Siromaštva djece, kako u smislu nedovoljnih prihoda za život porodice, tako i u smislu nemanja pristupa kvalitetnim socijalnim uslugama, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, i dalje je u Crnoj Gori mnogo, a primijetni su i izazovi u vezi sa zaštitom životne sredine.
To je za “Vijesti” kazao šef misije UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander.
On je ukazao na to da više od jedne trećine djece ne pohađa predškolske ustanove, čime su u zaostatku za svojim vršnjacima, a da su ključni izazovi u Crnoj Gori borba protiv siromaštva, nasilja i unapređenje kvaliteta obrazovanja i zdravstvene zaštite za svako dijete.
”Ako porodica s djetetom sa smetnjama u razvoju ne dobije adekvatnu ranu podršku i mora da putuje u inostranstvo kako bi dobila kvalitetne usluge, ta porodica je uskraćena za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, a dijete spriječeno da ostvari svoj puni potencijal. Ovo, takođe, predstavlja jedan vid siromaštva”, kazao je Santander.
Naglašava da je Crna Gora sjajno mjesto za život za njega i njegovu porodicu, da ga svakog dana podsjeća na rodnu Argentinu, a omiljena mjesta porodice Santander su prijestonica Cetinje i ulcinjska Velika plaža, a uživaju i u skijanju i kačamaku nakon sniježnih radosti.
Koliko dugo ste u Crnoj Gori i kakvi su bili Vaši prvi utisci kad ste došli, a kakvi su danas?
U Crnoj Gori sam skoro dvije i po godine. Smatram da su ljudi topli i gostoljubivi, tako da se ovdje osjećam kao kod kuće. Cijela zemlja je prelijepa. Zadivljujuće je to što se planine pod snijegom i obala s toplim morem nalaze jedno pored drugog. Pritom, Crna Gora nije divna samo zbog svoje geografije i prirode, već i zbog bogate istorije i kulture. Crna Gora je zaista sjajno mjesto za život za mene i moju porodicu, ali se kao zemlja još suočava s ozbiljnim izazovima za mnogu djecu i njihove porodice. Siromaštvo djece, kako u smislu nedovoljnih prihoda za život porodice, tako i u smislu nemanja pristupa kvalitetnim socijalnim uslugama, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, i dalje je veoma visoko. Primjećujem i izazove u pogledu zaštite životne sredine u ovoj prelijepoj zemlji. Klimatske promjene predstavljaju stvarnu prijetnju svakom djetetu na ovoj planeti i neophodno je da ubrzamo naše napore u borbi protiv ovih promjena u svakoj zajednici.
U kojim ste zemljama do sada radili? Kakve utiske nosite iz tih zemalja? Da li imaju neke sličnosti s Crnom Gorom i, ako ih ima, koje su? Koje su najznačajnije razlike?
Prije dolaska u Crnu Goru radio sam za UNICEF u Iraku, Jemenu, Libanu, Venecueli i na Tajlandu. Sve su to zanimljive zemlje i UNICEF u svakoj od njih obavlja važan posao za djecu. Možda su najočiglednije razlike u vrsti posla koji UNICEF obavlja u vanrednim situacijama i u zemljama sa srednjim i visokim dohotkom.
U vanrednim okolnostima, većina djece teško može da pristupi osnovnim uslugama, a ponekad im je izazov da uopšte prežive. Dakle, na nama je da sarađujemo s nacionalnim institucijama i organizacijama kako bismo djeci omogućili pristup osnovnim uslugama zdravstvene zaštite, obrazovanja i zaštite od svih oblika nasilja.
U zemljama sa srednjim i visokim prihodima, naš rad se uglavnom fokusira na poboljšanje kvaliteta usluga kojima većina djece ima pristup, te na omogućavanje pristupa ovim uslugama onim grupama koje su marginalizovane.
Na primjer, Crna Gora je zemlja sa srednjim prihodima. Većina djece u Crnoj Gori, 95 odsto njih, završava osnovnu školu. To znači da postoji jaz od pet odsto djece Crne Gore koja ne pohađaju osnovnu školu. Ko su ta djeca? Ona dolaze iz najsiromašnijih porodica. Znamo da povećanje stope siromaštva dovodi do opadanja stope završetka osnovne škole. Takođe, znamo i da manje od jedne trećine djece iz romskih naselja u Crnoj Gori završava osnovnu školu. Dakle, naša uloga kao UNICEF-a jeste da podržimo zemlju da otkloni postojanje ovog jaza tako što će omogućiti pristup školama i djeci koja su društveno marginalizovana, poput djece koja odrastaju u siromaštvu, romskoj i djeci sa smetnjama u razvoju. Istovremeno, rezultati PISA testiranja i nalazi nedavno predstavljene Analize sektora obrazovanja 2015/2020. ukazuju na to da je neophodno unaprijediti kvalitet obrazovanja u Crnoj Gori. Dakle, naša uloga kao UNICEF-a jeste da podržimo zemlju da to i ostvari.
Da li ste tokom boravka u Crnoj Gori imali priliku da se upoznate s različitim djelovima zemlje? Koji dio vam se najviše sviđa?
To je teško pitanje. Volim da idem na Cetinje i posjećujem sve muzeje prijestonice, šetam i divim se različitim stilovima arhitekture u ovom gradu. Uživam u skijanju na sjeveru i kačamaku nakon toga, baš kao što volim da vodim djecu na Veliku plažu u Ulcinju, nakon čega uživamo u divnoj crnogorskoj kuhinji na moru.
Postoji li neko mjesto u Crnoj Gori koje vas podsjeća na Vašu domovinu - Argentinu?
Crna Gora me svakog dana podsjeća na Argentinu. Toplinom ljudi koji u njoj žive, ljepotom prirodnih predjela i ljubavlju koja se gaji prema istoriji i kulturi. Nažalost, to me podsjeća i na društvene izazove sa kojima se i dalje suočavaju naše zemlje u pogledu siromaštva djece i pristupa kvalitetnim uslugama. Nadam se da će i Argentina i Crna Gora prevazići ove izazove. To je naša zajednička odgovornost i obaveza prema našoj djeci.
Živite u Podgorici s porodicom. Kako su se Vaša djeca prilagodila novom okruženju? Imaju li drugare među crnogorskim vršnjacima?
Kao otac četvoro male djece, trenutno sam usredsređen na to da im obezbijedim najbolji početak života, jer upravo rane godine života predstavljaju jedinstvenu priliku za razvoj. Ni u jednom drugom trenutku u životu čovjek ne uči i ne razvija tako intenzivno kao u ranim godinama. Osamdeset i pet odsto dječjeg mozga razvije se do treće godine. Rana briga ima dalekosežan uticaj na to kako se ljudi razvijaju, na njihovu sposobnost učenja i njihovu sposobnost regulisanja sopstvenih emocija.
Upravo iz ovih razloga dajem sve od sebe da svakog dana budem aktivan otac. Svakog dana nađem vremena da se igram i razgovaram sa svojom djecom, da im objasnim stvari i odgovorim na njihova pitanja kojih je, čini se, beskonačno mnogo. Svako jutro ih budim i pripremam za školu prije nego što odem na posao. Naravno, oni imaju i drugare iz Crne Gore, što je važno za njihovu socijalizaciju i učenje kroz igru s vršnjacima. Moja supruga i ja redovno im čitamo priče i uživamo slušajući ih kako smišljaju svoje priče i tako razvijaju maštu i kreativnost.
Smatram da je Crna Gora sjajna sredina za moju porodicu. Međutim, mislim da to nije slučaj sa svim roditeljima u ovoj zemlji. Roditelji djece sa smetnjama u razvoju su neopjevani heroji koji se svakodnevno suočavaju s ogromnim izazovima. Moramo da im pružimo mnogo više podrške u ovoj zemlji. Roditelji koji se suočavaju sa siromaštvom takođe imaju težak život. Bez posla ili pristojnih prihoda oni svojoj djeci ne mogu da obezbijede knjige, odjeću i druge osnovne stvari. Na primjer, UNICEF-ovi mladi reporteri nedavno su intervjuisali jednog oca koji živi na Koniku i koji je nadležne pozvao da naprave igralište i park za porodice koje žive tamo, kako bi njihova djeca imala bezbjedan prostor za igru.
UNICEF je organizacija Ujedinjenih nacija čiji se rad, ukratko, može opisati kao briga o svoj djeci svijeta. U tom kontekstu, koji su ključni izazovi u Crnoj Gori?
Borba protiv siromaštva i nasilja i unapređenje kvaliteta obrazovanja i zdravstvene zaštite za svako dijete ključni su izazovi, a ujedno i prioriteti u radu UNICEF-a u Crnoj Gori.
Kad je riječ o siromaštvu, u UNICEF-u na njega ne gledamo isključivo kao na nedostatak prihoda, već i kao na nedostatak mogućnosti da se dijete razvija i ostvaruje svoja prava, poput pristupa uslugama zdravstvene, socijalne zaštite i obrazovanja.
Djeca iz siromašnih porodica često se suočavaju s otežanim pristupom uslugama obrazovanja, zdravstvene zaštite i zaštite od nasilja. Međutim, i djeca koja žive u porodicama s velikim prihodima mogu biti siromašna ako njihova škola ne pruža kvalitetno obrazovanje, ili ako zajednica u kojoj žive ne nudi dovoljno mogućnosti za razvoj talenata u umjetnosti ili sportu.
Ako porodica s djetetom sa smetnjama u razvoju ne dobije adekvatnu ranu podršku i mora da putuje u inostranstvo kako bi dobila kvalitetne usluge, ta porodica je uskraćena za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, a dijete spriječeno da ostvari svoj puni potencijal. Ovo, takođe, predstavlja jedan vid siromaštva.
Svi oni koji su žrtve, počinioci ili svjedoci nasilja, a nemaju na raspolaganju adekvatne usluge za prevenciju i reagovanje na nasilje, takođe su izloženi vidovima siromaštva koji djeci uskraćuju mogućnosti za primjeren razvoj.
Dakle, ako siromaštvo definišemo kao nedostatak mogućnosti za ostvarivanje sopstvenih potencijala, onda je siromaštvo najveći problem djece i mladih danas.
UNICEF je sproveo više studija u vezi sa sistemom obrazovanja, ali i siromaštvom i zdravstvenom zaštitom djece. Koji su ključni izazovi u ovim oblastima? Na koje načine Crna Gora može savladati takve izazove?
Posljednja nacionalna statistika o riziku od siromaštva pokazuje da se svako treće dijete suočava s monetarnim siromaštvom ili siromaštvom koje se mjeri samo kao nedostatak prihoda. Ove porodice najteže su pogođene ekonomskom krizom koja je pratila pandemiju kovida-19. Za borbu protiv siromaštva, s jedne strane, neophodno je da podržimo roditelje da imaju posao, ali i pristup dnevnim centrima i sličnim uslugama, kako bi mogli da svojoj djeci obezbijede pristojan životni standard. Istovremeno, s druge strane, svakom djetetu moramo pružiti kvalitetno obrazovanje i obilje mogućnosti za razvoj različitih vještina potrebnih za tržište rada 21. vijeka.
Iz ovih razloga, UNICEF poziva Crnu Goru da višedimenzionalno siromaštvo djece usvoji kao zvaničnu statističku mjeru i da razvije politike koje podrazumijevaju međusektorsku saradnju kako bi se pozabavila višestrukim dimenzijama siromaštva djece i prekinula međugeneracijsko siromaštvo.
Nasilje je još jedan ključni izazov za djecu. Više od 60 odsto male djece doživljava neki oblik nasilnog disciplinovanja u svom domu. Dakle, ne na ulici, već u sopstvenom domu. Ovim se značajno povećava rizik od teških fizičkih povreda i uspostavlja obrazac nasilnog ponašanja djece prema svojim vršnjacima. Stoga je neophodno promijeniti kulturu kako bismo nasilje učinili neprihvatljivim u svim okruženjima i svim situacijama. Osim toga, moramo ojačati sistem kako bismo bolje djelovali u pogledu prevencije i reagovanja na nasilje. Sprečavanje nasilja i zaštita djece od svih oblika nasilja, uključujući i nasilje na internetu, pitanje je koje se tiče svih. Riječ je o odgovornosti više sektora - obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva, pravosuđa, policije, privatnog sektora, lokalnih zajednica, roditelja i svih koji se staraju o djeci. Za Crnu Goru je važno da se izradi nova Strategija prevencije i zaštite djece od nasilja, koja će uključivati i nasilje na internetu. Ova Strategija treba da bude zasnovana na podacima o prirodi i obimu nasilja nad djecom u Crnoj Gori, na osnovu kojih treba vršiti i monitoring njene realizacije. Zato je neophodno da različite institucije ulože dodatne napore na jačanju prakse prikupljanja podataka o ovom pitanju. Da bi ta Strategija postala stvarnost, ključno je da se za planirane aktivnosti opredijele odgovarajuća finansijska sredstva. Izrada nacionalne Strategije protiv nasilja nad djecom važna je i za proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji, jer su Izvještaji EU o napretku Crne Gore posljednjih godina prepoznali nasilje nad djecom kao pitanje koje izaziva ozbiljnu zabrinutost.
Mentalno zdravlje djece i adolescenata pitanje je na koje je neophodno više ukazivati i u Crnoj Gori i u svijetu. U sklopu naših nedavnih konsultacija s mladima, mentalno zdravlje se pokazalo kao najveća briga među adolescentima u Crnoj Gori. Pružili smo podršku Ministarstvu rada i socijalnog staranja da razvije Nacionalnu SOS dječju liniju 116-111, koju djeca mogu koristiti ne samo da prijave nasilje, već i da dobiju psihološku podršku i savjet u vezi sa bilo kojim problemom koji ih muči. Moramo im pružiti bolju podršku kroz škole, druge institucije i lokalne zajednice. Važne su i sportske i umjetničke aktivnosti koje se realizuju u školama i van njih, ali i stručna podrška i razbijanje tabua u vezi sa posjetom psihoterapeutu. To je normalna stvar i ljudi moraju da vode računa o svom mentalnom zdravlju, jednako kao i o fizičkom.
Kada je riječ o obrazovanju, znamo da više od jedne trećine djece ne pohađa predškolske ustanove. To znači da ta djeca neće znati da drže olovku, broje, razlikuju obrasce ili prate uputstva u učionici kao što će to znati njihovi vršnjaci koji su išli u vrtić. Kada ta djeca krenu u prvi razred, ona će već zaostajati za vršnjacima koji su išli u vrtić. Pored toga, rezultati PISA testiranja u Crnoj Gori ukazuju na hitnu potrebu za poboljšanjem kvaliteta obrazovanja na svim nivoima. Obuke nastavnika od ključnog su značaja za podizanje kvaliteta obrazovanja, a nedavno predstavljena Analiza sektora obrazovanja 2015-2020. pokazala je da svega jedna četvrtina nastavnika svake godine pohađa neki program stručnog usavršavanja. Takođe, važno je raditi i na poboljšanju uslova za njihov rad s djecom u školama i predškolskim ustanovama - učenje je efikasnije ako se odvija u manjim grupama i odjeljenjima, kao i kad se koriste različite pedagoške metode i uređaji.
Kada je riječ o zdravlju, najmanje četvoro od petoro male djece nije na vrijeme vakcinisano protiv malih boginja, zaušaka i rubele. Zbog toga su najmlađa djeca izložena bolestima koje mogu ozbiljno narušiti njihovo i zdravlje njihovih roditelja. Čak su i sami životi djece dovedeni u pitanje. Čini se da je efikasna komunikacija između zdravstvenih radnika i porodica ključna za uspostavljanje i održavanje povjerenja u profesionalce u oblasti zdravstvene zaštite. U saradnji s EU nastavićemo da podržavamo kampanju u okviru koje domovi zdravlja pozivaju na imunizaciju MMR vakcinom. Posredstvom UNICEF-ovog Poslovnog savjeta za prava djeteta i u saradnji s Rotari klubovima, privatnim sektorom i Međunarodnim klubom žena Crne Gore, uspjeli smo da obezbijedimo donaciju u vrijednosti od 92.000 eura za Dječju bolnicu u Podgorici koja je usmjerena na unapređenje brige o prijevremeno rođenim bebama. Kroz nove procjene kvaliteta usluga za majke i bebe u porodilištima u Crnoj Gori, UNICEF će i naredne godine nastaviti da podržava reforme zdravstvenog sistema. Takođe, nastavićemo da podstičemo roditelje da preuzimaju aplikaciju Bebbo, koja roditeljima djece uzrasta do šest godina nudi pouzdane informacije o nizu tema, uključujući zdravlje, ishranu, dojenje, bezbjednost i rano učenje.
Čest ste gost u crnogorskim školama. Da li djeca u Crnoj Gori znaju svoja prava ili treba uložiti dodatne napore u tom pogledu?
Utisak koji sam stekao tokom dosadašnjih posjeta crnogorskim školama je da su djeca u Crnoj Gori svjesna svojih prava i obaveza. Naravno, potrebno je uložiti dodatne napore kako bismo im pomogli da razviju vještine građanskog aktivizma kako bi izrasli u odgovorne građane koji kontinuirano daju konstruktivan doprinos jačanju demokratskog društva u Crnoj Gori. U tu svrhu važno je podržati i formalne i neformalne obrazovne inicijative koje djeci omogućavaju građansko obrazovanje, sticanje socio-emocionalnih vještina i vještina medijske i digitalne pismenosti. Sve te vještine su neophodne da bi neko bio aktivan građanin koji podržava izgradnju zdravog društva u 21. vijeku.
Na koji način se, prema Vašem mišljenju, može spriječiti vršnjačko nasilje koje je sve prisutnije? Šta je, prema Vašem mišljenju, uzrok vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori, na osnovu svega što ste do sada vidjeli tokom života i rada ovdje? Da li se društvena stvarnost odražava na odnose među djecom i u kojoj mjeri i na koji način?
Ako djeca doživljavaju nasilje kod kuće, u školi i u svojoj lokalnoj zajednici, ako su svjedoci govora mržnje i uvredljivog govora u medijima, ona onda odrastaju okružena nedostatkom poštovanja i dijaloga. Djeca uče iz onoga što vide i što proživljavaju svakog dana. Dakle, mi, kao odrasli, imamo odgovornost da budemo dobri uzori svakog dana i u svakom okruženju - domovima, školama, lokalnim zajednicama, politici, sportu, medijima, kulturi, itd. Svi snosimo odgovornost za izgradnju zdravog društva koje odlikuje poštovanje prema svakom djetetu svakog dana.
Mora se postići balans između onlajn i oflajn aktivnosti
Mnogo se govori o digitalizaciji u školama. Kakav je Vaš stav u vezi s tim, imajući u vidu da brojni dječji psiholozi širom svijeta upozoravaju da prevelika izloženost uređajima s internetom nije dobra za psihičko i fizičko zdravlje djeteta? Kako se, prema Vašem mišljenju, može naći ravnoteža u toj oblasti?
”Digitalna škola”, koju UNICEF podržava u Crnoj Gori, usklađena je s nastavom i učenjem koje se odvija u učionici, a njen cilj je jačanje kvaliteta i inkluzivnosti obrazovanja tokom i nakon pandemije kovida-19. Ova platforma dostupna je putem pametnog telefona, tableta i računara na adresi http://www.digitalnaskola.edu.me/ i svi učenici, nastavnici i roditelji mogu joj pristupiti sa svoje edu.me imejl adrese. Kako bismo podržali bezbjednost djece na internetu, u saradnji s Ministarstvom prosvjete, razvili smo edukativnu igru za djecu uzrasta 9-11 godina - NETprijatelji. Ona je dostupna na http://www.netprijatelji.me/me/pocetna i na platformi Digitalna škola, tako da je u osnovnim školama mogu koristiti ne samo djeca i roditelji, već i nastavnici informatike širom zemlje. Dobili smo mnogo pozitivnih povratnih informacija o ovoj igri, jer sadrži scenarije iz stvarnog života koji djecu uče kako da prepoznaju, spriječe, zaustave i prijave nasilje.
Veoma je važno u ovoj debati o digitalizaciji prepoznati da razni mediji i tehnologije sami po sebi nisu ni dobri ni loši. Njihov uticaj zavisi od toga kako ih koristimo. Stoga je dobro naučiti djecu da bezbjedno koriste internet za sticanje novih znanja i vještina. Kako bismo to postigli, nije dovoljno da svim nastavnicima i učenicima obezbijedimo kompjutere i pristup internetu, već im moramo pomoći da ovladaju vještinama digitalne i medijske pismenosti. Neophodno je da dođe do promjena u pedagogiji, tako da se vještine medijske i digitalne pismenosti jačaju svakog dana na svim časovima - bez obzira na to da li se radi o jeziku, istoriji, umjetnosti, nauci ili bilo kom drugom predmetu. Različite lekcije iz društvenih i prirodnih nauka mogu se obrađivati tako što će učenici proizvoditi video-zapise, potkaste, stripove, novinske članke, video-igre, kampanje na društvenim mrežama, itd. Osim toga, učenici mogu biti uključeni u provjeru činjenica u školama kako bi saznali da li su, na primjer, klimatske promjene stvarna pojava za koju je odgovoran čovjek i na koji način, ili kako bi provjerili druge informacije u vezi sa predmetima koje uče. Učenici, takođe, mogu naučiti kako da prijave nasilje na internetu i kako da budu bezbjedni dok ga koriste. Kritičko razmišljanje, vještine analize i sumiranja podataka i informacija, vještine istraživanja i kreativnog izražavanja u različitim formatima, kao i vještine koje se tiču bezbjednog korišćenja interneta i promišljenog odabira sadržaja koje će mladi pratiti u onlajn i oflajn medijima, nisu samo vještine koje se tiču medijske i digitalne pismenosti, već ključne vještine za život u 21. vijeku koje obrazovni sistem teži da razvije kod svakog učenika.
Važno je i da škole djeci svakodnevno pružaju kvalitetne aktivnosti, posebno u pogledu sporta i kulture. Na ovaj način može se postići ravnoteža između oflajn i onlajn aktivnosti. Kroz školu svako dijete može naučiti da svakodnevno uspostavi zdravu ravnotežu između vremena provedenog uz medije i nove tehnologije i vremena provedenog u kvalitetnim aktivnostima i interakcijama u oflajn svijetu.
Kako Vi postižete tu ravnotežu u svojoj porodici?
Sva moja djeca su mlađa od sedam godina, pa supruga i ja ograničavamo vrijeme koje ona provode uz različite medije i pažljivo biramo sadržaje kojima su izložena - crtane filmove, video-igre, itd. Sa starijom djecom razgovaramo o odabiru medijskih sadržaja i vremenskom ograničenju kako bismo im pomogli da razviju svijest o važnosti odabira onoga što ćemo svakodnevno pratiti u medijima i koliko dugo ćemo to činiti. Takođe, vodimo računa da s njima svaki dan, a naročito vikendom, provodimo što više vremena u različitim igrama. Na ovaj način naše porodično vrijeme je uglavnom ispunjeno oflajn interakcijama - zajedno igramo različite igre, posjećujemo parkove i igrališta, šetamo i razgovaramo jedni s drugima.
Dakle, moja porodica primjenjuje prakse roditeljstva koje UNICEF promoviše u okviru kampanje medijske pismenosti “Birajmo šta gledamo”. Od 2018. do 2020. broj roditelja koji ogrančavaju medijske sadržaje koja im djeca prate porastao je s 32 na 60 odsto, a broj roditelja koji razgovaraju s djecom o medijskim sadržajima koje prate kako bi podstakli njihovu kritičku analizu porastao je s 21 na 47 odsto. UNICEF će nastaviti da podržava roditelje u Crnoj Gori da svakim danom u sve većem broju usvajaju i primjenjuju pozitivne prakse roditeljstva u vezi sa korišćenjem digitalnih sadržaja.
Podgorica će biti još pogodnija za porodice sa više sportskih i umjetničkih aktivnosti
Kako provodite slobodno vrijeme u Podgorici? Koja su Vaša omiljena porodična mjesta?
S obzirom na to da smo porodica s malom djecom, slobodno vrijeme provodimo uglavnom napolju - u parkovima, na plažama, u planinama i na raznim igralištima. Svako igralište je omiljeno mjesto moje djece. Posebno uživaju kada je u parku muzički koncert ili bilo kakva umjetnička predstava. Razne sportske aktivnosti uvijek su privlačne, kako maloj djeci poput moje, tako i adolescentima. Dakle, više parkova i igrališta, njihovo dobro održavanje, više sportskih i umjetničkih aktivnosti u njima i njihova češća upotreba od strane svih porodica, uključujući i one s djecom sa smetnjama u razvoju i adolescentima, stvari su koje Podgoricu mogu učiniti još pogodnijom za porodice.
Bonus video:
