Jegorov put je remek-djelo koje svjedoči o jednoj tužnoj porodičnoj priči, pokajanju, ali i jakoj vjeri i volji da se uradi nešto što na prvi pogled djeluje nemoguće - da čovjek sa jednom rukom napravi ovako veličanstven put.
Jegorov put je simbol vjere i nade u ono što kaže Njegoš: “Neka bude što biti ne može”.
Od manastira Praskvica pa do vrha Čelobrda, proteže se takozvani Jegorov put, kojeg je napravio ruski monah Jegor Stroganov krajem 18. i početkom 19. vijeka.
Put nije obična planinska staza već sofisticirani građevinski poduhvat sa potpornim kamenim zidovima, bočnim međama, ukrasnim detaljima i ornamentima na pojedinim mjestima, sa pažljivo biranim kamenjima raznih oblika, malim i velikim, uskim i širokim, koji su vještom kamenorezačkom tehnikom odlamani sa usputnih krečnjačkih stijena čelobrdske strane, obrađivani i pažljivo ugrađivani u ovaj put.
Turistička organizacija Budve angažovala je arhitektonski studio “Artemidus”, koji je u saradnji sa podgoričkim biroom “GPC” uradio projekat revitalizacije pješačke staze “Jegorov put”, kao i izradu platoa za miran odmor na lokalitetu kod spomenika palim borcima na Čelobrdu.
Ovim će ujedno biti spasen Jegorov put kome prijeti devastacija.
Arhitektica Jelena Lazić iz arhitektonskog studija “Artemidus” u razgovoru za “Vijesti” navodi da je priča o Jegoru Stroganovu, monahu i oficiru, sačuvana u narodu.
”Prema priči, Jegor Stroganov je bio visoki oficir carske Rusije, koji se krajem 18. vijeka zamonašio u manastiru Praskvica i zavjetovao na ćutanje. Na tišinu. Iako je u dvoboju izgubio jednu ruku, to ga nije omelo da postavi sebi zadatak - iskrčiti put od Velike plaže u Miločeru do Čelobrda. U narodu je ostalo sačuvano sjećanje da je Jegor put krčio sam i da je odbijao pomoć seljaka koji su mu donosili materijal. Sve se to događalo negdje prije oko 250 godina. Kako narod kaže: ‘Prije osvajanja Francuza’. O stvarnom postojanju Jegora svjedoči njegov grob uz temelje crkve Svetog Nikole u okviru kompleksa manastira Praskvica. Baš uz Svetog Nikolu, zaštitnika putnika. Jegor je put krčio 10 godina, kako piše na kamenoj ploči koju su na Čelobrdu postavili ‘zahvalni mještani’”, ističe Lazićeva i dodaje:
”Mreža puteva je uvijek strogo planirana. Još od antike. Uvijek se težilo da svaki dio nekog carstva ili države bude povezan putevima sa ostalim djelovima, kako bi se omogućio napredak carstva i samim tim ostvario benefit. Put je osnov progresa. I duhovnog i materijalnog. U budvanskom zaleđu postoje brojni putevi koji su potpuno zaboravljeni. Modernim brzim saobraćajnicama putnici prolaze kroz neki kraj, potpuno nesvjesni da oko njih postoji cijela mreža komunikacija. Ove istinske znamenitosti na Balkanu su uglavnom preživjele do današnjih dana, iako neke nijesu valorizovane i čekaju skrivene po šumama neka bolja vremena. Neki putevi su, nažalost, nepovratno izgubljeni”.
Prema njenim riječima, Jegorov put savladava visinsku razliku od 157 metara u dužini od 730 metara.
”Jednom svojom rukom i na hiljade anđeoskih Jegor lomi ljuti kamen gore Paštrovske, odmjerava tri koraka, prekrsti se, podiže stepenik 5+5+5 cm visine, širine 3x50cm, pa ponovo. U sveopštem trojstvu crta trouglove inženjerski, oficirski. Tri i jeste simbol akcije jedinstva naspram dualnosti. Sjedinjenje naspram dvoboja. Dvoboja u kom je osim ruke izgubio i Boga. Strpljivo inženjerski Jegor proračunava zavoje krivina. Od nule, od mora, od grijeha - do vrha, do vrha glave - do čela - Čelobrda - do Boga. Savršeno uklopljen u krajolik, put vijuga, a putnik hoda ka vrhu bez uzdaha, bez umora. Čak i uzdah bi bio prekid zavjeta ćutanja. Može se zaključiti da onaj ko je gradio Jegorov put je imao inženjersko znanje i vještine. Put je građen proračunato, tačno, statički stabilno, proporcionalno dimenzijama tadašnjih vozila, maksimalno prilagođen konfiguraciji terena i klimi. Nekima je teško povjerovati da je jedan čovjek, pri tome ne u punoj snazi i sa fizičkim nedostatkom uspio da spoji more i brdo, sam, u zavjetu ćutanja, po terenu koji je i više nego težak za savladavanje. Ali, još teže je povjerovati da dragulj kakav je Jegorov put stoji godinama potpuno prepušten udaru vremena i prirode, udaru ljudi. Nije važno ko je put gradio, već je važno vratiti se putu, sačuvati ga od zaborava. Jegor ćuti, al’ kamen priča. Svaki udarac o stijenu je riječ, svaki ugrađen kamen je slovo. Duhovni hod i razgovor sa Bogom. Tačno 513 stepenika od Praskvice do Čelobrda ostadoše sačuvana u tišini. Baš kako piše u Bibliji, “Šalje anđeo broj 513 kao znak koji izrađuje put u pustinji i rijekama u pustinji (Izaija 43:19)”. Svi smo mi Jegor. I svi mi tražimo put. Za nekoga, pravi put je upravo ovaj - Jegorov. Zato ga treba sačuvati”, kazala je Lazićeva.
Kako dodaje, danas je ostao sačuvan samo dio trase originalnog Jegorovog puta - onaj od manastira Praskvica do Čelobrda.
”Dio kroz Miločerski park je izgubljen. Ovaj dio stepeništa je uništio vrisak modernog vremena i brzih saobraćajnica. Baš jedna takva brza saobraćajnica, Jadranska magistrala, presjekla je Jegorov put. Da bi se sačuvao Jegorov put od zaborava, odmah treba pristupiti rekonstrukciji i sanaciji trase. Cilj je turistički valorizovati put uz maksimalno poštovanje zatečenog stanja. Isto kao što stare bedeme ne treba rušiti, jer kažu više ne služe svrsi, tako ne treba izgubiti ni stare puteve. Put je put, uvijek nekome potreban. Oštećenja se vremenom povećavaju, što od dejstva same prirode, što od dejstva ljudi. U ovom slučaju, iako put nije pod zaštitom, rekonstrukcija treba da oživi stari put uz maksimalno očuvanje ambijentalne vrijednosti i uz striktno poštovanje istih tehnika obrade i gradnje koje su zatečene na terenu”, navodi ona.
Prema njenim riječima, Jegorov put, kao markirana i osvijetljena staza, je veoma povoljan u pogledu vizura, visine uspona, širine trase, pristupačnosti i mogućnosti cjelogodišnjih obilazaka.
”S obzirom na to da put počinje od manastira Praskvica, vrijednog kulturno-istorijskog spomenika Paštrovića, koji u svojoj zbirci sadrži brojne raritete, dopunom ponude ovog kraja rekonstrukcijom i sanacijom Jegorovog puta uticali bi na razvoj linijskog pješačkog saobraćaja Budve, kao početka novog projekta za našu djecu. Jer se Jegorov put nastavlja na neki drugi put - onaj preko Čelobrda ka Skadru ili ka Virpazaru, pa dalje - sve do Stambola. Odgovorni smo uvijek za ono što radimo, a još odgovorniji za ono što ne radimo. Mnogi narodi su gradili svoj put upravo ovde, u Budvi, u Paštrovićima. Možda je Jegorov put dio složene putne mreže starog Rima, ili Austro-Ugarske? Svakako ostaje težnja da se pokrene inicijativa da se svi putevi budvanskog zaleđa mapiraju, vremenski datiraju i možda postanu dio svjetske kulturne baštine. Nama za ponos. Istovremeno, ko god da je put gradio, priču o Jegoru Stroganovu i njegovim ‘stepenicama do raja’ bi svakako trebalo sačuvati. Ovo je naš put. I potreban je i tebi i meni, i našoj djeci. Ma koliko težak bio”, naglašava arhitektica.
Postavka drvenih montažnih stepenica u dijelu narušene trase
Prema tehničkim karakteristikama, Jegorov put spada u nekategorisane lokalne puteve - seoske puteve.
”Ovo nije klasičan seoski put - staza koji je neko iskrčio u dovoljnoj širini za prolaz zaprege, već je ovo građena konstrukcija. Prvobitni put je išao od Velike plaže u Miločeru do Čelobrda. Dužina puta koja je ovim projektom planirana za sanaciju i rekonstrukciju je cca 730 m i ide od manastira Praskvica do Čelobrda. Put se pruža u pravcu sjever-jug. Nadmorska visina kod manastira Praskvice je 93 m, a na Čelobrdu 250 m. To bi značilo da Jegorov put savladava visinsku razliku od 157 metara. Da je put pravolinijski, kao moderne saobraćajnice, njegov nagib bi iznosio 21,5 procenata. Načinom na koji je ovaj put građen i odabranom trasom koja je u djelovima zavojita, savladava se razlika od 15 cm na svakih 1,5 m, te je njegov uzdužni pad 10 procenata, što je prihvatljiv pad za transport zapregom i veoma udoban pad za pješačenje. Širina puta je oko 1,5m, u krivinama 2,5-3 m, podužni nagib 10 stepeni, poprečni pad 2-8 procenata, što je omogućavalo odvod atmosferske vode. Put je u vidu stepeništa, visine čela oko 10-15cm i širine gazišta oko 150 cm. U krivinama je projektovano zavojito stepenište, kraćih gazišta. Put je usijecan u stijenu, u krivinama postavljen u kratkim pravim dužinama, a u većim djelovima prati topografiju terena. Interesantno je da na putu postoje kružni segmenti, ravni i popločani, jasno naznačeni, za koje se ne zna jasno zašto su tako izvedeni. Put je omeđen suhomeđama, ponegdje samo sa jedne, ponegdje sa obe strane. Za izgradnju puta je korišćen lokalni kamen pronađen in situ”, navodi Lazićeva.
Prema njenim riječima, čela su izrađena od najčešće tri kamena duguljasta pritesana kvadra postavljenih u nizu.
”Gazišta koja su u nagibu 10 stepeni su sačinjena od manjih komada kamena (prečnika 10 -20 cm) postavljenih upravno u sloj - tj. dužom stranom prema dolje (kao zubi), a između je ispuna od zemlje i kamena slabijeg kvaliteta. Uz put se ponegdje mogu uočiti oluci (rovovi) za odvod kišnice. Može se zaključiti da onaj ko je gradio Jegorov put je imao inženjersko znanje i vještine. Put je građen proračunato, tačno, statički stabilno, proporcionalno dimenzijama tadašnjih vozila, maksimalno prilagođen konfiguraciji terena i klimi”, ističe ona i dodaje:
”Dio Jegorovog puta se obrušio. Da bi se put prilagodio postojećen nagibu bez mjenjanja trase, potrebno je rekonstruisati oko 24 m puta (ukloniti postojeći put, spustiti postojeću trasu i složiti novi put po uzoru na stari). Predlog projektanta je postavka drvenih montažnih stepenica u dijelu narušene trase. Drvene stepenice su privremeno rješenje za savladavanje denivelacije postojeće staze, do kulturne valorizacije cjelokupne staze, nakon koje je potrebno pristupiti potpunoj rekonstrukciji staze u naznačenom dijelu prema uputstvima datih od strane nadležnih institucija”, navodi Jelena Lazić.
Bonus video:
