Iako mlada, Baranka Jasna Metović ima zavidnu naučno-istraživačku karijeru u inostranstvu, ali u budućnosti želi da pruži doprinos crnogorskom društvu i naučnoj zajednici.
Metović je, nakon završenog Medicinskog fakulteta u Podgorici završila doktorske studije na Univerzitetu u Torinu, na odjeljenju za onkologiju - jedinica za patologiju, sa fokusom na molekularni profil rijetkih endokrinih i neuroendokrinih tumora, dok je posljednju godinu doktorata provela na Harvardu, radeći u laboratoriji u bostonskoj dječjoj bolnici.
Od ovog mjeseca radiće u laboratoriji koja razvija tehniku editovanja gena, kao pokušaj liječenja nasljednih neurodegenerativnih bolesti, a poručuje da će marljivo učiti i raditi kako bi doprinijela tom novom i uzbudljivom projektu.
Metović smatra da Crna Gora, iako mala zemlja, ima potencijale i resurse da bude na mapi svjetske naučne zajednice, ali i da bi željela da vidi više žena u nauci jer se zbog društvenog i porodičnog pritiska i stereotipa mnoge odlučuju za drugo zanimanje, uprkos velikom talentu.
Kako izgleda karijera doktora biomedicinskih nauka i onkologije? Zbog čega ste se odlučili baš za tu specijalizaciju i to van okvira Crne Gore i regiona?
Uopšteno govoreći, biomedicinski naučnici odgovorni su za bolje razumijevanje, dijagnostikovanje i prevenciju bolesti, kao i za pronalaženje novih načina liječenje bolesti. Biti naučnik/ca vidim kao rješavanje zagonetki. Pretpostavljam da možemo reći da ponekad naša karijera bira nas umjesto obrnuto.
Odabir školovanja u zemljama izvan naše značilo je iskusiti različite aspekte nauke i učiti od najboljih profesora u mom području. Srećna sam što sam naišla ljude koji su vidjeli nešto u meni i dali mi šansu. Ako će me dio ovog dugog puta odvesti na druga mjesta izvan naše divne zemlje, neka tako i bude. Crna Gora će za mene uvijek biti dom.
Gdje ste završili magistarske i doktorske studije?
Nakon završetka Medicinskog fakulteta u Podgorici upisala sam doktorske studije na Univerzitetu u Torinu u Italiji. Posljednju godinu doktorata provela sam na Harvardu, radeći u jednoj od laboratorija u bostonskoj dječjoj bolnici (Boston Children’s Hospital). Bila sam okružena veoma talentovanim, kreativnim i motivisanim ljudima, čijem radu i idejama sam se divila i koji su me ohrabrivali i podržavali moje aspiracije. Zbog toga ću zauvijek biti zahvalna.
U kojoj mjeri je danas teško baviti se naučno-istraživačkim radom? Koliko ste radova objavili, na koje teme i na koje ste radove posebno ponosni?
Naučna istraživanja imaju za cilj da otkriju nepoznato, a svaki put kad dobijemo odgovor na malo, fokusirano pitanje, ono otvara nekoliko novih pitanja o kojima do tada nismo ni razmišljali. Ako ste radoznala, marljiva osoba i ne bojite se pogriješiti, istraživanje samo po sebi nije teško.
Do sada, zajedno sa timom sa kojim sam radila, imam objavljena 42 naučna rada, ali o mom radu nikada nisam razmišljala u smislu broja publikacija, već značaju posla kojim se bavim i mogućem uticaju na naučnu zajednicu i brigu o pacijentima. Najponosnija sam na moju doktorsku tezu, jer predstavlja rezime višegodišnjeg istraživačkog rada.
Koliko je bilo teško razvijati naučno-istraživačku karijeru i uskladiti privatne i poslovne obaveze?
Jedan od glavnih izazova povezan je sa ravnotežom između privatnog života i posla. Nema sumnje da su neki aspekti ove karijere izazovni. Kompetitivnost, stalno ocjenjivanje i pritisak s kojima se suočavamo ponekad nisu kompatibilni sa uravnoteženim porodičnim životom. Po mom mišljenju, ključ uspjeha u bilo kojoj karijeri je strast prema onome što radite i dobra organizacija vremena. Naročito u nauci treba biti fleksibilan, biti spreman preuzeti rizik neizvjesnosti, prihvatiti neuspjeh kao dio puta, prigrliti nepoznato i stremiti zadatom cilju.
Sa Harvarda Vam je ponuđeno da nastavite postdoktorske studije. Šta očekujete od tog usavršavanja?
Da, potpisala sam ugovor sa laboratorijom koja razvija tehniku editovanja gena kao pokušaj liječenja rijetkih nasljednih neurodegenerativnih bolesti. Znamo da jedan gen može dramatično promijeniti nečiji život, nabolje ili na gore. Cilj ove tehnike je reprogramiranje određenih dijelova genetskog koda. Kao rezultat, genske terapije pacijentima nude bolje šanse za dugoročno poboljšanje u funkcionisanju i kvalitetu života.
Početkom naredne godine biću dio tima, pa očekujem da ću učiti i marljivo raditi kako bih dala svoj doprinos ovom novom i uzbudljivom projektu. Ova vrsta istraživanja je u stalnoj evoluciji. Smatram da je ovo vrijeme u nauci izuzetno uzbudljivo i radujem se novim prilikama.
Na Institutu za patologiju u Torinu bavili ste se molekularnim profilom rijetkih tumora, endokrinih i neuroendokrinih, što je jedna i od tema Vašeg doktorskog rada. Koliko su ovi tumori česti u evropskom regionu, po čemu su specifični i koje su najsavremenije metode njihovog liječenja?
Tokom doktorata istraživala sam molekularni profil rijetkih endokrinih i neuroendokrinih tumora, ali i njihovo imuno-mikrookruženje i biomarkere koji mogu služiti ciljanoj terapiji. Rijetki tumori dobijaju manje interesovanja i finansijske podrške. Rijetkost ovih bolesti stvara mnoge izazove, od razumijevanja razvoja bolesti, kliničke karakterizacije, do sprovođenja značajnih kliničkih ispitivanja i na kraju razvoja djelotvornih terapija.
Uprkos ovim izazovima, posljednjih godina je postignut značajan napredak i sve više se govori o personalnom planu liječenja. U tom svjetlu, imunoterapija obećava efikasno liječenje tumora, uključujući i one pacijente s rijetkim bolestima. Obećavajući pristup liječenju uključuje ćelijske terapije poput terapije CAR-T ćelijama. One predstavljaju genetski modifikovane imunološke ćelije koje su dizajnirane da indukuju imuni odgovor koji dovodi do uništavanja tumorskih ćelija. Istraživanje moguće upotrebe CAR-T u liječenju rijetkih tumora bilo je dio obrane mog doktorskog rada.
Da li Vam nedostaje Crna Gora i rodni Bar?
Nedostaje mi mnogo. Rođena sam i odrasla u Crnoj Gori i ona će uvijek biti moj dom. Živjeti daleko čini da više cijenite neke stvari. Ovo je snažna motivacija za moje istraživanje i rad u drugim institucijama i zemljama jer jednim dijelom osjećam želju da predstavljam svoju zemlju. Još jedna motivacija u tom pogledu je to što u budućnosti želim dati doprinos crnogorskom društvu i naučnoj zajednici, a učenje na nekim od najboljih mjesta na svijetu će pomoći tom cilju.
Smatrate li da naša država ima kapacitete za razvijanje naučne djelatnosti u ovoj oblasti? Da li postoji pomak i na kojim poljima?
Vrlo sam optimistična u pogledu razvoja nauke i naučne kulture u Crnoj Gori. Naravno, nije sve savršeno, željela bih vidjeti više žena u naučnoj zajednici. Zbog nekakvog društvenog i porodičnog pritiska, stereotipa o poslu, mnoge se, uprkos velikom talentu, odluče ići drugačijim putem i mislim da je to gubitak za našu zemlju.
Osim toga, mislim da trebamo prilagoditi i razviti tehnologije prikladne našim okolnostima i ‘’nemilosrdno’’ ulagati u obrazovanje. Mnogi izvanredni naučnici su rođeni i školovani u zemljama u razvoju i značajno su doprinijeli napretku nauke. Crna Gora, iako mala zemlja ima potencijala i resurse da bude na mapi svjetske naučne zajednice, posebno u sferi bioinformatičkog razvoja. Mislim da je danas tehnologija neodvojiva od medicine. Naučni napredak na polju tehnologije koji čovječanstvo postiže sigurno utiče na razvoj tehnika uspješnog liječenja.
Šta biste poručili Vašim mladim kolegama, studentima, ljekarima i naučnicima iz Crne Gore?
Ne mislim da sam u poziciji da učim druge o tome što trebaju, a što ne trebaju činiti kako bi ostvarili svoj san. Ipak, mogu reći da je pronalaženje pravog mentora ključni faktor u tome kako student može odabrati pravi put za sebe. Rekla bih im da se ne boje postavljati pitanja, moramo biti radoznali. Najbolje istraživačke institucije na svijetu su one koje daju slobodu da se pita, pogriješi i krene iznova.
S druge strane, važan je timski rad. Po mom mišljenju, nauka je timski sport i moramo shvatiti da je jedini razlog zašto bilo koja institucija postaje istraživački centar svjetske klase taj što svako razumije da njegov lični uspjeh zavisi o uspjehu njegovih kolega i da je u interesu svih da njihove kolege idu naprijed u isto vrijeme kad i oni. Ta ravnoteža nezavisne kreativnosti i zajedničkog udruživanja napora je ono u čemu sam primijetila da se mjesto poput Harvarda ističe. I na kraju, bavite se medicinom jer je volite. Sve ostalo će uslijediti.
Bonus video:
