U uvali između dva brda u mjestu Senjak, u Pljevljima, fašisti su strijeljali osamdeset partizanskih boraca, od jula 1941. do 20. novembra 1944. godine, a najviše ih je pogubljeno prije osam decenija - 4. maja 1942. - kada su na strelište izvedena 33 Pljevljaka.
Među njima bio je i Salko Aljković, čije ime nosi jedna od tri pljevaljske gradske osnovne škole.
Dugododišnji predsjednik Udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata (NOR) 1941-1945 Vidoje Despotović, kaže da su na Senjaku osim Aljkovića strijeljani Simo Despotović, Drago Ječmenica, Petar Jović, Aleksa Jovićević, Živko Knežević, Miloš Matović, Radomir Popović, Miloš Purić, Petar Todorović, Ilija Stefanović, Đole Čolović, Neđeljko Tošić, Lazar Tošić, Nikola Tošić, Rašo Popović, Milan Ćaćić, Milisav Šćepanović, Milosav Bojović, Radosav Ivanović, Jezdimir Jakić, Vojislav Jegdić, Savo Jegdić, Milika Knežević, Mihailo Knežević, Ivan Kovaljski, Ljubomir Kovaljski, Nikola Marićević, Branko Mijović, Drago Mirković, Vojin Pavićević, Mitar Radovanović i Veselin Taušanović.
Despotović priča da je odnos italijanske vojske prema građanima u početku bio “smiren”, da bi nakon Trinaestojulskog ustanka i napada 20. jula 1941. u Odžaku na njihovu kolonu, već 21. jula strijeljali prva četiri Pljevljaka.
”Poslije toga dolazi i Pljevaljska bitka u kojoj u toku borbi pored 236 poginulih boraca ginu i 23 građanina Pljevalja, da bi potom Italijani udarili u akciju i osvetu strijeljajući u Crljenicama 47 ljudi, među kojima je dvadeset i nekoliko iz porodice Terzić. U tom vremenu, uz pomoć četničkih jedinica koje su formirane u decembru 1941. godine i jedinica muslimanske milicije, obilaze grad i okolinu i hapse jedan broj građana. Neke šalju na robiju, neke zadržavaju, da bi presudom vojnog suda 1942. godine 4. maja na Senjaku izveli na strelište trideset i nekoliko rodoljuba pljevaljskog kraja”, rekao je Despotović na obilježavanju 80 godina od strijeljanja na Senjaku.
Kazao je da su se do 1961. godine i izgradnje spomenika na Stražici posmrtni ostaci strijeljanih rodoljuba nalazili u grobnici na Senjaku.
Na mjestu njihovog stradanja podignut je spomenik.
”Na Senjaku je inače strijeljano 80 Pljevaljaka. Izgradnjom spomenika na Stražici na dvadesetogodišnjicu Pljevaljske bitke izgrađena je spomen-kosturnica u koju su prenesene kosti 412 poginulih boraca, od kojih 214 poginulih u Pljevaljskoj bici, 80 strijeljanih na Senjaku i 118 iz cijele Jugoslavije koji su poginuli i bili sahranjeni na prostoru Pljevalja. To je jedna od masovnijih grobnica u bivšoj Jugoslaviji, a najveća u Crnoj Gori. Pored ove grobnice na teritoriji naše opštine imamo još četiri masovne grobnice. U Bobovu (sahranjena 94 borca), Kruševu (sahranjena 43 borca), Kosanici (sahranjena 42 borca) i u Šulama (sahranjeno 27 boraca)”, kazao je Despotović.
Italijani i četnici pobili 2.500 ljudi
Tokom Drugog svjetskog rata, naveo je on, u pljevaljskom kraju poginulo je blizu 2.500 građana i boraca, od čega 567 kao borci NOR-a, a gotovo 2.000 kao žrtve fašističkog terora.
”Najveće žrtve bile su učinjene od četničkih jedinica Pavla Đurišića i Nikole Bojovića, u martu 1943. godine. Tada je za kratko vrijeme na pljevaljskom prostoru ubijeno ili zaklano 800 djece, pretežno muslimanske, 273 žene, 272 čovjeka, tako da su četnici ubili blizu 1.600 civila. Mi ne zaboravljamo te žrtve i podsjećamo mlade ljude da to ne zaboravljaju”, rekao je Despotović.
Predsjednik udruženja boraca i antifašista u Pljevljima Goran Čavić zapitao se da li su “ovi hrabri ljudi dali svoje živote uzalud i da li smo mi njihovi potomci vrijedni njihove žrtve”.
”Imamo čitave generacije, pa i pedagoga u obrazovnim ustanovama koji danas slave i veličaju one koji su zarobili Salka i njihove saborce i predali ih Italijanima. Imamo političke partije koje otvoreno promovišu taj pokret i njihova nedjela. Imamo gradonačelnike koji otvoreno podržavaju izdaju i saradnju sa okupatorom koji je vršio sva strašna nedjela, a taj pokret je zdušno u tome pomagao. Sitne politikanske i populističke duše, zarad zrna vlasti, truju mržnjom braću i komšije, dijele nas na ovu i onu vjeru i govore nam kako se samo po jednom njihovom modelu može biti dobar pripadnik bilo kog naroda. Kakav je to model, svima nam je poznato. Da li kao ljudi i antifašisti imamo pravo da ćutimo. I rodoljubi pogubljeni na ovom mjestu su mogli da ćute i ne završe na ovom i sličnim stratištima, a ipak nisu ćutali. Jesmo li mi to izgubili hrabrost. Ne, ovo nije politika, ovo je naša stvarnost koja se mora reći baš na ovom mjestu, otvoreno, hrabro, bar djelić hrabro od onoga kako su ovi ljudi rodoljubi dočekali zrna mitraljeza”, rekao je Čavić.
Antifašizam će postojati dok je fašista
Kazao je da “moramo učiniti sve kao ljudi, antifašisti, kao zadnja linija odbrane od zla nacionalizma i fašizma, da saznanje o ovim i sličnim mjestima dopre do ljudi”.
”Moramo svima onima koji promovišu neke nove istorije izaći na crtu i reći im da lažu. Moramo mlade generacije učiti da budu brana zlu fašizmu jer onaj koji u zla vremena jasno ne stane na stranu pravde pomaže zlu... Ukoliko ne uradimo tako, na ovaj spomenik možda već sljedeće desetogodišnjice neće doći niko, a spomenik će opet zarasti u trnje i travu. Pitajte koliko su neke druge vlasti u nekim drugim gradovima obnovilo spomenika NOR-a, a ovaj je obnovljen, obnovljena je i Stražica i obnovićemo još neke spomenike. Sjetimo se nečasnog postupanja prema spomeniku Ljuba Čupića u Nikšiću... Ukidaju se finansiranja antifašističkim organizacijama, onemogućava se njihov rad. Pitaju nas dokle ćemo mi biti antifašisti i kakvi smo mi to antifašisti. Dok god bude fašista i njihovih sluga, do tada će postojati i antifašizam”.
Bonus video:
