Zdravstvena kultura, pa i medicina kao njen dio, počeli su da se razvijaju na prostoru Crne Gore još od srednjeg vijeka, a prvi školovani ljekari bili su stranci koji su liječili crnogorske vladare sredinom 19. vijeka. Sistemsko liječenje ljudi počelo je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine stvaranjem domaćeg medicinskog kadra i otvaranjem stalnih bolnica.
To, u razgovoru za “Vijesti”, kaže dokumentarista i producent Mitar Miranović, koji je u prethodnoj godini radio na dokumentarnom filmu o istorijatu crnogorske zdravstvene kulture sa fokusom na ljekarsku profesiju. Miranović je brojne istorijske činjenice i podatke o crnogorskoj zdravstvenoj kulturi crpio iz novinskih listova od 1878. do 1941. godine, ali i iz razgovora sa ljekarima.
On poručuje da će gledaocima ovog dokumentarca biti interesantno da vide ko su bili prvi crnogorski ljekari, koji zdravstveni objekti su izgrađeni nakon Berlinskog kongresa, ali i koji su se farmaceutski proizvodi reklamirali u periodu do 1941. godine...
Koliko dugo ste radili na dokumentarcu “Istorijat crnogorske zdravstvene kulture”? Kada i gdje će biti prikazan široj javnosti?
Nakon nekoliko emitovanja u prošloj godini na Medicinskom fakultetu i TV stanicama, slijedi emitovanje na Televiziji Vijesti 20. januara u 21 sat. Istraživanje i produkcija filma je trajala godinu.
Zbog čega ste odlučili da tema Vašeg dokumentarnog filma bude upravo crnogorska zdravstvena kultura i istorijat crnogorskog zdravstva?
Kao dokumentarista i producent smatram da je u našem medijskom prostoru pojam kultura dominantno prezentovan kroz umjetničke domete našeg društva. Pristalica sam šire definicije kulture jedne države koja obuhvata i pravnu kulturu, zdravstvenu kulturu, političku kulturu, kao i sve one segmente koje je crnogorsko društvo stvaralo kroz vrijeme i prostor. Takvo prihvatanje kulture nam može pomoći da bolje razumijemo postupke naših predaka, da analiziramo pozitivne domete u nauci, umjetnosti, sportu ali nam može pomoći i u tumačenju onih segmenata naše prošlosti koji nisu pozitivni a koje svakako imamo. U proteklom periodu sam kroz formu dokumentarnih emisija pokušao da prezentujem šta se sve to dešavalo u toj “običnoj” istoriji naših urbanih centara. Pa je tako nastao serijal “Podgorica nekada 1878-1941” koji daje osvrt na arhitekturu, sport, muziku, začetke esnafskih udruženja. Posebno sam ponosan što sam zabilježio sjećanja mojih sagovornika o odlasku u bioskop, na utakmice, učestvovanje u maškarama iz vremena uoči Drugog svjetskog rata, kada su imali 8-10 godina.
Kao posebnu temu obradio sam osvrt i na razvoj crnogorske pravne kulture, uz pripremu (koja je u toku) dokumentarca o Opštem imovinskom zakoniku iz 1888. godine, koji predstavlja jedan od značajnijih dometa naše kulture.
Čini se, da smo mimo jednostranog tumačenja prošlosti kroz jedne ili druge političke naočari zanemarili činjenicu da se život koliko god bio težak u tim ranijim epohama ipak odvijao i da se određeni kontinuitet u svim aspektima kulture može pratiti, iako je bio prekidan samo u 20. vijeku sa dva balkanska, dva svjetska rata, turbulencijama iz devedesetih godina, ali i našim unutrašnjim podjelama koje su značajno otežavale situaciju.
Pod čijim pokroviteljstvom je urađen dokumentarac, da li ste, osim Ljekarske komore, imali podršku crnogorske Vlade, resornog ministarstva ili drugih institucija?
Moram istaći saradnju sa predsjednicom Ljekarske komore Crne Gore mr sci. dr Žankom Cerović koja je uvažila moj predlog da se jedna ovakva tema približi građanima Crne Gore i to na način koji je prijemčiv običnom gledaocu. Tako je nastao sam projekat čiji je nosilac Ljekarska komora, a koji je promovisan 3. 12. 2022. godine na Medicinskom fakultetu.
Ko su pojedinci koji su Vam pomogli prilikom izrade dokumentarnog filma? Koji ljekari su intervjuisani? Koliko je bilo teško objediniti validne podatke i činjenice?
Brojni faktori utiču na kvalitet zdravstvene kulture jednog društva. Ljekarski esnaf svakako ima ključnu ulogu. Sagovornici u filmu su dr Srđa Martinović, prof. dr sci. dr Novica Vujošević, prof. dr Mihailo Kuliš, dr Danojla Dakić, prim. dr Milenko Lainović, dr Ljiljana Radulović, prof. dr Miodrag Radunović, mr sci. dr Aleksandra Ražnatović, arhitekta Pavle Popović i dr Tea Dakić, mr. sci. dr Tamara Bajić, mr sci. dr Žanka Cerović. Mislim da će gledaocima biti interesantno vidjeti ko su prvi crnogorski ljekari, koji su prvi zdravstveni objekti izgrađeni nakon Berlinskog kongresa, ali i koji su se farmaceutski proizvodi reklamirali u periodu do 1941 godine. Izvore sam uglavnom crpio iz novinskih listova za period od 1878. do 1941. godine.
Koliko epoha zdravstvene kulture je obuhvaćeno dokumentarnim filmom i po čemu je svaka od njih karakteristična?
U filmu je dat osvrt na period narodne medicine, zatim naučne medicine nakon 1878. godine, period 1918-1941. i period 1945-1990. Osvrt podrazumijeva podatke o kadru i izgrađenim zdravstvenim objektima uz komentare sagovornika. Film kao medij ne daje mogućnost nabrajanja svih podataka o svim ljekarima ili objektima, niti je to cilj filma, već je moja namjera kao autora da prezentujemo građanima osnovne aspekte razvoja zdravstvene kulture sa osvrtom na ljekarsku profesiju. Za ovu priliku ističem period prelaska sa narodne na naučnu medicinu krajem 19. vijeka. Period narodne medicine je trajao više vjekova. Ona je obuhvatala vidare, travare, melemare pa do narodnih hirurga-ranara. Uvođenje nauke kao sistemskog rješenja u svim oblastima, pa i u medicini nakon Berlinskog kongresa je ključan momenat za crnogorsko društvo onoga vremena. Školovanje domaćeg kadra, pokušaj osnivanja crnogorskog ljekarskog udruženja 1903. godine, prvi zdravstveni objekti, sve su to podaci koji nam mogu dati uvid u zdravstvenu kulture iz epohe knjaževine/kraljevine Crne Gore.
Ostale epohe takođe nose interesantne podatke, koje će gledaoci Televizije Vijesti imati priliku da vide 20. januara u 21 sat. Nadam se da će ovaj film biti dio serijala u okviru kog ćemo upoznati i ostale segmente zdravstvene kulture.
Kada u Crnoj Gori počinje razvoj savremene medicine, koje grane medicine su prve razvijane i u kojim opštinama?
Zdravstvenu kulturu, pa i medicinu kao njen dio, na prostoru današnje Crne Gore možemo pratiti još od srednjeg vijeka. Prvi školovani ljekari u Crnoj Gori su stranci koji su liječili crnogorske vladare sredinom 19. vijeka, dok je sistemsko rješavanje tretiranja zdravlja ljudu počelo nakon Berlinskog kongresa sa stvaranjem domaćeg kadra i otvaranjem stalnih bolnica. Crna Gora 1880. godine osniva Sanitet na čelu sa dr Milanom Jovanovićem Batutom iz Sombora. Nakon njega, načelnik Saniteta postaje dr Petar Miljanić, crnogorski pravnik i ljekar.
U “Glasu Crnogorca” iz ovog perioda imamo i podatke o sistematskoj vakcinaciji stanovništva.
Veoma značajan podatak je i da je u Crnoj Gori 1875. godine osnovano prvo društvo Crvenog krsta na Balkanu. Mihailo P. Miljanić u svojoj knjizi navodi imena preko 50 ljekara koji su završili studije do 1918. godine i radili u Crnoj Gori.
Do kojih zanimljivih istorijskih činjenica vezanih za zdravstvenu kulturu ste došli radeći na ovom dokumentarcu? Koje od njih biste posebno izdvojili?
Izdvojio bih otvaranje stalnih bolnica na Cetinju, Nikšiću, Podgorici i ranije na Orjoj Luci, koja je radila kratko. U Zborniku pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj struci Knjaževine Crne Gore iz 1891. se navodi:
Bolnica je za bolesne ljude i prema tome u nju će se primati bonici, imućni i siromasi, bez razlike vjere, pola, uzrasta i narodnosti. Zatim u dijelu o ljekarima i njihovim dužnostima se između ostalog navodi: Dužnost je okružnog ili nahijskog ljekara da liječe pojedine bolesnike usrdno i savjesno po pravilima nauke i danoj zakletvi. Osim toga, da paze na higijenske uslove stanova u kojima naš narod živi, na vodu koju pije i kojom jelo gotovi, da kontroliše razna alkoholna pića i zgotovljena jestiva, što se po dućanima prodaju… Da svakom prigodom savjetuje narod kako će se sačuvati od bolesti, iskorjenjivajući rđave običaje, sujevjerice i zablude kojih se neobaviješten svijet drži pri raznim bolestima.
Interesantan je podatak o objektu Doma za umobolne iz 1903. godine, koji je i danas očuvan. Bilo bi značajno da država izvrši prenamjenu objekta u medicinske svrhe, imajući u vidu prvobitnu namjenu i starost objekta. Zanimljivo je i angažovanje ljekara u raznim društvima za očuvanje narodnog zdravlja.
U novinskom lista “Zeta” iz 1931. objavljena je informacija o osnivanju Društva za očuvanje narodnog zdravlja. U tekstu se, između ostalog, navodi da će Društvo naročitu akciju posvetiti protiv tuberkuloze, kožnih i veneričnih bolesti. Vodiće akciju protiv muva, komaraca i uopšte protiv nečistoće. Boriće se protiv alkoholizma i prostitucije.
Posebno ističem definiciju zdravlja po ustavu Svjetske zdravstvene organizacije iz 1946. koja glasi: “Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti”. Ova definicija je posebno značajna zbog društvenog i socijalnog aspekta u tumačenju zdravlja društva. Problemi u društvu današnjice traže angažovanje šire zajednice, kao i značajnije sinergije socioloških, medicinskih i kulturoloških stručnih profila u cilju uspostavljanja i jačanja zdravih autoriteta koji su poljuljani u tranzicionom periodu.
Objektivna slika prošlosti
Kakvu reakciju očekujete od crnogorske javnosti?
Pored ovog formata dokumentarnog filma koji ima za cilj prezentovanje osvrta na one segmente crnogorske kulture koje su generacije prije nas stvarale i koje su pozitivne, izazov će biti prezentovati i ono što je usporavalo napredak crnogorskog društva. Mislim da je takav dokumentarni format potreban i da bi on mogao približiti građanima objektivniju sliku prošlosti u odnosu na crno-bijeli scenario, koji je uglavnom prisutan prije svega kod političke elite. Na taj način izbjegavamo kod mlađih naraštaja pretjerano ramansirani pogled, ali i neosnovane kritike sopstvene prošlosti, već ih učimo da budu svjesni pozitivnih dometa, ali i nedostataka koje crnogorsko kao i svako evropsko društvo ima.
Bonus video:
