Niti je naredba niti je velika zavjera

Novinar “Vijesti” Siniša Luković odgovorio je na tvrdnje bivšeg načelnika Generalštaba VCG, admirala u penziji Dragana Samardžića, koje su objavljene juče.

Odgovor prenosimo u cjelosti:

”Bivšem načelniku Generalštaba Vojske Cvrne Gore, admiralu u penziji Draganu Samardžiću, dugujem zahvalnost zbog toga što je javno osudio uvrede i prijetnje koje sam dobio s anonimnih Fejsbuk profila na dan kada je objavljen moj tekst o njegovoj kontroverznoj ulozi kao oficira Jugoslovenske ratne mornarice (JRM) u ratnim dešavanjima u jesen 1991. u Dalmaciji.

S tim u vezi ‘vraćam uslugu’ g. Samardžiću na način da mu javno priznajem da taj tekst, koji ga je tako pogodio, nisam napisao ni po čijoj naredbi i da se iza svega toga ne krije nikakva velika zavjera moćnih stranih sila protiv njega lično i Crne Gore za koju on jel’te izgara i u umirovljeničkim danima.

Za razliku od njega, koji je to po naređenjima pretpostavljenih u vojnom i političkom lancu RiK-a (rukovođenja i komandovanja - za neupućene u vojnu terminologiju) postupao čitavog života, meni niko nikada nije naređivao, niti će to činiti, ma s koje pozicije da to eventualno pokuša. Stoga i tekst, koji je nažuljao umirovljenog admirala bez flote, nije napisan ni po čijem naređenju ili narudžbi, već na lično moju novinarsku samoinicijativu.

Inspirator nastanka tog teksta nije niko drugi do sam admiral jer se on proteklih mjeseci na Twitteru uporno bavio mojim novinarskim radom. Nikakav problem – ja jesam javna ličnost i moj novinarski rad je podložan svačijoj ocjeni i komentarima, ali su isto tako onda i žitije i postignuća javne ličnosti g. Samardžića, koji je skoro dvije decenije “drmao” sistemom odbrane u Crnoj Gori, podložni analizi i preispitivanju nekih za njih karakterističnih, kontroverznih momenata.

A red je da se u tome hronološki krene od samog početka i prve velike dileme u vezi s imenom ovog oficira – njegove uloge u ratnim dešavanjima 1991. u Dalmaciji koje je hrvatsko pravosuđe jasno kvalifikovalo kao “ratni zločin protiv civilnog stanovništva”. Svoje učešče u tim dešavanjima Samardžić ne demantuje, samo što danas tvrdi da “s broda kojim sam komandovao, RTOP-406, nije upućena niti jedna granata na grad Split”.

1. Ja NE OPTUŽUJEM admirala u penziji Dragana Samardžiča da je on lično izvršio ratni zločin 15. novembra 1991. kada su brodovi TG “Kaštela”, u čijem je sastavu bila i raketna topovnjača RTOP-406 na kojoj je on bio komandant, u 6.30 sati počeli granatiranje ciljeva u Splitu i na okolnim ostrvima.

Kao novinar samo PRIMJEĆUJEM da ono što se tada desilo i u čemu je Samardžić po sopstvenom priznanju učestvovao nikako ne korespondira s krivično-pravnim posljedicama koje su naknadno trpjeli mnoge njegove tadašnje kolege iz JRM, pa i same TG “Kaštela”, dok je tadašnji poručnik fregate Dragan Samardžić te krivično-pravne posljednice nekako izbjegao. A nije ih izbjegao npr. zastavnik I klase Radoslav Manojlović zvani Mane, koji je tada bio komandir NENAORUŽANOG lučkog remorkera iz sastava pomoćnih brodova JRM u ratnoj luci Lora Split.

Za Manojlovića je, koji je komandovao nenaoružanim pomoćnim brodom, hrvatsko pravosuđe našlo osnova sumnje da ga optuži i izdejstvuje 1993. osuđujuću predsudu na sedam godina zatvora pred Okružnim sudom u Splitu, ili je pak bilo dovoljno dokaza da se u istom postupku na kaznu zatvora od 12 godina, osudi npr. mornaričko-tehnički major Branislav Crnić koji je tada bio komandir V brodskog odreda (upravitelj stroja) na velikom patrolnom brodu VPBR-3, iako Crniću kao mašincu, borbena stanica sigurno nije bila na topovima kalibra 76 i 30 mm kojima je VPBR naoružan, već u brodskoj strojarnici. Istovremeno, iako je forenzičkim dokazima utvrđeno da su trajekt “Vladimir Nazor” u trajektnoj luci Split tog jutra pogodile granate kalibra 57 mm, kojima su bile naoružane SAMO raketne topovnjače RTOP-405 i RTOP-406 od brodova iz sastava TG “Kaštela” i tom prilikom ubile dvoje civila i ranile još jednog člana posade trajekta, hrvatsko pravosuđe nije našlo osnova da procesuira komandante ova dva ratna broda, od kojih je jedan bio Dragan Samardžić? Sasvim logično, zar ne?

2. Gađanje civilnih ciljeva iz kojih niko prethodno nije ispoljio borbeno dejstvo prema vama, po zakonima i običajima rata, te Ženevskoj konvenciji jeste ratni zločin. Kada od pretpostavljenog dobije takvo NEZAKONITO naređenje, svaki vojnik bez obzira na čin je dužan da ga odbije i pretpostavljenog, koji mu je izdao takvo naređenje, prijavi nadležnima. Po do sada dostupnim podacima, tadašnji poručnik fregate Dragan Samardžić, komandant RTOP-406 u sastavu TG “Kaštela”, to nije učinio u odnosu na svoje neposredno pretpostavljene u toj TG, već je dobijeno naređenje o otvaranju vatre po ciljevima u Splitu i okolini izvršio.

Što je onda Samardžićev brod, naoružan sa dva brzometna “boforsa” kalibra 57 mm i bojevim kompletom od 1.072 granate, gađao, on će sada imati prilike da objasni istražiteljima Specijalnog državnog tužilaštva Crne Gore. Pri tome i danas postoje živi svjedoci tih dešavanja s obje strane – kako među pripadnicima hrvatskih snaga i civilima na kopnu, tako i među samim pripadnicima JRM koji su tada bili na brodovima u sastavu TG “Kaštela”. Postoje snimci radio-komunikacije između brodova prilikom izvođenja borbenih dejstava, postoje materijalni dokazi o pogođenim objektima i šteti koju su pretrpjeli, a postoje i službeni dokumenti u obliku brodskih dnevnika i posebno, brodskih bilježnica koje su se po Pravilu brodske službe JRM, vodile na komandnim mostovima brodova i u koje je upisivana SVAKA IZDATA KOMANDA. Da li će nakon svega toga admiral biti OPTUŽEN, nije na meni kao novinaru da prosuđujem, već na istražiteljima i tužiocima, ako nađu dovoljno dokaza da pokrenu proces protiv njega.

3. Samardžić danas veli da je “nakon nezavisnosti Crne Gore, naređena provjera svih oficira, zbog mogućeg krivičnog postupka u bivšim republikama SFRJ i da je na osnovu provjere napravljen spisak oficira za koje je utvrđeno da su hrvatske vlasti vodile postupak protiv njih i naređeno je njihovo penzionisanje. “Kako je onda, admirale, ako ste bili tako temeljiti kako tvrdite da jeste, moguće da je tu provjeru prošao sada pokojni kbb Ilija Brčić, pa je onda kao aktivni visoki oficir VCG, on uhapšen u Rimu novembra 2007. po potjernici koju je za njim raspisala Hrvataka koja je Brčića, baš za slučaj s kojim se i Samardžić dovodi u vezu, u odsustvu osudila na 15 godina zatvora ?

4. Ja sam upravo i napisao da se protiv Samardžića u Hrvatskoj (da je javnosti poznato) nije nikada vodila istraga ili je on bio procesuiran. Stoga, to što on sada tvrdi da su ga, kada je postavljan za NGŠ VCG, ponovno bezbjedonosno provjerali “u direktnoj komunikaciji tadašnjih šefova vojno-obavještajnih službi Božidara Lakića s crnogorske strane i generala Gordana Čačića s hrvatske” (obojica su danas pokojni, pa ne mogu lično potvrditi ovu Samardžićevu tezu), te da je “od hrvatske strane dobijeno napismeno da se protiv mene ne vodi, niti je ikada vođen bilo kakav postupak u R. Hrvatskoj”, samo potvrđuje ono što sam ja i napisao u tekstu. Očekujem stoga da nam Samardžić i prezentuje taj dokument na koji se poziva, čisto da i crnogorska i hvatska javnost saznaju ko je svojim potpisom i ispred koje institucije države Hrvatske garantovao da je Samardžić savršeno “čist” za ono što se desilo u Splitu 15. novembra 1991.

Slavni nekadašnji načelnik Genelaštaba oružanih snaga SAD, general Kolin Pauel, davno reče: “Najbitnija stvar koju sam tokom svoje vojne karijere naučio je da vojnici gledaju što rade njihovi vođe. Možete im stalno držati predavanja i pridike, ali je vaš lični primjer ono što će oni slijediti.” Ima li boljeg objašnjenja zašto Vojska Crne Gore nakon skoro 15 godina Dragana Samardžića u njenom vrhu, danas izgleda ovako tužno...”, navedeno je u odgovoru.