Bez ljubavi i volje za nešto, kažu iskusni, nema rezultata.
Ali još bitnije, nema onoga što je suštinski bitno - ispunjene vizije i onog unutrašnjeg poziva koji uvijek osjećamo duboko u sebi. Odlučiti se za nešto svoje nosi i određeni rizik, ali kako put odmiče, osjećaj zadovoljstva se uvećava i nadmašuje početne strahove.
Mnoge porodice se odluče da obnove svoju djedovinu. Neki napuste novi život kako bi se vratili rodnom kraju, a neke ljubav preseli u drugu državu. Svako zbog svoje vizije i ljubavi se odlučuje na nove korake u životu. Neki od njih su odlučili da prirodna bogatstva iskoriste, a da na teritoriji svoje domovine njeguju istoriju i stvaraju budućnost.
Crna Gora je, između ostalog, prepoznata i kao zemlja vina. Istorija crnogorskog vinarstva datira od predromaničkog perioda, a u vrijeme kada je na teritoriji savremene Crne Gore bila ilirska država, vinogradi su rasli u dolini Skadarskog jezera. Prvi koji je napravio vinogradarske plantaže i ustanovio pravila obrađivanja vinograda i proizvodnje vina je bio Nikola I Petrović Njegoš.
Osnove savremenog vinogradarstva su postavljene još 1911. godine, kada je postojala zajednička proizvodnja vina, na teritoriji Godinje-Crmnica. Na listu šest najboljih vina, crnogorska su se 1928. godine našla na izložbi u Beogradu.
Reporterke Magazina obišle su neke od malih porodičnih vinarija na teritoriji centralne regije, u potrazi za različitostima, ali smo u svakoj naišli na isto - ljubav prema domovini i vinu.
Obnovljena djedovina stigla do princa Čarlsa i vojvotkinje Kamile
Nadomak Podgorice, na Komanskim Rupicama, datira vinograd iz 19. vijeka koji je Dubravka Ivanišević u znak ljubavi prema svojim precima obnovila 2017. godine.
Dubravka za “Magazin” kaže da za nju proizvodnja vina nije odredište, već neprekidno i čudesno putovanje, avantura neistraženog mora. U vinogradu joj pomaže porodica, ali joj najviše znači to što prate njenu viziju.
Autorka Jelena Bujišić
Njihov rad je obilježila posjeta vinariji princa Čarlsa i vojvotkinje Kamile marta mjeseca 2016. godine, a njihov komentar je, kaže Ivanišević, bio da je vino posebno. Za nju je to, kako kaže, bio istorijski događaj.
”Sa njima sam se srela i posluženo im je moje vino u Vladinom domu na Cetinju. Stajati naspram njih je stvarno istorijski događaj, rukovati se s njima, ispričati im neku anegdotu o vinu o čuti neki njihov komentar o svom vinu, to je veliki uspjeh”, priča ona.
Dubravka ocjenjuje i da je Crnoj Gori priroda pružila blagodet da bude vinska zemlja, ali i da crnogorske proizvođače vina guši to što slabo mogu da plasiraju svoja vina, prvenstveno na ovdašnjem tržištu.
”Treba da se prvo troši crnogorsko vino, pa da se pravi uvoz. Kada odete u inostranstvo uvijek poželite da probate vino iz te zemlje. A nekada vam dođe gost, a vi mu nudite njegovo francusko, špansko, italijansko da pije u restoranu, što mislim da nije u redu”, kaže ona.
Odgovarajući na pitanje koliko prednosti i mana donosi to kada se proizvođač odluči za kvalitet, a ne kvantitet, kaže da je mana što se ona lično previše iscrpljuje, a sve ostalo je prednost.
”Čak i taj umor nestane vrlo brzo. Možda zvuči kao učestala fraza, ali zaista mora da se voli ono što radiš, da imaš volju i viziju. Tada ne postoji umor koji te može savladati, jer je motivacija uvijek veća”, ističe Ivanišević.
Svijet utkan u Smokovce
Rukometni teren zamijenio je netaknutom prirodom u selu Smokovci, nadomak Cetinja. Dres reprezentacije, ali i mnogih drugih svjetskih klubova više ne nosi, ali ih kao amanet čuva u kući svog pradjeda koju je adaptirao i od nje napravio svoju oazu mira. Kamena kuća, sa gredama kao podupiračima krova dobile su dimenziju topline, a njegova želja da se toj kući vrati je ispunjena.
Kako je njegova ćerka Iskra počela odrastati, krenula je u školu i pitala tatu može li da ostane sa njom, a da joj ništa više ne kupuje. Tada je odlučio da sport ostavi iza sebe, raskine ugovor i posveti se njoj. Iako je 15 godina bio odsutan zbog sporta, u posljednje četiri se potrudio da svojoj porodici nadoknadi vrijeme koje je proveo po svijetu zbog profesionalnog angažmana.
Autorka Jelena Bujišić
Mladen Rakčević, poznati crnogorski rukometaš, po završetku karijere 2018. godine se vratio u svoju pradjedovinu, obnovio staru kuću, posadio vinograde i započeo novi život. Kao i ljubav prema sportu koja ga je godinama održavala na samom vrhu, tako ga je i ljubav prema domovini motivisala da uspije u namjeri da svoje parče netaknute prirode podijeli sa ljubiteljima takvih predjela.
Rakčević za “Magazin” kaže da i dok je bio u inostranstvu, znao je da će na kraju završiti u takvoj priči.
U lijepom vinogradu oko svoje kuće, o kojima sam i brine, Mladen kaže da tu “živi i merači”. Iako je on posljednja kuća u selu, Mladenu nikada nije dosadno, ali i da ono što je najbitnije - duša mu je ispunjena.
”Ja sam čovjek koji uživa u svakom trenutku, bio to sumrak ili svitanje. Ne mogu se nagledati svega ovoga iako sam tu četiri i po godine. Ljubitelj sam prirode, a ni sami ne znamo šta sve imamo oko sebe. Trebalo bi što više promovisati našu prirodu, posebno Riječku nahiju, Skadarsko jezero i nacionalni park. Iz ove mjesne zajednice je i Petar Lubarda, mnogo narodnih heroja, prva biblioteka”, priča Mladen.
Iako se čini da je odsječen od civilizacije, Mladen to ne vidi tako. On se saživio sa svojim vinogradima, troje magaradi koji imaju svoje nadimke, psom i opijućim, čistim vazduhom. Ocjenjuje i da je vino sa prostora Riječke nahije opjevano kao najbolje vino, te da je mnogo toga potrebno da bi vino bilo kvalitetno - podneblje, održavanje, tehnika..
U svoj sadašnji poziv je iz prethodnog, kako kaže, utkao upornost, tačnost i profesionalizam.
”Sve i da ne uspijete u sportu, vjerujem da se treningom gradi pobjednički karakter. Pod alarmom sam živio 22 godine i nikada nisam zakasnio na trening ili utakmicu. Vjerujem da je profesionalizam ono što sam imao u rukometu, što sam unio svu moju ljubav i to prenio na brigu o vinogradu”, kaže on.
Ljubav ruši granice
Ljubav je jača od svega, tjera te da načiniš hrabre korake, daje ti nadu da će biti baš onako kako si sanjao. Tako je upravo ta pokretačka snaga dovela Anđelu Knežević iz Srbije u Podgoricu. Svog sadašnjeg supruga Sima Kneževića je upoznala na fakultetu u Beogradu, a svoju zajedničku priču su nastavili u Zeti, pokraj vinograda.
Svoja zaduženja su podijelili, pa je tako ona zadužena za onaj društveni dio, dok je Simo koji je diplomirani tehnolog biljnih proizvoda odgovoran za uzgoj vinograda. Priča je počela još prije 20 godina kada je on sa svojim djedom zasadio prvih 500 čokota vranca, ali je i vođen porodičnim iskustvom odlučio da nastavi tradiciju. Sa željom da njihova ljubavna priča dobije novu dimenziju, 2014. godine su posadili nove loze i započeli novo poglavlje.
Autorka Jelena Bujišić
Simo za “Magazin” kaže da je za cio proces pokretač bila ljubav prema svom kraju i želja da ima nešto svoje, a da toj priči Anđela da dodatni šarm. U njihovoj proizvodnji dominiraju sorte bijelog grožđa, a lokacija na kojoj uzgajaju vino tome najviše doprinosi - topli dani i hladne noći. Ipak, kaže i da je veoma bitan tehnološki proces, te da su veoma predani tome kako od svega izvući najbolje.
O njihovom vinogradu brinu porodično, osim kada im je za potrebe berbe potrebna dodatna radna snaga. Simo priča i da je njihov najveći uspjeh kada ljudi prepoznaju trud i ljubav koju su utkali u svaki dio procesa.
On ocjenjuje da je u Crnoj Gori, koja je kako kaže, prepoznata kao vinska zemlja, u posljednjih desetak godina otkriveno dosta malih vinarija.
”Veoma sam zadovoljan time da napredujemo, imamo mnogo bolja vina. Da se pokažemo svijetu da smo mala zemlja velikih vina i malih proizvođača koji mogu to da iznesu. Da pokažemo da smo izbili na ozbiljnu poziciju i da smo napravili vina koja mogu da pariraju svjetskim”, ističe on.
Na pitanje šta ljude sprečava da danas pokrenu nešto svoje, Simo ih ohrabruje da se bave onim što vole.
”To je najosnovniji pokretač. Kasnije u daljem procesu imate dosta uspona i padova gdje ako ne volite taj posao teško se uspijeva i diže se. Iskrena emocija, ljubav, nešto što vas vodi i vuče da i kad padnete ustanete i krenete napred i kažete ‘Mogu ja to’ i da dođete do svog vrha, uspjeha i sreće, nečega što vas ispunjava”, poručuje on.
Država da ima više razumijevanja i smanji papirologiju
Za svaku ozbiljniju priču uvijek postoji onaj birokratski segment - administracija i papirologija. Sagovornici “Magazina” ocjenjuju da bi od velikog značaja za male porodične vinarije bilo kada bi “država imala malo više razumijevanja”.
”Da bismo dobili neke subvencije, neke stvari kojih ima dovoljno iz EU, teži je put do te papirologije. Bilo bi dobro da se napravi prioritetna lista, da možemo što lakše izvaditi dokumentaciju, malo brže stupiti u realizaciju kredita i subvencija koje nam dolaze iz Evrope. Prošao sam segment tog procesa i mislim da bi bilo značajno za sve nas kada bi se to regulisalo, kako bismo što lakše i brže napredovali”, priča Knežević.
Rakčević je saglasan sa tim i dodaje da je “papirologija jedna stvar, a praktično djelanje druga”.
”Mislim da bi trebalo da poštujemo evropske standarde, jer odatle dolazi dosta novca koji se raspodjeljuje. Isto tako, objasniti njima i napraviti neku kalkulaciju, jer mi nismo Holandija da bismo mogli jednako funkcionisati. Ja sam mlađe dobi, pa ne mogu da stižem papirologiju. Kako će neko od 70 godina ko se bavi poljoprivredom?”
Dodaje da bi trebalo da se uproste stvari, naprave kancelarije, uputi, da se skrate procesi.
”Da uproste ljudima da mogu do nečega doći, kako bi ostali tamo gdje su do sad bili. Dati ljudima podsticaj da ako imaju 1.000 čokota - posade još toliko. Davati subvencije, cijeniti čovjeka koji živi na selu”, smatra Rakčević.
Ističe i da bi bilo potrebno animirati ljude da makar vikendima dođu u selo i posade krtolu, luk.
”Da imamo otkupni lokalni centar, da to kupuje naš narod. Tu je hiljadu ideja i priča je lijepa, ali dok dođe do nas na selo. Lično imam elementarne probleme - ako su promijenili mrežu za struju to je prekid električne energije svakodnevno, a očekuju od nas da napravimo nešto. Dajte nam elementarne uslove i animirajte ljude da se vraćaju na selo”, poručuje Rakčević.
Ono što je različito u slučaju kada je on odrastao i sa današnjim generacijama je, prema njegovom mišljenju, što su roditelji djeci ranije prepuštali inicijativu.
”To pokušavamo i sa našom ćerkom da uradimo, da ona bira stvari. Naravno, ako je nešto izvan okvira da joj se kaže da nije ispravno”, kaže Mladen.
Rakčević ističe da je samopouzdanje najbitnija stvar kod čovjeka i procjena šta treba uraditi.
”Dosta mlađih generacija je naučilo da uz pomoć roditelja odrastaju i postaju ljudi, a da ništa samoinicijativno ne učine. Mislim da nemaju samopouzdanja, a ne bi trebalo. Ima mnogo pametnih ljudi koji bi mogli da iskoriste svoje znanje i umjetnost”, poručuje on.
Bonus video:
