Brodovi i rad sa njima bili su jedno od vjekovima prepoznatljivih obilježja Tivta, do mjere da se brod dignut na dok zbog remonta nalazi u osnovi zvaničnog grba tog grada.
U većem ili manjem obliku, brodovi su se u Tivtu izrađivali ili popravljali u kontinuitetu od 1361. godine od kada datira prvi sačuvani pisani pomen ovdašnjih brodogradilišta jer su Dubrovčani komandantu svog ratnog brodovlja koje se tada nalazilo u Boki, naredili da “opravi jednu galiju na Prevlaci”, odnosno današnjem Ostrvu cvijeća kod Tivta.
Tivatska brodogradnja zenit je dostigla za vrijeme dok je u tom gradu 118 godina funkcionisao Pomorski arsenal, dok danas ovdje postoji jedan mali škver - “Navar” u Bonićima gdje se rađaju barke i manja radna ili plovila za sport i rekreaciju. Tivat, međutim, i danas ima jedno posebno malo brodogradilište u kojem se primjenjuje i najmodernija tehnologija, a iz koga, iako se ono ne nalazi na obali mora, redovno izlaze mnoga plovila - od starih barki pasara i batana, preko tradicionalnih jadranskih malih jedrenjaka trabakula i bracera, do modernih podmornica. Naravno, riječ je o umanjenim, ali originalu u punoj veličini, izuzetno vjernim kopijama - modelima ovih plovila koje već godinama uspješno izrađuje jedan od najboljih i najcjenjenijih brodomodelara i maketara u Boki, Tivćanim Damir Montić.
Ovaj vrijedni, tihi i skromni momak ne voli da se, kako kaže, hvali, svojim dostignućima na ovom polju koje je nešto između vrhunskog zanata i prefinjene umjetnosti. Naime, da biste napravili umanjenu kopiju nekog plovila, potrebno vam je ne samo vrhunsko strpljenje i živci debeli kao brodski konopi, već i veliko poznavanje pomorstva i prave, velike brodogradnje, samih plovila koje izrađujete, te sposobnost čitanja tehničke dokumentacije i nacrta, dobro poznavanje materijala koje koristite, vještina baratanja brojnim alatima ali nadasve, velika ljubav, precizna i mirna ruka i oštro oko kakve imaju svi likovni umjetnici koji stvaraju dvo i trodimenzionalna umjetnička djela kakvima se divimo po muzejima i galerijama.
Mjesto gdje nastaju Damirova mala pomorska remek-djela - radiona ili atelje, kako je ko radije želi nazvati, nalazi se u šufitu (potkrovlju) njegove porodične kuće u tivatskom naselju Kalimanj. More, iako je samo dvjestotinak metara udaljeno vazdušnom linijom, odavde se ne vidi, ali se i te kako osjeća u gotovo svakom kutku i detalju Damirove radione, ali i životnog prostora sprat niže kojeg, kao i strast i ljubav prema modelima brodova, on dijeli sa vjerenicom Kristinom Pavićević. Ona mu kaže, i sama vrlo rado i često pomaže, šmirglajući, kidajući i bruseći djelove ili farbajući modele koji su u završnoj fazi izrade.
Na besprekornoj čistoći i urednosti radione gdje je sve od materijala, opreme do alata i pomagala složeno i spremljeno pod konac, Damiru bi pozavidjeli čak i besprekorno pedantni i uredni Japanci. Teško da bi čak i oni prigovorili mladome meštru na spremnosti da u ovaj posao uključi i najmoderniju tehnologiju jer Montić u svom radu osim računara i CNC automatskih mašina za rezanje i izradu elemenata broda, koristi i 3D printer. Naravno, veći dio posla i dalje je viskoprecizni i kvalitetan meštov ručni rad...
Damir se brodomodelarstvom i maketarstvom počeo baviti još kao 12-godišnji dječak, uz pokojnog oca, poznatog tivatskog modelara Oskara Montića. Oskar je po struci bio finomehaničar i dugo je radio u tivatskom Arsenalu, pa ne čudi što je strpljenje i preciznost neophodnu za bavljenje tim osjetljivim poslom i ljubav prema brodovima, tokom godina on pretočio u brodomodelarstvo i izradu izuzetno vjernih i vrijednih umanjenih kopija raznovrsnih brodova i drugih plovila.
Za života, Oskar je izradio 140 modela različitih brodova, dok je njegov sin Damir za sada na kvoti 41 i brzo napreduje...
“Otac je brodomodelarstvo radio u tadašnjem Pomorsko-brodarskom društvu ‘Delfin’ u Tivtu i kući, za svoje potrebe i za svoj gušt. Prvu svoju maketu on je napravio još kao mladić od 21 godinu, dok je bio na odsluženju vojnog roka - model španske karavele ‘Santa Marija’ na kojoj je Kristofor Kolumbo doplovio do obala Amerike 1492. godine. Taj model je napravljen od preko 10.000 komada šibica i ja ga i dalje čuvam u našoj kući”, priča za “Magazin” Damir Montić koji se sa ljubavlju prisjeća brojnih sati koje je proveo uz oca, dok je ovaj izrađivao makete i sve tajne tog posla u kojem je Oskar bio samouk, prenosio na sina-nasljednika.
Damir je počeo sa izrađenim modelom radio-upravljanog glisera dužine 40-ak centimetara, nakon čega je postepeno izrađivao sve komplikovanije i izazovnije modele. Da krv nije voda Damir je pokazao još kao učenik osmog razreda osnovne škole jer je na časovima tehničkog vaspitanja izrađivao brojne modele raznih vozila i plovila, pri čemu je potpuno funkcionalni model broda na zračni jastuk (hoverkrafta) što ga je napravio kao 12-godišnjak, pokazao koliko je dječak zapravo talentovan.
Nikada nije sklapao gotove kitove (fabrički izrađene modele u djelovima koje treba sklopiti) već su svi njegovi modeli i maketa bili izvorni i podrazumijevali su izradu svih djelova od adekvatnog materijala - crtanje i rezanje po mjeri rebara broda, izvlačenje i savijanje letvica za madijere (tanke i dugačke daske koje čine oplatu drvenog broda), obradu oblica od adekvatnih vrsta drva za jarbole i djelove snasti jedrenjaka, čak i izradu minijaturnih konopa za takozvanu vrv i oputu broda pogonjenog jedrima...
”Sve se to nekada crtalo ručno, rezalo malom pilicom, a onda šmirglalo, obrađivalo i dovodilo na mjeru što je dugotrajan i zahtjevan proces. Sada je tehnologija ipak značajno napredovala, pa sebi ja i drugi modelari možemo priuštiti i ove nove, moderne alate i sprave poput 3D printera i CNC mašina. Sada se linije modela, odnosno djelova brodske konstrukcije iscrtaju na kompjuteru, a onda CNC mašina sječe rebra i ostalo po tom nacrtu. Na ovaj način se i raspoloživi materijal najefikasnije moguće koristi jer mašina djelove koje treba da izreže, najbolje i najefikasnije “rasporedi” na raspoloživu površinu materijala”, objašnjava Damir.
Na bukvalno isti način danas funkcionišu i velika, prava brodogradilišta gdje djelove brodske konstrukcije od čeličnih limova takođe izrađuju CNC mašine i plazma sjekači, a onda ih radnici postavljaju u odgovarajuću formu i fiksiraju varenjem. Kao i “velike kolege”, tako i Damir izrađene djelove broda raspoređuje i fiksira posebnim ljepilima u odgovarajuću formu i oblik, te brod u umanjenoj firmi, gradi na isti način na koji se on pravi u pravom, velikom brodogradilištu. Ili, u slučaju izrade tradicionalnih drvenih brodova, Damir postupa jednako kako su to nekada radili stari brodograditelji u drvetu - kalafati koji su kretali od izrade osnove (kostura) broda kojeg čine kobilica, ašta i kontraašta, rebra i razma, pa onda slijedi postavljanje madijera, korduna, palube, jarbola...
”Kada radim originalnu maketu drvenog broda, poštujem pravila klasične drvene brodogradnje i pri izradi njegovih djelova primjenjujem identične materijale koji se za iste te djelove, koriste kod gradnje pravog drvenog broda. Dakle, zavisno od dijela broda, koristim borovinu, hrastovinu, mahagoni, tikovinu, bukovinu, lipu, orah.... Sad ću početi da koristim i trešnjevo drvo jer ono daje posebnu, crvenkastu notu nekim detaljima. Materijal, kao i kod izrade pravog drvenog broda, mora biti kako mi to na primorju kažemo, stađonat, odnosno potpuno osušen. Onda to drvo blanjam, obrađujem, izvlačim letvice, listove i drugo što mi je potrebno. Koloturnike i vitla izrađujem ili od mesinga, aluminijuma ili od drveta, zavisno od toga u kojoj razmjeri je model koji pravim. To radim na tokarskom stroju”, objašnjava Damir, dodajući i da propelere od metala izrađuje djelimično na drebangu, a djelimično ručno zbog njihove specifične forme. Ta forma se, kada se već propeler ne izliva od istopljenog metala u kalupu kako se inače prave veliki, pravi propeleri, može postići samo naknadnom ručnom obradom malene brodske elise izrađene u grubo na tokarskom stroju. U najskorije vrijeme Damir je i propelere počeo da izrađuje od plastične mase preko 3D printera. O tome koliko se kod Montića vodi računa o svakom detalju na njegovim maketama, svjedoči i činjenica da u radioni nema jedan, nego čak tri tokarska stroja od kojih je svaki pogodan za izradu pojedinih djelova broda i njegove opreme.
”Imam bukvalno sve alate i opremu u umanjenoj formi, kao što ih ima i pravo brodogradilište. Jedino što ovdje nemam je navoz da izrađeni model direktno porinem u more, ali imam paranak (malu dizalicu) kojom model spuštam iz potkrovlja gdje sam ga izradio”, uz osmijeh dodaje ovaj vješti momak. Kao i u velikom brodogradilištu, i kod Damira kupac modela (naručilac broda) može da bira ono što želi: od same vrste i tipa broda kojeg će mu maketar izraditi, preko razmjere, do konačnog bojanja modela. Montić kaže da je većinu svojih modela do sada uradio u razmjeri 1:30 što znači da je njegov model vjerna, 30 puta umanjena kopija pravog broda.
”Međutim, s obzirom na to da mi je do sada prioritet bila prodaja modela kako bih zaradio dovoljno da kupim sve što mi treba i na pravi način opremim radionicu, radio sam i u drugim razmjerama, saglasno želji i potrebama kupca, te u skladu sa time koliki nivo detalja na brodu on želi. Ako se insistira na većem broju detalja, onda se model mora raditi u manjoj razmjeri da bi se ti detalji adekvatno vidjeli. Još nisam sam odlučio koja će biti razmjera maketa koje ću raditi za sebe i kao svoje radove izložiti u galeriji, ali će oni sigurno biti svi u toj jednoj razmjeri kako bi se, kada oni budu izloženi na jednom mjestu, mogao steći utisak o međusobnom odnosu veličina tih brodova i plovila u stvarnom svijetu”, ističe Montić.
”Po gabaritima, do sada najduža maketa koju sam radio je model školskog broda JRM ‘Galeb’ koja je dugačka 110 centimetara, a po visini školski brod ‘Jadran’ koji je visok 80 centimetara. Do sada sam završio jednog ‘Jadrana’, a u raznim fazama gradnje imam ih još deset jer ih ljudi vole i rado naručuju model tog zaista predivnog broda”, ističe Montić koji kaže da najviše voli da radi modele tradicionalnih, za istočnu obalu Jadrana karakterističnih drvenih brodova: od barki tipa pasara, gajeta i batana, do leuta, bracera i trabakula. Na taj način on daje i doprinos očuvanju naše maritimne baštine.
Među modelima koje je izradio su i neki za Tivćane vrlo bitni i emotivno značajni brodovi poput čuvene “Barbare” tivatskog Arsenala ili poznatog salbunijera (brodića za vađenje i transport pijeska iz mora) - trabakula “Slavica” Šima Vuksanovića, u Tivtu poznatog po nadimku Šime Bak.... Tu su i modeli drvene pasare koja je nekada serijski izrađivanja u Arsenalu - čuvene “arsenalke” u klasičnoj ili ojedrenoj formi, te modeli više plovila nekadašnje Jugoslovenske ratne mornarice koji su remontovani i održavani u Arsenalu - desantno-jurišnih čamaca, malih podmornica tipa P-911 “Una”, velikih tipa P-811 “Sutjeska”, P-821 “Heroj” i P-831”Sava”. Tu su i još neka komercijalna plovila, ali i brodovi poput njemačke podmornice Type IX koji su se proslavili tokom Drugog svjetskog rata....
Serijski je Damir napravio četrdesetak komada modela podmornice P-911 “Una” za naručioce iz Udruženja podmorničara Srbije i Udruženja podmorničara Slovenije, a neki su završili u Muzeju vojaške zgodovine u Pivki u Sloveniji gdje je izložena i prava podmornica iz te serije P-913 “Zeta”. Neki od Montićevih modela završili su kao protokolarni poklon, kod predsjednika Udruženja podmorničkih veterana Rusije, kapetana bojnog broda Igora Kurdina u Sankt Peterburgu, a njegova maketa “arsenalke” je u kabinetu kotorskog gradonačelnika Vladimira Jokića.
“Kada radim model podmornice ili metalnog broda radi se konstrukcija - kobilica i rebra, a onda se međuprostor ispunjava stiroporom. Onda se radi oblaganje trupa madijerima, šmirglovanje, kitovanje i presvlačenje epoksijem i 120-gramskom mrežicom da se dobije potrebna čvrstina i da nema uvijanja trupa. Ostatak broda (paluba, nadgrađe itd) radi se od metalnih limova - mesinga, bakra, čak i novog materijala u maketarstvu - foreksa koji nalikuje poliesteru, pa se to poslije presvlači špric kitom”, objašnjava Damir proces izrade modela modernijih brodova.
Za sartije, vrv i oputu na jedrenjacima koristi najčešće pamučne konce i voskirani pamuk koji daje još bolji vizuelni utisak, dok jedra pravi od klasičnih pamučnih lencula (čaršafa) kojima patinu, daje korišćenjem dobrog rastvora palisandera i drugih farbi za drvo. Do sada je za farbanje modela, koristio nitro, ali postepeno prelazi na akrilne boje za koje već ima spremna dva air-brush uređaja za farbanje. Naglašava da se model broda najbolje i najefikasnije čuva ispod staklenog zvona jer je u pitanju vrlo osjetljiv predmet koji ne podnosi prašinu i posebno, dodirivanje djece koja bi se modelom rado poigrala.
Pravilno čuvan model koji pod staklenim pokrovom stoji na prozračnim i djelimično svijetlim mjestima, može kaže, da traje i više od 50 godina prije nego što dođe u stanje da ga treba reparirati. Budući da svaki brodomodelar u makete koje je izradio, ostavlja i svoj specifični i skriveni znak kao potpis autora, tako nerijetko neko od njih dođe u situaciju da reparira i vlastiti model broda kojeg je na popravku dobio sa za njega, sasvim neočekivanog mjesta.
Damira zanima skoro sve što morem brodi ili je brodilo, ali posebno ga interesuju plovila koja imaju istorijske veze sa Bokom i istočnom obalom Jadrana poput brodova i podmornica Austro-Ugarske ili Kraljevine i socijalističke Jugoslavije. Marljivo skuplja nacrte, ali i dokumentaciju i svjedočanstva o tim plovilima jer je poznavanje životnih okolnosti u kojima su ti brodovi egzistirali takođe jedna od vrlo bitnih pretpostavki za izradu autentičnih i istorijski ispravnih njihovih maketa.
Kod nas u Crnoj Gori kaže, malo se što može nabaviti od nacrta, alata, materijala i opreme za ozbiljno bavljenje ovim poslom koji se graniči sa umjetnošću. Većinu toga Damir nalazi u inostranstvu ili dobija od kolega modelara iz okruženja - prvenstveno iz Hrvatske, sa kojima u direktnoj komunikaciji ili preko foruma razmjenjuje nacrte i praktična iskustva, te kupuje potrebnu dokumentaciju.
”Ima zaista sjajnih ljudi koji su voljni da pomognu i ustupe nacrte, da posavjetuju kako bi nešto bilo najbolje napraviti ili koju tehniku i materijal primijeniti. Jedan od onih koji su mi dali vrlo korisne sugestije je možda i ponajbolji i najčuveniji maketar u Hrvatskoj, Roland Vlahović”, ističe Damir koji se. ipak, do sada nije usudio da sa nekim od svojih modela nastupi u zvaničnoj konkurenciji nekog od takmičenja brodomodelara, ali svakako namjerava da se i u tome oproba.
Za izradu modela jedne bracere, dužine oko 40 centimetara, Montiću kaže, treba oko dva mjeseca računajući, da svakog dana na njoj radi od 6 do 8 sati, nakon što se vrati kući sa svog redovnog posla električara u Porto Montenegru. Osim novogradnje, bavi se i remontom i reparacijom starijih i oštećenih modela i maketa koje je neko drugi izradio, pa smo tako u njegovoj radioni zatekli par starih jedrenjaka među kojima je i čuveni britanski kliper “Cutty Sark”, ali i nekoliko modela savremenih motornih i jahti sa pogonom na jedra.
Osim građana, kod Damira izradu novih modela naručuju i institucije, pa je tako Pomorski muzej iz Kotora koji u svojoj zbirci ima izloženu Montićevu “arsenalku”, zainteresovan i da mu mladi tivatski meštar napravi model ilirskog ratnog broda sa pogonom na vesla i jedra - liburne, a Montić bi trebalo da radi i model čuvenog bokeškog jedrenjaka koji je oplovio svijet - brika “Splendido” kapetana Iva Visina sa Prčanja. Što se ostalih naručilaca tiče, Montić ističe da su to većinom ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani za more i brodove, ili su im porodice vezane za neko konkretno plovilo čiju maketu žele imati. Montićevi modeli do sada su osim Crne Gore, dospjeli i u privatne kolekcije u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, čak i na dalekom Novom Zelandu.
Damir namjerava da od svog hobija postepeno napravi i ozbiljniji biznis jer je u pripremi otvaranja izložbenog salona u kojem će prikazati sve svoje modele i na taj način omogućiti kupcima da ih vide i sami izaberu što žele da naruče, kao i da pokrene vlastitu liniju kit-modela tradicionalnih jadranskih plovila za sastavljanje, a koji su namijenjeni drugim modelarima, pogotovo početnicima.
”Želja mi je i da pokušam napraviti jednu knjigu o brodomodelarstvu i brodomaketarstvu u čemu Tivat ima zaista dugu i bogatu tradiciju, ali koju nažalost danas malo ko pominje i malo se o njoj zna u široj javnosti. Nastojim da intenzivno sakupljam podatke o svemu tome jer je ta tivatska modelarska škola bila zaista jaka. Pokojni Mirko Radović je među tim ljudima bio možda i najpoznatiji i najproduktivniji, a njegova porodica mi je obećala za knjigu dati dokumentacionu zaostavštinu koja je iza njega ostala”, kaže Damir, podsjećajući da su modeli koje je radio Mirko Radović svojevremeno bili oficijelni JNA modeli brodova, naoružanja i vojne tehnike te su poklanjani i državnim i vojnim zvaničnicima i izlagani u brojnim muzejima i galerijama.
Neke od modela nastalih u Arsenalovoj modelarnici, na poklon je dobio i nekadašnji doživotni jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito i oni se danas čuvaju u Muzeju istorije Jugoslavije “25. maj” u Beogradu. Drugi pak modeli, u Tivtu su rađeni za potrebe velikih jugoslovenskih brodogradilišta u Puli, Rijeci, Trogiru i Splitu kao tzv. “builder`s modeli” koji su poklanjani stranim ili domaćim naručiocima kojima su ta brodogradilišta gradila iste takve prave brodove.
Liburna uništena jer je Opština nije htjela na Pinima
Sa pokojnim ocem, Damir je prije par godina napravio umanjenu kopiju ilirskog ratnog broda - liburne, za potrebe kolektivne maske “Teuta i ratnici” tivatske karnevalske grupe “Maškarada”.
Nekoliko metara duga, upečatljiva scaled-down kopija tog antičkog broda je bila jedna od glavnih atrakcija na prvom tivatskom međunarodnom ljetnjem karnevalu, nakon čega je jedno vrijeme bila izložena na gumnu u blizini gradske rive Pine gdje su se na ovoj liburni često fotografisali turisti i posjetioci grada. Ipak, lokalna uprava je prije tri godine, insistirala da se liburna makne iz grada jer su je smatrali “privremenim objektom za koji treba dozvola”, pa je ova jedinstvena atrakcija odnesena na jednu od poljana iznad Pod Kuka, gdje je u međuvremenu propala.
Želi brodomodelarstvo da približi djeci
Iako majstori poput njega najčešće ljubomorno kriju tajne zanata, Damir Montić je sušta suprotnost toga. Više je nego spreman da podijeli iskustva i druge nauči osnovama ovog lijepog i izazovnog zanata, pa je tako već u sklopu jednog projekta zaštite tradicionalne drvene brodogradnje, za djecu iz jedriličarskog kluba “Lahor” iz Kotora, držao radionice iz brodomodelarstva.
”Uvijek sam otvoren za saradnju - bilo koji jedriličarski klub iz Boke - ‘Lahor’, ‘Delfin’, ‘Jugole Grakalić’ ili ‘Jovo Dabović’, djeca iz tih klubova uvijek mogu doći ovdje da vide i osjete kako se ovo radi. Nekada su brodomodelarske sekcije i fukcionisale pri tim jedriličarskim društvima jer su mladi nekada prvo morali da izrade model jedrilice i tako praktično shvate kako ona jedri, kada taj model prvi put spuste u more u nekom mandraću”, ističe Montić.
Bonus video:
