Postoji mjesto u Crnoj Gori gdje se poštuje život, a životinje ne posmatraju kao komad mesa. Klasična muzika im oplemenjuje dušu svakog dana, livade su njihovo carstvo, a one gospodare srcem čovjeka koji svoju mentalnu higijenu i energiju čuva brinući o njima.
Šezdeset magaraca trčkara slobodno livadama u Donjim Martinićima, ne razmišljajući o tome da li će im nešto faliti. Svoj životni ritam diktiraju Darku Saveljiću, ornitologu koji, pored toga što se bori za zaštitu životne sredine, energiju i ljubav usmjerava na četvoronožne prijatelje.
Svaki od njih dobio je ime po nekome, svaki je osoben, a Darku ne manjka ljubavi i pažnje ni za jednog od njih. Čak ima i svoju “sekretaricu” Drinu, koja je od početka sa njim i koja mu pomaže ukoliko se desi da neki od magaraca poželi da uradi nešto mimo krda - ona je tu da posluša Darka i povede ostale.
”Magarci su slobodni, srećni, buckasti, najedeni. Farma ih ne posmatra kao biznis mašinu, već kao živo biće”, kaže Darko u razgovoru za “Vijesti”.
Utočište od problema i smiraj
Farma je Darkov život gdje, kako kaže, prazni energiju i stvara kreativnu, gdje se smiruje.
”Zaštita životne sredine u Crnoj Gori nije baš lak posao, jer imate problema i sa politikom i mafijom. Farma mi je utočište od problema. To je porodična priča, jer smo svi okupljeni oko farme, magarci nas u stvari povezuju”.
Saveljić priča da je iz poštovanja prema prirodi i životinjama, prije 35 godina odlučio da postane vegetarijanac, što nije bilo lako objasniti ljudima “u konzervativnom društvu gdje je meso tri puta na astalu”.
Kao biolog voli da posmatra i društveno uređenje magaraca, “jer tu ima ljubavi, ljubomore i mržnje”.
”Kada vidite da to funkcioniše otprilike kao ljudska zajednica, onda je to interesantno. Volim prirodu, a kao dijete sam odlučio da ne jedem meso jer poštujem i cijenim životinje. Bilo je dosta neshvaćeno, ali su to etički razlozi, poštovanje životinja. Upravo iz toga proizlazi sva ta ljubav prema prirodi i životinjama”.
Po profesiji je ornitolog i nekad su na njega ljudi, kako kaže, mislili kada vide neku pticu. Sada se to promijenilo, priča on, pa umjesto ptice, sjete ga se kada vide magarca.
”Ono što sam najviše naučio od njih je tolerancija. S obzirom na to da je farma otvorena za djecu koja imaju problema sa autizmom, magarci su potpuno optorni na bilo kakve emisije neartikulisanih zvukova, pokreta... On je stabilna životinja, potpuno staložena i sa apsolutnom tolerancijom i nultom agresivnošću”.
Magarce ne zanimaju praznici, rođendani, raspoloženje
Rad na farmi, prema Darkovim riječima, nije težak jer su magarci uglavnom pušteni da pasu i slobodno se kreću.
”Kada je loše vrijeme, onda se bavite teškim fizičkim radom - čišćenjem svakih sat vremena, jer želimo da im je čisto. Oni traže konstantan servis. Njih ne interesuje da li je vama rođendan, praznik, Nova godina, jesam li bio sa društvom do kasno u gradu. Oni u 7 sati počinju da njaču i njih ne interesuje boli li me glava, imam li išijas ili da li mi je dan...”, priča on kroz osmijeh.
Dodaje i da magarci traže pažnju, čistoću, “servis” tri puta dnevno. Farma zahtijeva konstatan rad, koji će uvijek rezultirati nečim.
”Svaki dan je isti, ali opet svakog dana imaš različite događaje. Koliko je isti što se fizičkog rada tiče, toliko je drugačiji povodom svega drugog. Ovdje pokosite travu, pokupite je i imate plast sijena, vidite rezultat. U sve što se uloži, imate nešto zauzvrat, da će se to vratiti ili da su magarci zadovoljniji. U milion drugih ljudskih poslova nećete vidjeti pomake kod mnogih stvari”.
Mogu li da poljubim magaricu
Svijest kod ljudi kada pomisle na magare se drastično promijenila, smatra Darko. Do prije nekoliko godina, pojam magarca je, kako priča, u našem jeziku bio pežorativan.
”Ali, sada mislim kada se kaže magare i pomisli na ono sa ove farme, da je to kvalitet života koji je mnogo veći nego kod mnogih građana Crne Gore. Ako bi pojam povezali sa magaretom sa ove farme, mislim da bi to bilo dosta afirmativno”.
Saveljić priča da je farmu posjetilo više od 90.000 ljudi, od toga nekoliko desetina hiljada sa strane. Ističe da mnogo njih cijeni magarca kao životinju.
”Imate situaciju da ljudi pitaju mogu li da poljube magaricu. Naravno, budite slobodni da ih grlite i ljubite”.
Farma je destinacija za ljude koji vole prirodu, dodaje on, i navodi da tu neće doći neko kome je život tržni centar ili neko ekskluzivno mjesto.
”Tu dolaze prirodi orijentisani ljudi, familijarni. Čini mi se da dolaze sa predubjeđenjem i donose sreću na ovu farmu. Nisu to oni Crnogorci od kojih se dosta nas gnuša ili koji gledaju Zadruge. Mislim da dolazi krem crnogorskog društva”.
Ipak, razlika između domaćih i stranih posjetilaca je velika, prije svega u volontiranju.
”Stranac razumije šta je volontiranje i on je srećan ako može da da svoj doprinos. U Crnoj Gori smo imali toga, ali nema tolikog intenziteta da ljudi dolaze da pomognu. Ogromna je razlika. Razlika je i u cijenjenju farme. Prošle godine smo imali desetak hiljada ljudi sa njemačkog govornog područja i kada vide kako ova farma poštuje život, kako sarađuje sa prirodom i koliko nikad neće napraviti nešto što je njoj suprotno... To je nešto što oni duboko razumiju i cijene mnogo više nego naš građanin. Ali, opet, i naši ljudi u nekoj mjeri to razumiju”.
Normalnosti i skromnosti za razvitak sličnih priča
Šansa za razvitak priče sličnoj njegovoj postoji, ali nam treba dosta “ispoliranosti” - da nema arogancije, krutosti, možda i bahatosti.
”Vazda smo mi najljepši, najpametniji i najhrabriji, ali mi se čini da to baš i ne drži vodu. Treba nam malo normalnosti, skromnosti, poniznosti”.
Dodaje i da postoji nešto što civilizacija više cijeni, a to su vrijednosti koje se više cijene od onoga što mi mislimo da jesmo, a nismo.
”Fali nam jednostavnosti, to je jedna od prepreki kod nas. Onda treba i znanja da se izađe na tržište, da se napravi sajt, strana na društvenim mrežama, a čak ni infrastruktura nekad nije problem. Turisti su oduševljeni čak i kada ovakvim lošem putem dođu do farme pa vide ovako nešto, više su iznenađeni nego da je tu asfalt”.
Ipak, misli da Crna Gora već ima dosta sličnih, simpatičnih projekata koji se realizuju. Ocjenjuje ih kao fine, ljudske i tople priče koje će turistu ostaviti oduševljenog.
”Crna Gora ima još vremena da iskorači. Jezik je jedna od strašnih barijera, jer turista voli da popriča. Kada je ruralni turizam u pitanju, on nije tu turista nego gost. Nije on turista da biste mu dali ključ od sobe, kažete mu da je doručak od 7 i to je to. Turista dolazi na ovakve destinacije da bi osjetio kako ljudi žive i to je ogromna razlika između ovog vida turizma i svakog drugog”.
Da bi turista mogao da osjeti kako ljudi na selu žive, domaćin mora znati jezike kako bi im objasnio sve što ih zanima, ističe Darko.
”Svakog turistu koji ovdje dođe neko iz moje porodice dočeka na više jezika, da se osjećaju dobrodošlim”.
Od ugrožene do voljene vrste
Ljubav prema magarcima gaji odmalena, kada je kao dijete dolazio na selo i jedna od obaveza tokom njegovog boravka kod babe i djeda je bila da poji, prevezuje i brine se o magarcu i konju.
Imao je dječačke snove da kada se penzioniše, sve magarce i konje iz Crne Gore čuva na farmi i tako ih spasi mučenja, gladi i teškog rada, da tu budu srećni.
Kao ornitolog, na Ulcinjskoj solani je počeo da radi 1999. godine i priča da je do tamo putovao panoramskim putem preko Ostrosa i Vladimira, kako bi uživao u pogledu na Skadarsko jezero.
”U potezu od Livara, Ostrosa pa do Vladimira, bilo je na desetine magaraca i često se dešavalo da leže po putu, tako da sam morao da ustajem iz auta da ih potjeram da bih prošao. Zaključujem, kako sam često išao tim putem, da sve brže stižem do Solane. Što znači da je sve manje bilo prepreka na putu, a prepreka je bio magarac”.
Prisjeća se da je otišao u Monstat gdje su poljoprivredni popis radili 2010. godine i vidio da magaraca u Crnoj Gori ima sve manje.
”Oni su izračunali oko 500 magaraca, muli i mazgi. Ali je to bio popis 2010. Kada sam počeo sa ovom pričom 2015. godine, sigurno ih je bilo znatno manje, jer su otvorene farme u regionu, postojali su cirkusi. Pošao sam do stočne pijace i vidio da jedno magare košta 25 eura. Uglavnom su ga kupovali lovci jer je sa tim parama mogao da kupi stotinak kila mesa da hrani pse”.
Tada je uvidio da je magarac postao jedna od najugroženijih vrsta u Crnoj Gori, a poznavajući, kako kaže, svaku livadu u Crnoj Gori zbog posla kojim se bavi, zaključio je da ta životinja postaje ugroženija čak i od pelikana.
Darko procjenjuje da je 2015. godine bilo oko 150 magaraca u cijeloj državi, a kaže da je siguran da ih je danas oko 500.
”I ilegalno se uvoze iz Albanije, prelaze legalno granicu, sada je magarac zlata vrijedan, jer cijena više nije 25 nego najmanje 200 do 450 eura”.
Uspjeh bez povlačenja za rukav
Kada je započinjao svoju priču, nije htio nikoga da pita za pomoć, već je vjerovao u uspjeh. Tako je, ponosno naglašava, sačuvao svoju nezavisnost i “nikome ništa ne duguje”.
”Nikome ništa nisam tražio, nikoga ništa nisam molio. Sačuvao sam svoju nezavisnost, nikome ne dugujem ništa. Mislim da je to dobra stvar za Crnu Goru, tu nema nijedne partije da može da kaže da je nešto uradila za ovu farmu”.
Nije ni od koga ni očekivao da se ponudi da pomogne, jer je 20 godina proveo boreći se za zaštitu Solane i poručuje da zna “kako funkcioniše crnogorsko društvo”.
”Kada su bili predsjednički i parlamentarni izbori, velika većina stranaka je htjela da napravi spot i uključi farmu, svaka stranka je odbijena. Farma nikada nije poslovala kako posluje dosta firmi u ovoj državi, da uvijek neko nekome duguje, ili da je država nekako uključena”.
Farma se nalazi na osam kilometara od centra Danilovgrada, a prema navodima vodiča Lonely planet jedna je od tri atrakcije u tom gradu.
Uprkos tome, Darko priča da nijedan gradonačelnik Danilovgrada nije došao za sedam i po godina postojanja tog malog raja na zemlji.
”Što je dobro, ja ih ne zovem da daju podršku, jer sam uspio na način da nisam ni od koga tražio pomoć. Njih sam prozivao po medijima zbog činjenice da postoji dosta sličnih priča u Crnoj Gori koje su fascinantne, dosta domaćinstava, ali postoje ljudi koji nisu možda dovoljno elektronski pismeni, ne govore jezike i kojima možda država treba da pruži nekakvu pomoć da iskorače i da Crna Gora bude destinacija sitnih, finih priča”.
Put kojim se do farme dolazi poprilično je loš, uz pokoju rupu na putu i posutim kamenjem.
”Eto kako je radila Opština Danilovgrad do sada, ali su srećom zamijenjeni. Nikada se nisu ni nudili, ali nisam ni ja nikada tražio. Pisao sam mjesnoj zajednici da imamo problem sa putem i uvijek je bilo da je on u listi prioriteta, ali nikad nije bio prioritet da bude formalno napravljen. Imam sreću da sam do te mjere nezavisan da mogu da kažem da me apsolutno ne interesuju političari i sve što se do sada radilo. Postoje neke snage u Crnoj Gori koje ovo cijene i mislim da počinju da duvaju neki drugi vjetrovi”.
Mlijeko za neke i besplatno, mage pojele tone šargarepe
U magarećem mlijeku, veoma zdravom i ljekovitom, nalazi se dva odsto proteina i bogato je imunoglobinima za koje se pokazalo da su najzdraviji za respiratorni sistem. To znači da je veoma ljekovito za kašalj, bronhitis, astmu i ostale bolesti povezane sa sistemom organa za disanje. Dobro je i za imunitet i kožne bolesti.
Za neke dijagnoze, kaže Darko, mlijeko njegovih magaraca će “vječno biti besplatno”.
”Za osobe koje boluju od raka, koje imaju šećernu bolest, posljednje dvije do tri godine je bilo besplatno ljekarima i svima koji su bolovali od korone u zdravstvenom sistemu. Tokom ljeta je besplatno za vatrogasce i uvijek je besplatno dobrovoljnim davaocima krvi zbog naše želje da taj vid humanih aktivnosti ohrabrimo”.
Ulaz na farmu se od osnivanja plaća kilogramom šargarepe, što znači da su magarci za pet godina, ako se izuzme period korone i zatvorenog objekta, pojeli devet tona tog povrća.
Prošle godine je neko od posjetilaca donio šargarepe kojima je otrovao dvije magarice. Od tada se, kako se ne bi izložili riziku, šargarepe ne donose, već se kupuju na farmi po istoj cijeni koju i oni plaćaju za njihovu nabavku.
”To je bio incident, izolovan slučaj, jer je 99,9 odsto ljudi ovdje donijelo sreću i pozitivnu energiju. Uvijek postoji promil ljudi koji ne misle dobro. Zavist, ljubomora i teško svarljiv uspjeh bilo koga, ko vam ništa ne šteti - to je problem nacije i na tome treba da se radi”.
Bonus video:
