Devet stotina pedeset i dvije lobanje zazidane su u zidove debljine oko pola, a visoke oko četiri i po metra. U svježe nabacan malter, sa spoljne strane, ugrađivane su glave, u pravilnim redovima, kojih je četrnaest.
U svakom redu, na svakom zidu, nalazilo se 17 glava srpskih ratnika sa Čegra. To je Ćele-kula - u prevodu na turski jezik znači kula od ljudskih lobanja. Nalazi se blizu centra grada Niša, nekada antičkog Naisa u kojem su rođeni rimski carevi Konstantin Veliki i Konstancije III.
Zazidane lobanje predstavljaju želju turskog komandanta Huršid-paše da svoju pobjedu na Čegru ovjekovječi i da svoj “trijumf” pošalje sultanu. Prema navodima Narodnog muzeja u Nišu, on je za taj čin obećao posebnu nagradu - davao je 25 groša za svaku srpsku glavu. Ćurčije iz Niša i okoline su odrale glave i kožu ispunile pamukom, a ti strašni simboli pobjede u bici poslati su u Istanbul, da pokažu kako se sa pobunjenom rajom treba obračunati.
Međutim, kako dalje navode, to nije bio kraj i vrhunac.
”Riješen da za sva vremena zaplaši hrišćansku raju i pokaže im svoju svirepost, Huršid-paša je za mjesto izgradnje kule izabrao uzvišenje pored Carigradskog druma, istočno od tadašnjeg grada, nedaleko od Stambol-kapije. Tim putem su prolazili mnogi putnici raznoseći na daleko priču o strašnoj kuli i neviđenoj turskoj surovosti. Za raju je kula predstavljala opomenu i prijetnju, a za Turke simbolizovala trijumf. Mnogi putopisci su prolazeći pored Ćele-kule ostavili zapise užasnuti varvarstvom Turaka”, piše u knjizi “Ćele-kula”, Narodnog muzeja u Nišu.
Hitac u barut za vječno junaštvo
Bitka na Čegru, za koju se navodi da su ukupni gubici srpskih boraca bili oko 4.000 ljudi, jedan je od presudnih bojeva vođenih u Prvom srpskom ustanku između srpskih ustanika i Turaka. Odigrala se 31. maja 1809. godine na brdu Čegar (potkovica, stopalo) kod sela Kamenica nadomak Niša.
Spisi Narodnog muzeja navode da su se Resavci dobro organizovanom i silovitom turskom napadu “hrabro i srčano” oduprli. Leševi Turaka i njihovih konja su ispunili opkop, a onda su uspjeli da prodru u šanac. Tada su nastupili teški trenuci za Sinđelića i njegove borce.
”Sve su to nijemo i užasnuto posmatrali ustanici iz drugih šančeva. Miloje Petrović nije dozvolio da se Sinđeliću pruži pomoć”, piše u knjizi.
Suočen sa bezizlaznom situacijom, Sinđelić ispaljuje hitac iz kubure u barutni magacin. Strašna eksplozija razara šanac, ispunjen pomiješanim Srbima i Turcima. Tako je Sinđelić u smrt poveo sebe, svoje borce, ali i mnoge Turke. Srpski vojskovođa, prema pisanju, nije želio da padne u ruke neprijatelja, ali je i uvidio da će tim činom pomoći da broj usmrćenih Turaka bude znatno veći.
Vidjevši šta se dogodilo sa Sinđelićem i njegovim Resavcima, ustanici su napustili položaje i počeli povlačenje prema Deligradu. Iskoristivši pometnju, Turci su nastavili gonjenje i teško porazili ustaničku vojsku nanijevši joj velike gubitke.
Srpski književnik, publicista i akademik Milan Đ. Milićević dao je svoj slikovit opis bitke na Čegru:
”Sinđelić je toga dana bio zmaj a ne čovjek: kud on nije dospijevao za jedan jedini časak! Sve je vidio, svud je trčao, svakome pomagao, pa kad već vidi da Turci mrtvim lešinama ispuniše rovove oko šanca i preko mrtvih živi stadoše uskakati u šanac i tući se kundački gušiti se sa Srbima, on onda otvori kapiju na šancu, i reče svojima: Spasavajte se, braćo, ko hoće i ko može!”
Malo istorijskih podataka o hrabrom vojskovođi
Čin zidanja lobanja u jednu kulu, strašan sam po sebi, u svojoj pozadini krije priču o hrabrom srpskom vojskovođi u Prvom srpskom ustanku, Stevanu Sinđeliću. Iako se o njemu ne zna mnogo, profesorica istorije u Osnovnoj školi “Dositej Obradović” iz Niša, Silvana Ćupić kaže da se istakao u borbama sa Turcima na Jasenjaru, Ivankovcu, kod Deligrada, a da je poslije boja na Ivankovcu 1805. godine stekao junački glas.
”Za pokazanu smjelost u boju vožd Karađorđe ga je tada, svečanim činom, pred vojskom i glavarima proglasio srpskim, ili tačnije resavskim vojvodom. Sa svojim Resavscima najviše je proveo u odbrani prolaza kod Deligrada, od 1806. do 1809. godine. Tu je Stevan potvrdio vojničku vještinu. Požrtvovanje u ranijim bojevima krunisao je 1809. na Čegru, do tada nečuvenim junaštvom”, kazala je ona za “Vijesti”.
Rođen je u selu Vojsci 1770. u Okrugu moravskom. Njegov otac, ugledni zanatlija Radovan Rakić, umro je vrlo mlad, pa se Stevanova majka Sinđelija preudala. Stevan je završio crkvenu školu u Miljkovom manastiru i postao najbolji knežev momak.
”Sa voždom Karađorđem upoznao se preko kneza Petra kod koga je Karađorđe često dolazio na dogovore. Stevan je veći dio života proveo u Grabovcu gdje je napravio i kuću. Tamošnji seljaci su ga prozvali Sinđelićem, po imenu majke Sinđelije”, navodi Ćupić.
Vječiti simbol želje za slobodom
Osnovna ideja Turaka je bila da Ćele-kula predstavlja vječiti simbol straha i stalno podsjeća narod šta će im se desiti ako se ponovo pobuni, a svaka nada je morala biti ugušena.
”Vremenom, kula je postala legenda, pozivala je na otpor, osvetu, pojačavala želju za slobodom. Vječiti podsjetnik da suživota sa krvnikom nema i da će doći dan kada će prestati ropstvo. Narod je pjesmom opjevao čegarske junake i njihovu tužnu sudbinu. Tajno, noću raja je vadila lobanje i dostojno ih sahranjivala”, zapisano je u knjizi “Ćele-kula”.
Tokom godina zub vremena činio je svoje. Mnoge glave su izvađene i sahranjene, neke su odnijete da bi bile jedinstveni suvenir, a neke propale od kiša, mrazova i vjetrova.
Istorijski su zapisi da su jedno vrijeme liberalniji turski zvaničnici razmišljali da kulu sruše, ali su, zbog moguće reakcije muslimanske gradske svjetine, od toga odustali.
Nijemi svjedok decenijske borbe za slobodu dočekao je oslobodioce 1878. godine. Palim junacima poštu su odali srpski borci na čelu sa knezom Milanom Obrenovićem. Građani Niša su iste godine prikupili sredstva i izgradili nadstrešnicu i ogradili kulu, čime su spriječili njeno dalje propadanje.
Danas se na Ćele-kuli nalazi 59 lobanja hrabrih junaka iz Resave, koji su svoje živote položili za slobodu. Među njima je, prema legendi, i glava Stevana Sinđelića.
Profesorica istorije Silvana Ćupić smatra da Ćele kula predstavlja spomenik stradanja i junaštva potlačenog naroda.
”Svjedoči o vremenu kada srpski narod zbija svoje redove radi oslobađanja od viševjekovne tiranije Osmanlija. Govori o teškim i užasnim vremenima, koliko treba da cijenimo slobodu jer kada se ona jednom izgubi, teško se ponovo stiče. Iako je prvi srpski ustanak bio neuspješan u vojničkom smislu, ulio je nadu narodu da je sloboda blizu. Osmanlije su shvatile da jedino brutalnim činom mogu da pokušaju da uguše ustanike”, kazala je ona.
Čin samožrtvovanja, dodaje Ćupić, ostao je zabilježen i sačuvan do danas i predstavlja “divan primjer junaštva srpskih ustanika”.
”Pamti i opominje da sloboda predstavlja najveće blago. Ćele-kula govori o herojima čije su lobanje uzidane u nju, govori o tome kako su baš one postale temelj slobode i stalno podsjeća Nišlije da je sloboda nešto najsvetije. Stevan Siđelić i njegovi drugovi to sigurno zaslužuju”, poručuje Ćupić.
Bonus video:
