Za krivično djelo nasilje u porodici, koje je priznao, M.V. iz Berana oglašen je krivim, ali umjesto da kaznu služi u zatvoru, sud mu je omogućio uslovnu kaznu kroz sporazumno priznanje krivice.
Takvu odluku, prema podacima koji su na zahtjev za slobodan pristup informacijama (SPI) dostavljeni Centru za građanske slobode (CEGAS), beranski Osnovni sud donio je 2019. godine. Ista nevladina organizacija takve zahtjeve uputila je i drugim sudovima. Iz dijela njih odgovorili su da nisu donosili slične presude u slučaju, dok je dio njih, među njima podgorički i bjelopoljski osnovni sudovi, za podatke su dalje uputili na vebsajt sudovi.me.
Odluke poput one beranskog suda - da licu koje je priznalo i osuđeno je za porodično nasilje, daje mogućnost sporazumnog priznanja, izvršna direktorica CEGAS-a Marija Popović Kalezić smatra spornim - u odnosu na položaj žrtve. Navodeći praksu u drugim državama, navela je primjer Hrvatske, gdje je zaključenje sporazumnog priznanja kod krivičnih djela, kao što su krivična djela protiv života i tijela i polne slobode, moguće jedino uz pristanak žrtve.
Iz CEGAS-a su sredinom ljeta sudovima u Crnoj Gori uputili zahtjeve za SPI, kojima su za period od 1. januara 2016. do 30. juna 2022. tražili uvid u informacije o presudama na osnovu sporazuma o priznanju krivice koje se tiču krivičnih djela protiv polne slobode i krivičnih djela protiv braka i porodice.
Iz osnovnih sudova Nikšić, Pljevlja, Cetinje, Rožaje, Bar, Žabljak, Kolašin... kako se navodi u rješenjima u koje su “Vijesti” imale uvid, kazali su da za traženi period, za krivična djela protiv polne slobode i krivičnih djela protiv braka i porodice, nije bilo pravosnažnih presuda na osnovu sporazumnog priznanja krivice. Iz Osnovnog suda u Podgorici i Danilovgradu, CEGAS su uputili na vebsajt, ali je pretraga nemoguća, zbog problema u radu vebsajta sudovi.me.
Iz Centra za ženska prava kazali su “Vijestima” da su u ukupno 18 predmeta sudovi donijeli presude kojima se optuženi oglašavaju krivim u skladu sa zaključenim sporazumima o priznanju krivice.
”Od toga broja, značajno veći broj sporazuma je zaključen u 2021. godini - devet, u 2020. godini - osam, dok se najmanji broj, jedan, odnosi na podatke iz 2019. godine. Ti podaci ukazuju na trend porasta broja predmeta u kojima se ovaj institut primjenjuje. Ipak, ove podatke treba uzeti sa rezervom, jer postoji mogućnost da u Pravosudni informacioni sistem nisu unijeti potpuni podaci u odnosu na primjenu sporazuma o priznanju krivice na sveukupnom nivou”, rekla je Maja Raičević, izvršna direktorica te NVO.
Slučaj Berane
Osnovno državno tužilaštvo u Beranama 11. novembra 2019. podnijelo je beranskom Osnovnom sudu optužni predlog kojim je okrivljenom M.V. iz tog grada na teret stavljeno krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 220 stav 1 Krivičnog zakonika Crne Gore i sporazum o priznanju krivice zaključen između ODT u Beranama i okrivljenog.
To se, pored ostalog, navodi o rješenju o usvajanju sporazumnog priznanja krivice koje su iz beranskog suda dostavili CEGAS-u na zahtjev za SPI.
Piše i da su se sve strane saglasile da se M.V. oglasi krivim i da sud utvrdi kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uslovno dvije godine. Na zakazanom ročištu, kako se navodi, sud je našao da su se stekli uslovi da se usvoji sporazum o priznanju krivice.
”Okrivljeni M.V. je svjesno i dobrovoljno priznao da je učinio krivično djelo nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici iz člana 220 stav 1 Krivičnog zakonika, a dato priznanje je u skladu sa dokazima sadržanim u spisima predmeta i isključena je mogućnost priznanja okrivljenog u zabludi...”, navodi se, pored ostalog, u rješenju. Dodaje se i da je okrivljeni razumio i posljedice sporazuma.
”A naročito se odrekao prava na suđenje i prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma, sporazumom nisu povrijeđena prava oštećenog, a sporazum je u skladu sa interesima pravičnosti i krivična sankcija odgovara interesima pravičnosti”, piše u obrazloženju rješenja kojim je Osnovni sud u Beranama usvojio sporazum o priznanju krivice u slučaju nasilja u porodici.
Rješenje je 26. novembra 2019. donijela sutkinja Dubravka Popović.
Propisi
Institut sporazuma o priznanju krivice temelji se na Zakonu o krivičnom postupku. Okrivljeni takvim sporazumom u potpunosti priznaje krivično djelo, a okrivljeni i državni tužilac se saglašavaju o visini kazne i drugim sankcijama, troškovima krivičnog postupka, odricanjem na pravo na žalbu... O sporazumu o priznanju krivice odlučuje sud. Sud će sporazum usvojiti i donijeti odluku koja je identična prihvaćenom sporazumu, pored ostalog, ako je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo, ako je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija, te ako nisu povrijeđena prava oštećenog.
”Kada samo jedan od ovih uslova nije ispunjen, sud ima pravo da odbije sporazum o priznanju krivice”, pojašnjava Popović Kalezić.
Dodaje i da se reakcija oštećenog tek uključuje u trenutku kada dolazi do usvajanja sporazuma, te postavlja pitanje - kako u tom trenutku poboljšati pravni položaj oštećenog.
”Posebno kada se sporazum o priznanju krivice zaključuje kod najosjetljivijih krivičnih djela, kao što su krivična djela protiv polne slobode: silovanje, obljuba nad nemoćnim licem, obljuba nad djetetom, obljuba zloupotrebom položaja, nedozvoljene polne radnje, podvođenje, dječija pornografija… kao i krivična djela protiv braka i porodice, gdje posebno možemo istaći zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, kao i nasilje u porodici”, kaže ona.
Ukazuje i na to da su kazne koje se izriču prilikom zaključivanja sporazuma o priznanju krivice značajno blaže od kazni koje se izriču za isto krivično djelo tokom redovnog sudskog postupka.
”Institut o sporazumnom priznanju krivice se i svodi na blagost kazne za dato djelo, kao ‘kompenzacija’ za to što je okrivljeni u potpunosti priznao sopstvenu krivicu i time umanjio složenost postupka. Ne smijemo zaboraviti kako se odmjerava visina kazne u ovom postupku i da li za takav čin državni tužilac ima jasno postavljeno pravno pravilo, na osnovu kojeg će se voditi prilikom zaključivanja jednog takvog sporazuma, kao i to na koji način sudsko vijeće jasno utvrđuje koliko je sporazum u skladu sa institutom pravičnosti i koliko sankcija odgovara svrsi izvršenja krivičnih sankcija. Šta je sa oštećenim, tj. žrtvom, ako je sankcija značajno manja i kakav može biti njegov osjećaj trenutnog zadovoljenja pravde i pravičnosti”, rekla je Popović Kalezić.
Činjenicu da se sporazumno priznanje krivice može zaključiti i kod krivičnih djela u korpusu polnih sloboda i krivičnih djela nasilje u porodici, nasilje nad maloljetnim licem... smatraju spornom.
”S obzirom na položaj žrtve u ovakvom postupku, gdje ona apsolutno ne može učestvovati prilikom zaključenja sporazuma o priznaju krivice, i gdje joj se jedino ostavlja pravo na žalbu, ovakva vrsta postupaka bi se morala voditi na osnovu posebne procedure i pravnih pravila ili bi potpuno trebalo da bude izuzeta iz ovakvog postupka odlučivanja i rješavanja pravnog problema. Utvrđivanje niže sankcije, od uobičajne, kod tih krivičnih djela, kao i nedavanje mogućnosti žrtvi da iskaže svoje viđenje sporazuma o priznanju krivice, čini posebno osjetljivu i ranjivu pravnu situaciju”, kazala je Popović Kalezić.
Zato je, kako je rekla, kad je sporazumno priznanje kod krivičnih djela protiv života i tijela i polne slobode, neophodno mijenjati domaće propise, pa bi, pored ostalog, trebalo bi ili pravnim pravilima ograničiti ili uopšte ukinuti mogućnost sporazumnog priznanja kad se ono tiče krivičnih djela protiv života i tijela, polnih sloboda i braka i porodice.
”Oštećeni ne može uticati na zaključenje sporazuma o priznanju krivice, već svoj interes može štititi jedino u trenutku podnošenja žalbe”, kazala je Popović Kalezić, dodajući i da je tako oštećeni u nezavidnijem položaju u odnosu na okrivljenog.
CEGAS i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) nedavno su objavili istraživanje prema kojem je povećan broj sporazuma o priznanju krivice za sva krivična djela.
CEGAS nije od nadležnih dobio i odgovor o broju žalbi na presude na osnovu sporazumnog priznanja krivice, kada je pravo na žalbu oštećenog u pitanju.
U Hrvatskoj žrtva mora dati saglasnost
Hrvatska, kažu u CEGAS-u, ima model sporazuma o priznanju krivice sličan crnogorskom, ali je žrtva u povoljnijem položaju kad su kivična djela protiv života i tijela i polne slobode u pitanju.
”Ovdje je pravo osjetljivo na žtrvu i vodi se računa o davanju pristanka žrtve, kako bi se sporazum uopšte mogao zaključiti”, kaže Popović Kalezić.
Nema sporazuma za kazne ispod zakonskog minimuma
Sudovi bi trebalo da odbace sporazum o priznanju krivice kojim se predlaže izricanje kazne ispod zakonom određenih minimuma kazne zatvora za djelo nasilja u porodici, u slučajevima kad se radi o osnovnom ili kvalifikovanim oblicima djela koje je praćeno naročito otežavajućim okolnostima, u vezi s načinom izvršenja djela ili u vezi s ličnošću učinioca, kaže Raičević.
”Pored standardnih činjenica koje sud provjerava prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, naročito je važno da sud obrati pažnju na predloženu krivičnu sankciju i opravdanost njenog izricanja u reciprocitetu s težinom izvršenog djela, a s obzirom na opštu i posebnu svrhu kažnjavanja. Ako je predložena kazna zatvora ispod zakonom određenog minimuma za osnovni ili kvalifikovane oblike djela, a djelo je praćeno naročito otežavajućim okolnostima, ne bi bilo opravdano da sud prihvati sporazumom predloženu krivičnu sankciju”, rekla je ona.
Iako ocjena svih okolnosti ulazi u polje slobodne sudske ocjene, kako je dodala, preporučuje se odbacivanje sporazuma o priznanju krivice koji predlaže kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma u slučaju da je optuženi povratnik u izvršenju nasilja u porodici, da postoje dokazi da nasilje u porodici traje duži vremenski period, postoji prisustvo davljenja kao radnje izvršenja djela, prisustvo ekstremne dominacije optuženog nad žrtvom, ako je žrtva je smještena u sigurnu kuću, ako je žrtva posebno ranjiva, te kada djeca svjedoče nasilju.
Bonus video:
