Pomorci su nekad vjerovali da ženska prisutnost na brodu ljuti morske bogove koji zato na osuđeno plovilo šalju strašne oluje.
Zato je ženama dugo vremena službeno bilo zabranjeno da plove na trgovačkim i vojnim brodovima u mnogim državama svijeta.
Međutim, danas se sve češće mogu vidjeti žene na broju u ulozi mornara, ali i kapetana. Dvadesetogodišnja Sofija Ignjatović ima dvije svoje ljubavi - more i novinarstvo. I dok ljeto provodi na moru, kao kapetan putničkog broda koji vozi turiste, ujedno je druga godina Fakulteta političkih nauka u Beogradu.
Ljubav prema vožnji brodića naslijedila je od oca, te otkriva u razgovoru za Magazin koji je bio prelomni trenutak da odluči da se i sama otisne na pučinu:
”S tatom sam na brodu od svoje druge godine. Ljubav prema tom poslu nije došla odjednom, već kako sam odrastala tako je raslo i moje interesovanje da što više naučim i da se time bavim. Tata je vidio da se u tome pronalazim i već dugi niz godina me podučava. S jedne strane je tu praktični rad, kao što su vožnja broda i kontrolisanje nekih osnovnih stvari na motoru, a s druge strane teorija koja mi je najprije bila potrebna prilikom polaganja breveta dok nisam stigla do tzv. čina kapetana, a zvanični naziv dozvole glasi mornar motorista”, ispričala je na početku razgovora Sofija, te se osvrnula na to koliko joj je vremena bilo potrebno da savlada ovu vještinu, s obzirom na to da je jedna od najmlađih kapetana:
”Ako ćemo računati sve moje godine provedene na brodu s tatom, onda bih rekla da moje učenje traje više od 15 godina. Iako sam ovog ljeta počela da samostalno radim i vozim brod kao kapetan uz pomoć mornara, ne mogu reći da sam sve savladala jer moje usavršavanje i dalje traje. Potreban je duži niz godina iskustva i svakodnevnog rada da bih mogla reći da sam sve u potpunosti savladala. Među kolegama spadam u mlađe kapetane, a oni koji duže rade me odavno poznaju, pa mi njihovi komentari i pohvale najviše znače”, priznaje ona.
Nekad je važilo pravilo da je “nesreća kad vide ženu na brodu”, no danas se sagovornica Magazina rijetko suočava s takvim predrasudama. Jedino što neki budu skeptični zbog njenih godina.
”Razne reakcije su postale dio moje svakodnevice. Neko odmah uđe u brod s oduševljenjem, neko s malo negodovanja uz potpitanja da li je bezbjedno voziti se sa mnom. Mislim da sam u većini slučajeva uspjela da im razbijem predrasude ili sumnje koje su imali, jer kada turisti na kraju ture napuštaju brod, uvijek slijedi veliki broj pohvala. Primjetno je da su pozitivno iznenađeni, a najdraže mi je kada primijetim da se isti ljudi iznova vraćaju”, pohvalila se ona, te priznala da je i sama zahvaljujući vožnjama upoznala crnogorsko primorje.
”Da se ne bavim ovim poslom, vjerovatno ne bih toliko dobro poznavala Bokokotorski zaliv. Pretežno me je tata naučio o svim mjestima zaliva i njihovoj istoriji, ali i kako tuda svakodnevno prolazim uvijek bih opazila nešto novo i zanimljivo što bi mi privuklo pažnju, pa bih to mjesto posjetila i dodatno istražila”, ističe ona, te otkriva koji je dio ture njoj najdraži i koja su joj omiljena mjesta:
”Bokokotorski zaliv je Šantić najljepše opisao nazvavši ga nevjestom Jadrana. Svaki dio zaliva nosi neku svoju priču i legendu, a ljepota koju nosi i osjećaj divljenja i zapanjenosti koje izaziva su neprocjenjivi. Svako mjesto u zalivu me jednako ispunjava, ali je noću doživljaj još ljepši. Miris mora je uveče intenzivniji i nosi veću dozu spokoja, a kada se spoji s vjetrom, zvjezdanim nebom i mjesečinom imate osjećaj slobode i kao da vas cijeli zaliv grli.”
Mlada kapetanka otkriva i šta je to što turiste najčešće zanima kad je Boka u pitanju:
”Najveće interesovanje turisti pokazuju za stari grad Perast i vještačko ostrvo nadomak njega Gospa od Škrpjela. Veliki je broj onih koji dolaze više puta i kojima je postala tradicija da se tokom ljetovanja provozaju brodićem do Perasta.”
I dok je ljeti na primorju, tokom školske godine posvećena je fakultetu. Naime upisala je žurnalistiku, a upravo ljubav prema novinarstvu naslijedila je od majke, crnogorske novinarke Slavenke Makočević koja je svoju karijeru gradila u Radiju Crne Gore. Na pitanje da li je zbog toga baš odabrala žurnalistiku, da bi nastavila tu majčinu ljubav, odgovara:
”Rekla bih da sam talenat za lijepo govorenje i pisanje naslijedila od majke, ali da je ona nesvjesno u meni probudila ljubav prema novinarstvu. Žurnalistiku sam upisala jer se u tome najviše pronalazim, a to što je moja mama bila novinarka je čista slučajnost - ukoliko se može reći da je u životu išta slučajno”.
Sofija voli i more, ali i novinarstvo, te nije znala da precizira prema kojem pozivu će na kraju ljubav prevagnuti.
”Pošto su ova dva zanimanja potpuno različita, tako se razlikuje i ljubav koju prema njima osjećam. Ne mogu uporediti ljubav prema kormilu i mikrofonu, iako me oboje podjednako ispunjavaju. Sebe realnije mogu da zamislim za duži niz godina kao novinara nego kao kapetana, ali s druge strane želim i nastojim da se paralelno usavršavam u obje profesije koliko god dugo to bilo moguće. Vidjećemo gdje i kuda će me vjetar nanijeti”, zaključuje Ignjatović.
Bonus video:
