Kada moraš da proživljavaš nedaće rata odvojen od svoje voljene osobe, nevjerovatno boli. Sve najteže probleme rješavaš sam, a misli su ti ostale daleko u Kijevu. Nedostaju ti prijatelji, posao, mjesta koja imaju značaj, kućni ljubimci…
Jana iz Kijeva, koja je svoje rodno mjesto zbog invazije Rusije na Ukrajinu morala da napusti sa ćerkom i majkom, morala je da se pomiri sa činjenicom da će najteži period u svom životu preživljavati bez supruga, koji je ostao u Ukrajini.
Rat u Ukrajini, koji je počeo 24. februara, natjerao je mnoge Ukrajince da napuste svoje domove, da krenu nepoznatim putevima kako bi našli spas i mir.
Tako su Jana i Maša, sa svojim porodicama stigle do Crne Gore, za koju obije kažu da ih je dočekala „raširenih ruku“.
Na pitanje kada su shvatile da moraju napustiti svoj dom, Jana za „Vijesti“ kaže da je to bilo nakon mjesec i po dana od početka rata, kada je počela da primjećuje probleme u ponašanju ćerke i majke.
„Ćerka je počela da se budi noću i plače, a majka da zaboravlja elementarne stvari. Bila je totalno dezorjentisana" , ispričala je Jana.
Maša svoj razlog ipak vidi u eksplozijama i sirenama, a to je kako kaže „nešto najgore što može da se desi, sve ostalo može da se preživi“.
Mnoge izbjeglice iz Ukajine imaju prijatelje u zemljama u kojima su izbjegle, kao Jana, jer baš u Crnoj Gori žive njeni najbolji prijatelji.
„Bili smo na vezi tokom cijelog puta i po dolasku su nam pomogli sa svim neophodnim - smještajem, pripremom dokumenata.. Mnogo nam je značila njihova podrška“, kazala je Jana koja je kolima putovala tri dana.
Prisjeća se i da su za jedan dan odlučili da moraju da idu, ali da su uspjeli najbitnije - da smisle put sa svim pauzama i noćenjama.
“Vozila sam sama, ćerka je mala, a majka nije napuštala Ukrajinu 30 godina, pa nije bila od prevelike koristi na putu, a i na nekim djelovima puta je bila prestravljena. Nije imala ni pasoš za putovanja, samo unutrašnji ukraijinski, što je donosilo probleme na graničnim prelazima”, ispričala je Jana.
Međutim za Mašu iz Černomorska, kojoj je suprug u vojsci Ukrajine, put u Crnu Goru je bilo nešto novo, sa ćerkom i drugaricom je putovala kroz Rumuniju, Bugarsku i Srbiju.
„Najviše me je bio strah da prolazim Srbiju, jer veliki broj ljudi tamo podržava "ruski mir", ali sve je prošlo dobro. Nisam planirala budućnost ovdje, jer sam kao i ostali mislila da ću ostati par mjeseci. Ali okolnosti su drugačije...“, priča Maša za „Vijesti“
Ambasada Ukrajine u Crnoj Gori radi nemoguće da nam pomogne
Ambasada Ukrajine, koja se od početka zauzela da pomogne svojim državljanima koji napuštaju ratom zahvaćenu zemlju, „radi nemoguće da pomogne državljanima“.
Tako Jana priča da je u Ambasadi napravila privremeni pasoš za majku, produžila pasoš za ćerku…
„Primjetila sam da Ambasada radi u abnormalnom ritmu, radi nemoguće da pomogne našim državljanima i što je mnogo bitno - nema birokratije », kaže ona.
Dok se Maša ambasadi nije lično obraćala, ističe da su im uz njihovu pomoć volonteri omogućili sva dokumenta.
"Nakon par dana obratila sam se za pomoć u volonterski štab. Spremili smo dokumente, ali uslovi su se mijenjali svakog dana i proces se odlagao.. Čini mi se da dosta stvari ovdje rade naši volonteri, mnogo toga se zasniva na njihovoj podršci i pomoći" ispričala je Maša.
Iz UNHCR saopštili da je od početka ratnih dešavanja u Crnu Goru prema podacima Granične policije došlo 24 hiljade Ukrajinaca, a da ih ovdje trenutno boravi oko 8.300.
Iako ne postoji sigurnost u to šta nosi dan, ona planira da se vrati u Ukrajinu kada se završi rat, nakon što bude „razmotrila situaciju“.
Janu ipak brine na koji period mora da „reorganizuje svoj život u novoj državi“.
„Šta raditi sa školovanjem i obrazovanjem ćerke? Da li planirati povratak kući? Niko ne zna kada će se završiti ovaj strašni rat i kada možemo da se osjećamo bezbjedno u svojoj državi“, zabrinuto je ispričala Jana.
Nemoguće je da se ne zaljubiš u prirodu Crne Gore
Za svoj privremeni dom koji su Jana i Maša našle u Crnoj Gori kažu da posjeduje „nevjerovatnu prirodu“.
„Ovdje je mnogo lijepa priroda, nemoguće je da se ne zaljubiš u prirodu Crne Gore", smatra Maša, a Jana dodaje da ne zna da li je uopšte moguće navići se na takve prizore ili da će svaki put morati da proba da ih zapamti zauvijek.
„Svi se pozdravljaju i pitaju te kako si, pričaju. Mnogo mi se to sviđa, neobično mi je i mnogo simpatično", kaže Maša.
Ipak, pored ambasade, većina građana su bili prijatni i od pomoći. Obijema je bilo teško da se prilagode mentalitetu.
"Bilo je teško prilagoditi se sistemu rada prodavnica i institucija (u Kijevu sve radi 24/7). Sistem gradskog i međugradskog transporta nije dovoljno razvijen, bez auta život bi bio jako težak. Poslije ubrzanog ritma velikog grada, malo "usporeniji" stil života je bio neobičan, ali shvatiš da takva filozofija definitivno ima svoje prednosti", kazala je Jana.
Međutim, Maši se više "sviđaju ljudi u glavnom gradu".
„Na primorju ima dosta čudnog odnosa prema Ukrajincima, vrlo često jako negativnog... Kada sam tražila smještaj pisala sam u lokalnim grupama i uslijedila je jaka reakcija. Ali srećom bilo je i dobrih ljudi, koji su predložili pomoć“, navodi ona.
Bonus video:
