus video:
