Zdravstveni sistemi zemalja regiona boluju od hronične bolesti - izostanka kapitalnih investicija.
Zgrade pojedinih ustanova stare su i više od vijeka, većinom su iz doba bivše SFRJ, kada su se gradile od samodoprinosa, a od tada su uglavnom samo dograđivane. Novi objekti, posebno u posljednjim decenijama, grade se, ali uglavnom od međunarodnih kredita ili evropskih fondova.
Situacija je nešto drugačija u Srbiji, ali uz novu boljku - netransparetne procese javnih nabavki i stalan odliv kadra.
Bolnice iz SFRJ preživjele i koronu, Podgorica godinama čeka novu
Iako pojedine crnogorske zdravstvene ustanove imaju dugu istoriju, objekti većine su uglavnom iz doba bivše SFRJ, uz periodična ulaganja u pojedina odjeljenja ili jedinice.
Prva državna bolnica u Crnoj Gori osnovana je na Cetinju 1873. godine, a nijedna nije otvorena nakon raspada bivše SFRJ prije trideset godina.
Zgrada bolnice “Danilo I” na Cetinju izgrađena je 1964. Bolnica je renovirana nakon velikog zemljotresa 1979. do 1985. Danas bolnica ima šest odjeljenja i isto toliko službi i raspolaže sa 100 kreveta.
Bolnica u Kotoru koja se nalazi na istom mjestu gdje i današnja, osnovana je pod austrougarskom vlašću u 19. vijeku. Bolnica je bila vojna, ali su pravo liječenja imali i civili.
U 1913. godini projektovana je i regionalna bolnica u Kotoru, ali nije izgrađena zbog Velikog rata. Nakon zemljotresa 1979. godine, bolnica ostaje bez glavne zgrade koja je srušena, nastavlja da radi u postojećim zgradama i neuslovnim barakama, ali održava sva odjeljenja i službe. Rekonstruisana je 1991. godine, kada su odjeljenja smještena u objekte čvrste građe, ali od tada kuburi sa dugogodišnjim problemom - nedostatkom prostora. Šest godina kasnije, kao prva u Crnoj Gori, kotorska bolnica osniva centralni hitni prijem. Po mnogo čemu prva, bolnica u Kotoru posljednja je dobila CT uređaj - 2015. Modernu polikliniku, dječju dnevnu bolnicu i laboratoriju dobija godinu kasnije, kada su rekonstruisane stare barake. Iste godine, prvi put se uvodi i rad Službe fizikalne medicine i terapije i planira hitan prijem po EU standardima.
I sve se to, piše na sajtu bolnice, u Kotoru se dešava “već 644 godine kroz dva carstva, jednu kraljevinu i četiri republike uz pomoć i uprkos nama samima i našem činjenju”.
Prema Nacrtu zakona o zdravstvenoj zaštiti, kotorska bolnica trebalo bi da dobije status Kliničko-bolničkog centra.
Narodna bolnica u Pljevljima osnovana odmah poslije Drugog svjetskog rata imala je interno, hirurško i zarazno odjeljenje, kao i porodilište. Ukupno 100 postelja.
Ti zdravstveni objekti bili su u funkciji do kraja pedesetih godina prošlog vijeka, kada je započeta izgradnja zdravstvenih objekata na Dolovima. Prva dva paviljona završena su 1960. i u njih su useljeni hirurško, dječje i ginekološko-akušersko odjeljenje. Za nekoliko godina kompletirana je bolnička služba. Medicinski centar Pljevlja osnovan je 1963. i funkcionisao je sve do 1991. godine, kada dolazi do reorganizacije - osnovani su Dom zdravlja i Opšta bolnica Pljevlja...
Nova bolnica u Nikšiću, gdje je današnje interno odjeljenje, gradi se 1955. Četiri godine ranije, osnovana je Specijalna bolnica za tuberkulozu u Brezoviku.
Značajniji zdravstveni objekti u gradu podignuti su od sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka do 1990. Na mjestu drvene barake, izgrađena je današnja zgrada doma zdravlja, dograđena zgrada dječjeg dispanzera, adaptirano interno i hirurško odjeljenje, dograđen hirurški paviljon i rekonstruisana stara bolnica, sadašnje psihijatrijsko odjeljenje.
Infektivno odjeljenje postoji od 1946. godine, a vodili su ga internisti i pedijatri.
Opšta bolnica u Bijelom Polju obavlja sekundarni nivo zdravstvene zaštite za oko 70.000 stanovnika i pruža zdravstvenu zaštitu za opštine Bijelo Polje i Mojkovac. Smještena je u tri objekta na površini oko 8.500 kvadrata i ima odjeljenja interne medicine (infektivno, neurologija, dermatovenerologija, psihijatrija), hirurgije, ginekologije i akušerstva, pedijatrije, službu za urgentnu medicinsku pomoć, odjeljenje radiološke dijagnostike, fizikalne medicine i rehabilitacije, anestezije sa reanimatologijom, transfuziologije, mikrobiologije, patološke anatomije i medicinske biohemije.
Bolnica u Baru uz dosta problema oko obezbjeđivanja sredstava, završena je sredinom 1975. godine, a počela je sa radom septembra iste godine.
Tokom 60-ih godina prošlog vijeka, izgrađena je i zgrada administracije i uprave, koja je, zbog većih oštećenja, srušena nakon zemljotresa 15. aprila 1979.
Ljeta 1955. započeta je izgradnja nove bolničke zgrade u Beranama, tadašnjem Ivangradu, koja je predata na upotrebu 1963. Godinu ranije, sve zdravstvene ustanove sa područja opštine objedinjene su u Medicinski centar Ivangrad. Centar je sa radom počeo 1. januara 1963. godine, kasnije je nosio ime “Dr Niko Labović” i radio je do septembra 1991.
Medicinski centar reorganizacijom je podijeljen na Opštu bolnicu Berane i Dom zdravlja.
Danas bolnica u Beranama ima ginekološko odjeljenje sa porodilištem, hirurško (sa urološkim), interno (sa službom za hemodijalizu), infektivno, pedijatrijsko, službe za anesteziju i reanimaciju, transfuziju, kliničko-biohemijska laboratorija, rentgen. U planu je da postane Kliničko-bolnički centar za sjever Crne Gore, a od sredstava za kovid donacije, biće opremljena angio sala.
Podgorica nema opštu bolnicu, ali je na njenoj teritoriji smješten Klinički centar Crne Gore, kao dio zdravstvenog sistema koji obezbjeđuje servis sekundarne i tercijarne zaštite.
Klinički centar je i bolnica sekundarnog nivoa za Podgoricu, Kolašin i Danilovgrad sa gravitacionim područjem koje broji oko 218.000 stanovnika.
Današnji Klinički centar useljen je 1974. godine, i od tada do danas nije bilo većih ulaganja u adaptaciju Poliklinike.
Izgradnja gradske bolnice planirana je više puta.
Skupština Glavnog grada usvojila je u februaru Strateški plan razvoja Podgorice od 2020. do 2025, prema kojem je izgradnja gradske bolnice planirana najkasnije za pet godina. Projekat bi, kako je predviđeno, trebalo da bude realizovan kroz privatno-javno partnerstvo, a procijenjeni budžet iznos između 15 i 30 miliona eura.
Odjeljenje za infektivne bolesti osnovano je pedesetih godina prošlog vijeka. Od 2000. godine odjeljenje dobija status Klinike za infektivne bolesti, gdje danas funkcionišu četiri odjeljenja - za zoonoze (bolesti koje se sa životinja prenose na ljude), osipne i respiratorne infrekcije, odjeljenje za infekcije centralnog nervnog sistema sa intenzivnom jedinicom, odjeljenje za AIDS i odjeljenje za hepatitis i crijevne infekcije.
Kao glavni problem klinike godinama se pominje nedostatak adekvatnih prostornih kapaciteta.
U oktobru je postavljen kamen temeljac za novu zgradu ove jedinice KC, vrijednost investicije je 8,5 miliona eura i u potpunosti se finansira iz IPA fondova EU.
BiH: Infrastruktura zavisi od kredita i privatnih investicija
Priča o izgradnji bosansko-hercegovačkih bolnica seže u davnine. Stoga ne treba zaboraviti da Klinički centar u Sarajevu ima svoje početke u prvoj hospitalnoj zdravstvenoj ustanovi koju je 1866. godine osnovao Topal Osman-paša sredstvima Gazi Husref-begovog vakufa. Prve bolnice i u Banjaluci, Mostaru, Tuzli... prošle su kroz mnoge istorijske epohe. Najveći dio ovih bolnica je danas u upotrebi.
No, značajan dio onoga što danas imamo pripusuje se takozvanim samodoprinosima. Dobrovoljnom odricanju dijela zarade. Njima su izgrađeni ne samo zdravstveni, nego i drugi važni infrastrukturni objekti na prostoru BiH. Samo u Sarajevu ih je bilo pet.
Iako je od raspada Jugoslavije prošlo tri decenije, građevine nastale u periodu poslije Drugog svjetskog rata pa do kraja 80-ih se i dalje uzdižu kao podsjetnik na veoma važno poglavlje arhitekture.
Ugledni bosanskohercegovački arhitekt Hasan Ćemalović podsjeća da je za svaki ozbiljniji zahvat u prostoru vezan za zdravstvo prije raspisivan samodoprinos, kako bi se obezbijedila sredstva za takav jedan projekat.
”Sedamdesetih godina u Sarajevu se radio projekat. Mislim da se još uvijek nije završio, onaj što ga zovu DIP, 80-ih se počelo sa izgradnjom, a 90-ih, nakon rata, počeli su se finalizirati prostori po etažama i do dan danas nije završen cijeli projekt. Centar urgentne medicine je napravljen za Olimpijske igre. I eto vidite da i dan-danas funkcioniše”, govori Ćemalović.
Ono zbog čega je ovo važno jeste činjenica što najveći dio Kliničkog centra, koji je danas u upotrebi, čine u stvari zgarde iz tog vremena. Spomenuti DIP je jezgro novih zgrade koje su u ukomponovane sa onim starijim.
Čemalović ističe da je svaki posao koji se tada radio bio promišljen.
”Jako dugo se o njemu razgovaralo, diskutovalo. Tako da svaki onaj koji je preuzeo obavezu da radi nije imao obavezu prema ovome ko s njim pravi ugovor, nego je imao obavezu prema društvu u cjelini i osjećao je veliku odgovornost. Cijeli se posao odvijao u okviru struke. Profesionalci iz cijele Jugoslavije su učestvovali - dakle svi koji su do tada imali dokazano znanje iz određeni oblasti - od Slovenije, Zagreba, Beograda, Makedonije i tako dalje. Svaki segment koji se radio imao je dosta pitanja i na svako od tih pitanja su odgovarali stručni ljudi. Nisu nikada upute za projekt davali doktori. To bi bilo isto kao kad bih ja sada govorio njima kakve lijekove da propišu određenom bolesniku”, kaže naš sagovornik.
Radovi na izgradnji današnje Opšte bolnice “Prim. Dr Abdulah Nakaš”, bivše vojne bolnice, otpočeti su 1973. godine, a njena izgradanja je dovršena 1979. godine. Time je bolnica dobila sadašnji izgled. Nakon rata je obnovljena zahvaljujući donacijama.
Izgradnja bolnice na Bijelom Brijegu u Mostaru trajala je pune tri decenije. Sve je započelo referendumom 1977. kada je izglasan višegodišnji samodoprinos od tri odsto lične zarade za izgradnju te bolnice. Kao posljedica ratnih strahota i podijeljenosti grada na zapadni i istočni, na lokalitetu bivše kasarne Južni logor (istočni dio Mostara), 1996. godine za bolničke potrebe, sredstvima EUAM, te pomoći opštine Saragoza, adaptirana je jedna zgrada u kojoj je danas smještena bolnica “Južni logor”.
Samodoprinosa danas nema. Krediti i privatne investicije su ono o čemu zavisi infrastruktura u BiH.
U posljednje vrijeme u Sarajevu se grade dvije privatne bolnice. Jedna od njih je ASA bolnica u sklopu ASA grupacije u BiH, i jedan je od najvećih projekata izgradnje privatne opšte bolnice u BiH i regiji. Ova nova zdravstvena ustanova će u saradnji sa renomiranim međunarodnim ustanovama pružiti zdravstvenu uslugu zasnovanu na standardima EU.
Hrvatska: Ulaganje uglavnom u rekonstrukciju i dogradnju
Hrvatska ima 62 bolnice, od čega pet kliničko-bolničkih centara, tri kliničke bolnice, pet klinika, 21 opštu, a 19 specijalnih bolnica, tri lječilišta, jednu nacionalnu memorijalnu bolnicu, jednu dječju i još četiri psihijatrijske bolnice.
Najveća koncentracija bolnica je u Zagrebu, gdje su dva KBC-a, sve tri kliničke bolnice, te niz klinika i dječja bolnica. Tri su KBC-a u Rijeci, Osijeku i Splitu, a preostale ustanove širom zemlje.
Najsavremenija zagrebačka bolnica je KB Dubrava, bivša Vojna bolnica sagrađena 1988. Inače je u Zagrebu najgora situacija s bolničkom infrastrukturom, koja se kroz godine često pomalo nadograđivala, sanirala i zapravo krpila, a što je na naplatu došlo u dva zemljotresa 2020. kada su mnogi djelovi pojedinih stogodišnjih zdanja ozbiljno oštećeni. Posljednjih mjeseci i uvelike zahvaljujući evropskom novcu, konačno je krenula obnova, za koju su potpisana 52 ugovora “teška” 2,3 milijarde kuna.
Iz Fonda solidarnosti stiže 37 odsto novca - 850 milijuna kuna. Nacionalni plan otpornosti i oporavka (NPOO) takođe predviđa dio sredstava, a preostalo će ići iz državnog proračuna.
KBC Sestre milosrdnice datira iz 1846, dok je njena Klinika za traumatologiju u zgradi koja je nedugo po izgradnji za djevojačku školu, u I svjetskom ratu pretvorena u ratnu bolnicu.
”Najmlađa” lokacija KBCSM, Klinika za tumore, stara je 60 godina.
Taj, drugi po veličini KBC u državi, krenuo je s obnovom šest objekata na svojoj središnjoj lokaciji u Vinogradskoj, za što je predviđeno oko 440 milijuna kuna. Rok je kraj maja 2024. No, dalji planovi predviđaju novu gradnju i širenje, a prije toga i rušenje nekih dotrajalih objekata, te ispravljanje neplanskih dogradnji koje su tokom godina narušile koncepciju bolnice, koja bi u desetogodišnjem planu trebala konačno postati bolnica 21. vijeka.
Klinika za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević, osnovana 1893. kao prva Bolnica za infektivne bolesti, uprkos dotrajalim i skučenim zgradama drži visok nivo specijalistike, a nedavno je u krenula njena rekonstrukcija i gradnja nove klinike. Nova dnevna bolnica bi trebalo da bude gotova do kraja iduće godine, istovremeno je sproveden i tender za nabavu MR-a, a do ljeta će se obnoviti i vrhunski opremiti nova radiologija. Poodmakla je gradnja nove ljekarne, obnavlja se obdukcijska sala, sistem zbrinjavanja medicinskog otpada, a slijedi i obnova konzervatorski zaštićene upravne zgrade.
Najstariji dio Klinike za dječje bolesti Zagreb (Klaićeva), zgrada Fischer iz 1909. godine posljednja je bolnica izgrađena u Austro-ugarskoj i u zemljotresu je potpuno onesposobljena. Bolnica je nadograđivana je kroz desetljeća, ali mjesta u središtu grada nema pa usprkos kvalitetnom osoblju infrastrukturno sve teže može odgovoriti potrebama pa je dječje onkološko odjeljenje prije nekoliko godina preseljeno u Kliniku za tumore KBCSM.
Nakon zemljotresa, operacioni blok Klaićeve potpuno je preuređen i to je prvi od zemljotresa obnovljen objekat u bolničkom sistemu. Plaćeno je novcem EU u okviru operativnog programa “Konkurentnost i kohezija 2014 - 2020”, te interventno iz Ministarstva zdravstva. Ukupno 26,2 milijuna kuna, od čega iz EU skoro 50 odsto.
Najstarija bolnica u čitavoj Hrvatskoj je Klinička bolnica Sveti duh, otvorena daleke 1804. Riječ je o bolnici u vlasništvu Grada Zagreba, koji je izdašno podupirao sanacije i dogradnje u njoj, pa je tamo posljednjih godina uloženo 40 milijuna kuna u Zavod za mikrobiologiju, izgrađena je bolnička garaža, kao i nova dnevna bolnica. Ovih je dana najavljena cjelovita obnova čak sedam zgrada svetoduške bolnice što će koštati 300 milijuna kuna iz Fonda solidarnosti.
Najveća hrvatska bolnica, KBC Zagreb (Rebro) osnovana je 1942. i tokom godina se dograđivala. Zgrada njene Klinike za porode u Petrovoj nedavno je premašila 100 godina postojanja i njena su se oštećenja počela sanirati, pa se porodi i program pomognute oplodnje odvijaju u drugim ustanovama.
Međutim, najbolnija tačka zagrebačkog bolničkog sustava je fijasko sa Sveučilišnom bolnicom. Da je njena gradnja nastavljena i u nju preseljene najstarije bolnice i klinike iz središta grada, mnoge današnje probleme ne bi imali.
”Zdravstvene ustanove po Hrvatskoj jako se puno obnavljaju zahvaljujući evropskim fondovima. Rijeka, Pula, Požega, Slavonski Brod, Gospić... Problem je udaljenost od 200 kilometara između Splita i Dubrovnika i zato se sada gradi dnevna bolnica u Metkoviću. Međutim, nije problem infrastruktura ni oprema, ni broj ljekara. Nužno je reorganizovati i logično postaviti sistem. Javno i privatno treba jasno razgraničiti, političko kadriranje po bolnicama treba prestati, umjesto paušalnih plaćanja moramo uvoditi plaćanje po formuli “cijena puta usluga” i bolnice treba funkcijski integrisati”, kaže dr Dražen Jurković, direktor Udruženja poslodavaca u zdravstvu.
Upravo veliki broj bolnica u Zagrebu, na koji otpada pola od 12 milijardi teškog hrvatskog bolničkog budžeta, smatra problemom. Navodi primjer Talina koji je 15 svojih bolnica spojio u jednu.
”U Zagrebu treba da ostanu KB Dubrava, kojoj gravitira stanovništvo od istoka Zagreba do Slavonije, KBC Zagreb i Sveti Duh. Sve ostalo treba da ide u Novu bolnicu i ona treba da bude Sveučilišna bolnica, a ne pedijatrijska. Pa neka kaže ko što hoće”, odlučan je dr Jurković.
Trenutno su otvorena dva tendera KBC-a Split za izgradnju Centra akutne medicine i Centra za spcijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, vrijednosti oko 330 milijuna kuna. Od 2018. u splitskom su KBC-u rekonstruirane Klinike za onkologiju i radioterapiju, u dnevne je bolnice uloženo 70,5 milijuna kuna, a kompleks na Firulama energetski je obnovljen te je uveden bolnički informatički sistem.
Srbija: Investicije pod velom tajne, a kadar odlazi
”Nikada se više nije ulagalo u zdravstvo”, postala je prigodna rečenica koju ponavljaju svi, od direktora bolnica i domova zdravlja preko ministara do predsjednika države.
Kada se pogleda da se investicije u zdravstvenu infrastrukturu zaista mjere stotinama miliona eura posljednjih godina, malo šta se može prigovoriti. Ostaje međutim mnogo otvorenih pitanja - kome je novac zaista otišao, zašto su određene investicije uopšte realizovane, a zašto druge kasne godinama, šta će Srbija raditi sa silnim zgradama kada znamo da se suočava sa ozbiljnim odlivom kadra, i na kraju da li su sve te investicije rezultat pažljivog planiranja budućnosti zdravstva u Srbiji ili ad hok potezi.
Novinarka Nove ekonomije Katarina Baletić, koja prati zdravstvo, kaže za Danas da je sada već opšte mjesto tvrdnja da javnost ništa ne zna, što je jako problematično.
”Uzmimo samo primjer izgradnje i opremanja tri kovid bolnice koje su izgrađene u vrijeme pandemije - u Beogradu, Kruševcu i Novom Sadu. Mi jesmo imali javne nabavke, ali one su bile sve samo ne javne. Dogovori su se postizali ili direktnim sporazumima ili na osnovu tendera koji zapravo nisu ni pružali mogućnost konkurencije. Na kraju smo došli do toga da je sve tri bolnice gradila ista firma, a da je svu opremu od kreveta do skenera takođe obezbijedila ili ista firma ili grupa firmi. I to budu sumnju. Jer kada je konkurencija tako ograničena, uvijek se pitamo da li je to moglo da jeftinije i efikasnije”, navodi Baletić, koja je ranije pisala da je država za izgradnju i opremanje tri kovid bolnice potrošila ukupno oko 130 miliona eura.
Pri tome, cijene izgradnje i opremanja rasle su i nakon ugovaranja poslova tako što su naknadno potpisivani aneksi ugovora, što je već postala uobičajna praksa i što se veoma jasno vidi na primjeru fabrike Sinofarm vakcina.
Da će Srbija graditi fabriku Sinofarm vakcina najavljeno je u jeku pandemije, a predsjednik Aleksandar Vučić taj projekat je procijenio na 30 miliona eura. Ovaj iznos samo do sada porastao je preko pedeset odsto, na 47,6 miliona eura, kako je objavila Nova ekonomija.
”Iako je ova fabrika trebalo da počne da radi u martu, mi vidimo da ulaganja nikako ne prestaju. Ugovori se i dalje potpisuju, produžavaju… Iz osnivačkog akta firme koja bi trebalo da proizvodi vakcine mi vidimo da će Srbija dobiti oko nekih 30 odsto od potencijalnog profita, a strani partner 70 odsto. Pri tome, mi ne znamo koliko se Srbija zapravo obavezala da uloži u cijeli projekat, a koliko strani partneri”, kaže Baletić.
Dok za izgardnju kovid bolnica postoji razumno opravdanje, jer je Srbija pandemiju dočekala ograničenih kapaciteta, izgradnja fabrike Sinofarm vakcina je od starta bila predmet kritike stručne janosti. Postavljalo se logično pitanje - ko će da kupi Sinofarm vakcine, koje čak nisu ni odobrila sva regulatorna međunarodna tijela, u vrijeme kada postoje efikasnije i mnogo lakše za modifikaciju RNK vakcine.
Ni ovaj odgovor nikada nije dat.
”Mi ne možemo da znamo. Možda je zaista postojalo opravdanje zašto treba graditi ovu fabriku. Ali nikada javnosti nije predočena jedna takva analiza”, dodaje sagovornica Danasa.
Pored velikih ulaganja u saniranje posljedica pandemije, Srbija je i prije kovida imala velike infrastrukturne projekte - rekonstrukciju četiri klinička centra vrijednu preko 400 miliona eura, od čega je 200 miliona obezbijeđeno iz kredita Evropske banke.
U međuvremenu mnogi planirani rokovi su probijeni, nešto jeste bilo posljedica pandemije, ali je Srbija bila u kašnjenju i prije korone. Informator o radu Ministarstva zdravlja objavljen na sajtu Povjerenika pokazuje da je do sada zavšena potpuno rekonstrukcija Kliničkog centra Niš, dok, recimo, rekonstrukcija KC Kragujevac nije ni počela, pa ni dinar od planiranih 63,6 miliona za ovu godinu nije potrošen. Za rekonstrukciju KC Vojvodina od planiranih 869 miliona potrošeno je tek 16 odsto, a za KC Srbije od sedam milijardi utrošeno je 75 odsto.
Kako kaže Katarina Baletić, sredstva se u pojedinim slučajevima, kao za KC Kragujevac, samo prebacuju iz godine u godinu bez da budu realizovana, pa i kada se govori o planiranim investicijama u zdravstvo, ostaje sumnja da li su brojevi baš takvi kakvi se predstavljaju.
”Rekonstruisani KC Srbije je otvoren u sklopu predizborne kampanje, a da dobar dio kompleksa nije završen. Tamo je i dalje gradilište. Kada se pojavi predsjednik i otvori novi KC, to je glavna vijest u svim medijima. I treba da bude naravno, jer je to važna stvar. Ali istovremno svi mi koji smo ležali u bolnicama znamo kako to izgleda - da nema sapuna, toalet papira, da je zapušteno. Ipak, ako bi se obezbijedio toalet papir za sve zdravstvene ustavove, to ne bi bila baš lijepa vijest za slikanje”, zaključuje Baletić.
S druge strane, zdravstveni konsultant dr Dragoslav Popović ističe da su investicije tokom pandemije bile iznuđene, a da je danas neophodno da znamo kako želimo da nam zdravstveni sistem izgleda u budućnosti.
”Ako znamo ka čemu idemo, ako imamo viziju tog sistema, onda ćemo znati i koje su nam investicije potrebne. Čuli smo da će se razvijati mreža porodičnih ljekara. Ako je to zaista slučaj, nama treba potpuno drugi tip investicija u odnosu na neko stacionarno liječenje na koje smo navikli”, navodi dr Popović.
On dodaje da strateško planiranje toga kakvo zdravstvo želimo je nešto na čemu treba raditi u kontinuitetu i što se ne može mijenjati na svakih par godina.
”Vizija sistema je ono što nama treba. I ta vizija mora da uzme u obzir i druge faktore uključujući demografiju i činjenicu da imamo sve starije stanovništvo, kao i djelove zemlje koji se ubrzano prazne. Zgrade dolaze tek na nekom desetom mjestu u tom planiranju. Pri tome, investicija u zdravstvo danas u 21. vijeku ne mora da bude investicija u fizički prostor već može da bude i investicija u digitalni sektor koji uvezuje sve učesnike. Vidjeli smo na primjeru pandemije koliko bi nam značio razvijen sistem telemedicine i koliko je tako nešto moglo da rastereti fizički prostor koji je bio prebukiran”, zaključuje dr Popović.
Bonus video:
