Izvještavanje o pandemiji kovid-19, uz pokrivanje burnih političkih događaja, zdravstvene i ekonomske krize, mogu da dovedu do sindroma sagorijevanja na poslu, stresa, strahova, a posljedično i do samocenzure.
To je jedan od zaključaka iz brošure psihologa Miloša Bulatovića, kojeg je Društvo profesionalnih novinara od 2020. godine angažovalo za pružanje psihološke pomoći zaposlenima u medijima. Zbog posljedica pandemije, tvrde u udruženju, sve više novinara javlja se za ovaj vid podrške.
”Novinari su često na prvim linijama nekih od najizazovnijih događaja na svijetu, od mjesta zločina i saobraćajnih nezgoda do prirodnih katastrofa i ratova. Sada novinari širom svijeta rade prekovremeno kako bi izvještavali o pandemiji kovid-19. Pokrivanje ovih priča, bilo da se radi o glavnim međunarodnim temama ili događajima koji se dešavaju ‘u kući’, poput burnih političkih, zdravstvene krize, borbe protiv organizovanog kriminala, može imati uticaja na one koji izvještavaju”, istakao je Bulatović.
Komitet ministara Savjeta Evrope je još 1996. prepoznao da se novinari suočavaju sa velikim brojem prepreka tokom izvještavanja u kriznim situacijama.
Preporuke Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama kad je u pitanju zaštita novinara u situacijama konflikata i tenzija predviđaju da nacionalne vlasti moraju osigurati da lokalni novinari i strani izvještači budu na terenu jednako tretirani.
Komitet ministara SE napominje i da sloboda medija i slobodno novinarstvo u situacijama sukoba i drugih mogućih tenzija mogu biti ozbiljno ugroženi.
”...A novinari se često nalaze u opasnosti po život i fizički integritet i nailaze na ograničenja prava na slobodno i nezavisno izvještavanje”, navodi se u preporukama SE.
Konstatuje se i da ugrožavanje fizičke bezbjednosti novinara i ograničavanje u izvještavanju mogu imati više oblika.
Zato Komitet ministara SE preporučuje vladama da blisko sarađuju sa novinarskim organizacijama i udruženjima, kako bi novinarima u kriznim situacijama bila pružena podrška u svim segmentima.
Bulatović u brošuri objašnjava da kod novinara mogu javiti, a i javljaju se, problemi poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), iracionalni strahovi, stres, sagorijevanje na poslu, a kao posljedica toge često i misao o samocenzuri, ili neke njene manifestacije.
”Takve pojave zabilježene su kod novinara/reportera koji su bili dio projekta psihloške podrške i o kojima su oni govorili manje/više otvoreno, ali sa sviješću da ih treba rješavati kako trajno ne bi uticali na njihovo psihičko i fizičko zdravlje. Takođe pritisak na novinare putem komentara na društvenim mrežama i portalima, odsustvo podrške i nerazumijevanje nadređenih, niske zarade, cjelodnevni angažman, kao i neadekvatna zaštita na radnom mjestu – uključujući i zaštitu od koronavirusa – rezultiraju iracionalnim strahovima, samocenzurom, odustvom motivacije…“, zaključio je Bulatović.
On tvrdi da je iz razgovora sa novinarima saznao da dobra praksa psihološke podrške na poslu ne postoji. Odnosno, da novinari i reporteri u svojim redakcijama nemaju osobu sa kojom bi podijelili probleme, koji mogu ozbiljno da utiču na radno okruženje i kvalitet medijskog izvještavanja.
”Kolege iz redakcija nisu obučene da priskoče u pomoć, pa pojedinci ostaju prepušteni sebi. Nažalost, tako je i u većini slučajeva kada su novinari/reporteri bili i žrtve fizičkih napada. S obzirom na to, važno je kontinuirano tragati za efikasnim načinima otkrivanja i strategijama suočavanja sa stresom i sindromom izgaranja...”, piše Bulatović.
Psiholog pojašnjava da su tri ključne manifestacije sindromom izgaranja, odnosno burn outa. To su, tvrdi, doživljaj emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacija i osjećaj neefikasnosti, odnosno doživljaj nedostatka postignuća.
”Taj sindrom češće se javlja kod zaposlenih u takozvanim pomagačkim zanimanjima, čiji posao zahtijeva rad sa drugim ljudima, koji su u poziciji da im je potrebna neka vrsta pomoći. U novinarskoj profesiji se primjećuje, posebno kod osoba velikih očekivanja i motivacija koje nisu urodile planiranim rezultatima/priznanjima”, ističe Bulatović.
On upozorava da novinari, za razliku od pomagačkih profesija, kada se susretnu i prođu kroz određenu stresnu situaciju, nijesu obučeni da pruže profesionalnu podršku osobi koja kroz to prolazi/kolegi, kao što nisu obučeni ni da posjeduju odgovarajuće strategije prevladavanja visokostresnih i traumatičnih iskustava.
Projekat psihološke podrške novinarima prvi je te vrste u regionu, a Društvo profesionalnih novinara jedino je strukovno udruženje koje je pružilo mogućnost zaposlenima u medijima da besplatno prođu kroz treninge, radionice i individualne seanse sa psihologom.
Potrebu psihološke pomoći novinarima tokom kovid pandemije nijesu prepoznale ni nadležne institucije.
Bonus video:
