Rizik nije samo dio života. Rizik je sam život. Između zone udobnosti i zone vaših snova je mjesto na kojem se odigrava vaš život. To je zona visoke anksioznosti, ali i mjesto na kojem otkrivate ko ste, jedan je od citata motivacionog govornika Nika Vujičića.
Na toj pozornici koja se zove život, dvadesettrogodišnji Božidar Rudović shvatio je ko je, ali i ko su drugi, da nijesu sva prava ista za sve, da u društvu postoje jednaki i oni manje jednaki, kao i da neko drugi ko te ne poznaje, ko ne zna tvoje sposobnosti, tvoje mane i vrline, odlučuje šta možeš, a šta ne.
U njegovom slučaju još nije “odlučeno” da li može da radi.
”Ja jesam osoba sa invaliditetom, ali smatram da mogu da doprinesem dosta i da sam sposobniji od mnogih osoba koje su potpuno zdrave. Uostalom, ograničenja su samo u glavi. Ali, ovdje je izgleda prosto nemoguće doći do posla. Po prirodi sam veoma optimistična osoba. Samo sam razočaran”, kaže mladi Nikšićanin dok objašnjava zbog čega je razočaran, kao i kada je nastao njegov invaliditet.
”Od 16. godine imam smanjenu pokretljivostlijeve strane koja je nastala usljed proširenja krvnih sudova na mozgu. Bio sam sportista, bavio se raznim aktivnostima, trenirao fudbal, karate, vozio bicikl, bavio se planinarenjem. Kada se to dogodilo, život mi se u času promijenio. Sve aktivnosti su bile obustavljene, pojačana pažnja i nadzor roditelja, sestara i ostale rodbine. Srednju školu sam morao da pohađam vanredno i završio sam za građevinskog tehničara, visokogradnja. Ove godine sam upisao IT akademiju u Beogradu. To je u skladu sa mojim mogućnostima i mojim željama”, priča za “Vijesti”.
Vječno “zvaćemo Vas”
Želje nekada znaju da budu velike, a nekada je i male stvari opasno željeti jer nikada ne znate koliko ćete biti razočarani ukoliko se one ne ispune. Božidarova želja da radi u nekoj drugoj zemlji bila bi mala, u ovoj izgleda kao nemoguća misija.
Iako postoje brojne povlastice koje poslodavci dobijaju ukoliko zaposle osobu sa invaliditetom, za njih poslodavci na čija je vrata zakucao, nijesu znali, ili nijesu željeli da znaju. Božidar ne zna šta je u pitanju jer nije ni uspio da dođe do direktora. Uvijek je, između njega i njih, stajala nepremostiva rečenica - “zvaćemo Vas”.
”Odrastao sam, sazreo i došlo je vrijeme da i ja počnem da radim. Ali, nimalo nije bilo lako obaviti razgovor, a kamoli šta drugo. Obišao sam mnoge firme tražeći razgovor sa direktorima, ali, nažalost, nijesam ni uspio da dođem do njih. Kažu zvaće me, uzmu moj broj, i kako se to ne desi - ja opet pođem i opet ista stvar”.
Onda je “presavio” tabak i poslao dopise predsjedniku Opštine i Skupštine opštine Nikšić, ministrima u prethodnoj Vladi (Spajiću i Milatoviću), tadašnjem potpredsjedniku Vlade Dritanu Abazoviću i predsjedniku države Milu Đukanoviću.
”U lokalnoj upravi su me primili saradnici predsjednika Opštine, a ja sam želio da lično pričam s njim jer je mnogo bolje kada nekome vi iznesete svoj problem nego kada to urade drugi u vaše ime. Od ostalih mi se niko nije javio osim predsjednika države, odnosno njegove službe koja je to proslijedila Birou. Zvali su me sa Biroa i rekli su da će gledati da me uključe u neke projekte kad ih bude, ali ništa konkretno”.
A njemu upravo konkretna stvar treba - posao.
”Nijesam nažalost jedina osoba sa invaliditetom koja ima isti problem. Mnogi se sa ovakvim problemom susreću. Nije moj cilj da samo doprinesem sebi, nego da i ostali imaju jednaka prava. Na jesen idem da studiram, a što se tiče posla trenutna situacija nije nimalo obećavajuća”.
Egzistenciju će potražiti van Crne Gore
Bilo je, kaže, i onih koji su mu obećavali posao, da bi mu zatim poručili da prati oglase, “pa ako šta bude”.
Smeta mu kada govore da mladi ne žele da rade, ne traže posao. On je, kaže, jedan od mnogih koji žele da rade. Ali...
”Bio je neki projekat Opštine i Biznis centra i prijavilo se petnaestak firmi koje su tražile radnike. Izabrao sam par njih i poslao mejl sa CV-jem, da bi me samo jedan od tih poslodavaca kontaktirao i rekao mi da ima ekipu i da sam jedini koji mu se javio putem mejla. Kazao je da ga je moj CV zainteresovao pa se zato javio i ako bude još takvih projekata da bi me imao u vidu. I nije tačno da se mladi ne javljaju. Evo, ja sam primjer. Javljam se, ali ništa. Nemam radno iskustvo i osjećam se diskriminisano”.
Pošto, kako kaže, IT akademija nudi mogućnost zaposlenja u inostranim firmama, najvjerovatnije će posao tražiti van Crne Gore. Iako je i plata značajan faktor, ravnopravnost i nediskriminatorski odnos su najvažniji.
”To je danas tražen posao. Volio bih da radim za strane firme ne samo zbog bolje plate, nego i zbog toga što me ne bi posmatrali na način na koji me posmatraju ovdje. I što me tamo niko ne bi pitao da li sam politički ili bilo kako podoban”.
Za mlade ljude ima samo jednu poruku - da pakuju kofere i da idu vani.
Boli nejednakost
Sad se teže osjećam nego tada kad sam saznao da ću imati smanjenu pokretljivost, priča Božidar.
”Sad sam zreliji, ozbiljniji, mnoge stvari sam razlučio. Dešavalo se da su me na komisijama za tuđu njegu odbijali samo na osnovu mog fizičkog izgleda. Tamo vas pitaju kako ste, a ja nijesam navikao da govorim da nijesam dobro. Svaki put bismo i ja i ostali rekli da smo dobro. I to je bilo sve što su nas pitali. Četiri-pet puta sam morao da predam zahtjev da bih ostvario trajnu tuđu njegu. Za ličnu invalidninu sam nekoliko puta odbijan, da bi mi na kraju zadnja komisija dala obrazloženje da je u pitanju laka pareza”, razočarano priča Božidar.
Izazovi postoje da bi ojačali naša uvjerenja, a ne da bi nas pregazili, kaže Nik Vujičić.
Božidar zna da ga svi ovi izazovi neće slomiti. Ali, boli ga što i on nije jednak među jednakima.
Bonus video:
