Tuga. Dostojanstvo. Dobrota. Snaga. Tišina. Tako nikšićki vatrogasci-spasioci koji su učestvovali u spasilačkim akcijama u zemljotresom pogođenoj Turskoj opisuju ljude koji su ostali bez porodica, krova nad glavom, bez snova.
Zahvalnost. Podijeljeni obroci. Stisak ruke. Oči pune bola. I opet tišina - koja razdire dušu, kida srce, ali budi dostojanstvo.
Bratiću diši - za sebe, za porodicu, za nas
"Diše... diše... Dijete je u pitanju", odzvanjaju riječi Darka Žižića dok opisuje situaciju kada su pronašli četvorogodišnjeg Ahmeta.
A disali su svi spasioci crnogorskog tima za traganje i spasavanje kao jedan. Disali i za Ahmeta i za Selmu. Životu su udahnuli život.
"Izvlačenje Selme je trajalo nekoliko sati i ona nam je bila podstrek za naredni dan. Ali, izvlačenje Ahmeta na mene je ostavilo poseban trag i dalo mi neku nevjerovatnu energiju. Znak psa za pretrage da ima neko živ 'pali nam sve lampice' i nema odustajanja. Poslije šest sati kopanja i traganja, energija pada i pomišljamo da nam pas možda nije dao dobru informaciju. Uvlače se sonde, mi prestajemo sa disanjem 15 sekundi i iščekujemo, kao da je neko naš tamo. Odjednom se čuje: 'Jes. Diše... diše. Dijete je u pitanju'. Nastavljamo sa bušenjem i dolazimo do tijela djevojčice koju majka drži za ruku. Opet loše pomisli. Vadimo djevojčicu i nevjerovatan prizor - majka u zagrljaju sa sinom. Ona nažalost nije živa. Pomazim ga po glavi i kažem mu - bratiću. On podiže glavu... Taj osjećaj mi se nikad neće izbrisati iz glave i mog srca", priča Darko za "Vijesti", dok mi u ušima i dalje odzvanjaju riječi "diše, diše, dijete je u pitanju".
Ćutimo i on i ja. Treba "progutati" izgovorene riječi, treba se osmjehnuti spasenom Ahmetu i nastaviti dalje.
Plač, mačka i osmijeh na licu
"Vidio sam djevojčicu kako plače. Pitam prevodioca šta je u pitanju. Objašnjava mi da je njena mačka ostala u stanu, na petom spratu. Pitam ih imaju li dizalicu, jer ću ući u stan. Mala nevjerica, kažu mi da nije baš bezbjedno, ali mi iskustvo govori da zgrada nije u lošem stanju i da će izdržati. Dolazi dizalica i idemo po mačku. Moramo toj djevojčici vratiti osmijeh na lice, pa makar na tren".
Osmijeh. Život. Prijeko potrebni stanovnicima Hataja, grada u kome je Darko bio sa crnogorskim timom za traganje i spasavanje.
"Noć prije odlaska sam na Google mapsu pogledao kako su izgledale zgrade u Hataju, na lokaciji na kojoj treba da radimo. Ujutro kad smo došli tamo - nevjerovatan prizor - sve porušeno. Prva pomisao mi je bila kao da smo došli u grad u kojem se ratuje više godina".
Ovaj "rat" koji je pogodio Tursku i Siriju trajao je kratko, ali je odnio na desetine hiljada života. Odnio je i nadu, ali i suze. A sačuvao dostojanstvo.
"Ljudi u Hataju su izuzetno ponosan narod koji zna da se nosi sa bolom. Na njihovim licima ne može da se prepozna muka koja ih je snašla. Uz sve njihove gubitke porodica i svega što su stekli, nađu snage da vam priđu, da vas ponude čajem, kafom ili nekim keksom. Narod od kojeg može mnogo da se nauči. Što bi mi rekli - na muci se poznaju junaci".
Darko kaže da ga je zadivilo dostojanstvo naroda koji je izgubio sve, i skromnost djece kojoj je preko noći uništeno djetinjstvo.
"Ide čovjek iz Crvenog polumjeseca i dijeli čokoladice. Nailazi na majku sa dvoje djece. Djevojčica uzima jednu čokoladicu i nudi sestru koja kaže da neće. Ona vraća čokoladicu nazad, u kutijicu. Pomislite koliko je ovo dijete veliko i koliko je skromno čak i u najtežoj situaciji, gdje bi svi bili grabežljivi... Rado bih se vratio tamo da vidim kako su, ali prvo da ih izgrlim sve. Kao što jedan njihov inženjer reče: 'Vidimo se nekom ljepšom prilikom, u ljepšem vremenu'. I hoćemo".
Braća blizanci za opšte slavlje
Goran Tripković, jedan od "jedanaest veličanstvenih" nikšićkih spasilaca koji su zajedno sa 19, ne manje veličanstvenih, kolega iz Podgorice samoinicijativno otišli u Kahramanmaras, grad najviše pogođen zemljotresom, priča o pronalasku braće blizanaca.
"U zgradi koju su otpisali da ne postoji mogućnost da je neko preživio, rudari su pronašli braću blizance od 17-18 godina. Zgrada je, zbog konfiguracije terena, potonula šest metara. Oni su kopali ispod zgrade i došli do blizanaca koji su bili živi, zdravi i osim što su dehidrirali - nijesu imali nijednu vidljivu povredu. Taj trenutak kada je sve stalo, kada su svi slavili kao da je pao gol u finalu svjetskog prvenstva, nikada neću zaboraviti. To je ono što je na mene ostavilo najjači utisak. Takve situacije nam daju dodatnu želju i snagu da nastavimo da radimo dalje", kaže on.
Tripković je prošao obuku spasavanja iz zemljotresa sa francuskim instruktorima, ali priča da sve naučeno pada u vodu kada dođete u razoreni grad.
"Kada sam došao tamo i vidio nešto što bi trebalo da liči na grad, na kvart koji smo dobili da pretražujemo, to uopšte nije odgovaralo slici koju sam imao u glavi. Toliku količinu razorenosti nikada u životu nijesam vidio. Sve ono što su nas do tada učili, čak i načine kako se pretražuju ruševine, tog trenutka je palo u vodu. Da nijesmo znali da je tu bila zgrada, to bi izgledalo kao jedna ogromna gomila građevinskog šuta koju je neko istovario. I vi tu treba da nađete preživjelu osobu".
Kad tišina odzvanja
Priča Goran, a ja pokušavam da zamislim Kahramanmaras nakon zemljotresa. Ne vrijedi. Čak mi ni fotografije koje mi pokazuje ne pomažu. Postoje situacije koje se ne mogu zamisliti. Njih treba doživjeti i preživjeti. Takvu su situaciju nikšićki i podgorički vatrogasci-spasioci doživjeli. Još odzvanja tišina iz Kahramanmarasa, ali i Goranove riječi da su im se preživjeli zahvaljivali kada pronađu tijelo poginulog člana porodice.
"Učili su nas da se mrtvi ostavljaju, da se izvlače kasnije, ali uz nas je uvijek bio neko od članova porodice koji su od nas očekivali da izvučemo i njihove nastradale. To smo i uradili, a oni bi se, kada bi iznijeli nastradale iz ruševina, prvo nama zahvalili, pa tek onda obavljali vjerske radnje, kako to njihova tradicija nalaže. Nevjerovatna je ta njihova tišina. Jedino što sam mogao da na njihovim licima pročitam je neopisiva bol koju su trpjeli. Ali tu bol su čuvali za sebe, ne opterećujući nikoga od nas. Nama su dali samo tišinu".
Pružili su im i ruku pomoći, podijelili sa njima hranu. I sve u tišini. A Goran se uvjerio kako ta tišina odzvanja.
"Donosili su nam najpotrebnije stvari koje se koriste prilikom spasavanja iz ruševina. Čak su nam donosili i hranu, i sve to bez ikakvog glasa, šuma. Bili su iza nas, ali nisu nam smetali, pomagali su nam. Oni najbolje znaju gdje se nalazio koji stan, koja prostorija i gestikulacijama su nam govorili šta možemo da očekujemo. Bili su nam desna ruka".
Kahramanmaras u srcima i mislima
A ekipa iz Nikšića i Podgorice je bila desna ruka lokalnim vatrogascima u tom kraju. Nesreće zbližavaju ljude, pa su se i oni sprijateljili sa kolegama iz Kahramanmarasa, prate se preko društvenih mreža, šalju im videa "njihove teritorije".
"U tom kvartu je 11. dan potpuno zaustavljeno traganje za preživjelima i ušle su teške mašine. Lokalni vatrogasci su nam poslali video iz drona gdje se vidi da više nema ljudi osim teških mašina koje ubacaju šut u velike kamione, ne tražeći nastradale. Koliko smo svima njima prirasli srcu govori i to da su nam policajci donijeli džak od 200 kilograma lješnika, jer je taj kraj poznat po lješnicima. Dali su nam lješnike kao znak pažnje i poručili da ih obavezno ponesemo kući, ali smo žurbi, kad smo evakuisani, džak zaboravili".
Ali, zato ne mogu zaboraviti Kahramanmaras. On je tu, u njihovim srcima i mislima.
"Meni je tih ljudi neizmjerno žao, jer su pokazali kolika su veličina i koliko su jaki. Volio bih, ako budem mogao, da odem tamo i vidim šta se desilo s tim gradom, kako su se ti ljudi izborili sa svim tim nedaćama koje su ih snašle i da posjetim 'našu' teritoriju, ako je budem poznao".
Da se zagrlimo, pa šta bude
Najmlađi član nikšićke ekipe, dvadesetšestogodišnji Luka Bijelović, priča o najsrećnijim, ali i najtežim trenucima:
"Najsrećniji sam bio kada je pronađeno živo dijete. Tada smo svi slavili, to se ne može riječima opisati. I mašinisti iz bagera, i porodice koje su našle svoje mrtve članove. U momentu kad je to dijete izvučeno, sve je stalo".
Sve je stalo, samo je život išao dalje. Pokušava Luka da opiše osjećaj kada se preživjeli zahvaljuju što im predajete tijelo mrtvog člana porodice, ali ne može. Kako kaže, to su situacije u kojima riječi fale. Samo je emocija na pretek.
"Najteže mi je bilo kada nađemo porodice koje su kompletne stradale u zemljotresu. Nalazili smo ih zagrljene u krevetu. To je ono kad ljudi kažu - da se zagrlimo, pa šta bude. To mi je najteže palo. I vi bi možda tako postupili u nekom momentu da vas tako nešto snađe - da se zagrlimo, pa šta bude".
I on priča o ponosu naroda koji je u trenutku izgubio sve, o dostojanstvenoj tišini, o njegovom ponosu što je bio član ekipe.
"Velika je čast biti među najboljim spasiocima svijeta, biti član ekipe koja iz malene Crne Gore koja ima 600 hiljada stanovnika, iz male službe sastavljene od 60 operativaca, ide da pomogne jednoj velikoj zemlji kakva je Turska. Ovo je veliko iskustvo i ovo se ne može zaboraviti za života. Iskustvo koje nas uči kako dalje da postupamo. Svaki dan na poslu je novo iskustvo, svaka intervencija vas nečemu nauči i postanete mnogo stabilan i zreo, prvo čovjek, pa onda spasilac", kaže Luka koji je za Kahramanmaras otišao sa 26 godina, a vratio se mnogo "stariji", iskusniji, zreliji...
Stradala porodica zagrljena na dvosjedu
"U trenutku kada je dječak od dvije-tri godine živ pronađen, bilo je opštenarodno veselje. Svi smo očekivali da će se drugačije ponašati, a on se smijao. Taj njegov osmijeh nam je dao ogromnu snagu i to veče smo radili do jedan-dva sata poslije ponoći. Čak je došao i njihov gradonačelnik. Jednostavno smo osjetili da moramo to veče da radimo mnogo duže nego što smo planirali", priča komandir nikšićke Službe zaštite i spasavanja Slavko Tadić.
Desetak puta je, kaže, išao za Istanbul, bio u kontaktu sa trgovcima iz toga grada, i Turci su za njega bili korektan narod, neko na koga možeš da se osloniš i s kim možeš da se dogovoriš. Sada je upoznao i njihovu drugu stranu koja ga je, ističe, ostavila bez riječi. Ne samo njega, nego i ostale vatrogasce-spasioce.
"To su ljudi sa nevjerovatnom dušom i emocijama, ljudi koji su u čitavom svom bolu toliko dostojanstveni, toliko veliki. Nijesmo mogli da shvatimo da je u takvom bolu toliko ljudskosti. Zatekli su nas svojom dobrotom. I tišinom. Ali, ta njihova tišina nam je pomogla, jer su nam dali dovoljno prostora da možemo da se koncentrišemo za konkretne zadatke. Ničim nijesu ometali naš rad, već pomogli - tišinom i dostojanstvom".
Otkriva da prilikom traganja nijesu nailazili na tijela, nego na djelove tijela i da bi dugim i pažljivim otkopavanjem stizali do nastradalih, kao i da prvu intervenciju ne može zaboraviti. Ne dozvoljava mu to porodični zagrljaj.
"Mrtva četvoročlana porodica je zagrljena bila na dvosjedu. Majka sa bebom u naručju, zagrlila djevojčicu i otac preko njih legao".
Zaćutasmo i on i ja. Ja da bih "progutala" suzu i smirila drhtaj glasa, on da bi ponovo bio sa tim narodom.
"Jedva čekamo da odemo tamo, da vidimo oporavljeni grad i koliko-toliko oporavljeni narod".
Ne znaju za vjeru, naciju i granicu
Objašnjava da su sve situacije tamo bile opasne, da je često znalo da zazvoni zvono za uzbunu jer je postojala mogućnost da se "preživjele" zgrade uruše, ali da im je pomagalo to što su znali ko je ispred njih, a ko im čuva leđa.
"Kolege iz Podgorice i mi smo pokazali i dokazali da smo jedna ozbiljna jedinica i ekipa. Ništa nijesmo prepustili slučaju, dobro smo se organizovali. Znamo da je ta logistika najbitnija, pa smo iskupili smo sve što nam treba, hranu, vodu, ljekove, i krenuli. Radili smo ono za šta smatramo da smo sposobni i dokazali smo da jesmo. Naša ekipa nije slučajno brojala 11 članova. Mi smo kao Barselona - zna se odlično šta ko igra, ko je špic, ko je napad, ko je odbrana, a ko golman i kapiten. Podijelili smo uloge i radili to što znamo. Znali smo šta radimo, s kim radimo, ko nam čuva leđa, ko je ispred nas. Ponosan sam što sam bio dio te ekipe".
A ponosan je i na činjenicu da je odlazak u Tursku prva međunarodna mirovna misija Nikšića i njihove jedinice pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija.
"Bilo je nekoliko kolega kojima su pasoši istekli i sve smo završili u roku od 15 minuta. Samo je bila potrebna dobra volja i ogromna količina profesionalizma i ljubavi prema životu da odemo na ovu misiju. Ovo nije prvi put da smo samoinicijativno odradili takvo nešto. Kada su 2014. godine bile poplave u Obrenovcu, naša jedinica je samoinicijativno odreagovala na identičan način i odradila posao. Dokazali smo da u ovom našem profesionalizmu nema ni vjera, ni nacija, ni granica".
Loša gradnja kao opomena
Spasilac Goran Tripković priča da je Kahramanmaras najbrže rastući grad u Turskoj, te da je za deset godina “porastao” za 100 hiljada stanovnika.
”Ta ekspanzija ih je koštala. Nestajali su cijeli kvartovi i od 15 istih zgrada - 14 se sruši, a jedna ostane prava kao svijeća. Pitali smo lokalce da nam to objasne. Rekli su nam da je i tamo zastupljena korupcija. Kontrolisali bi jednu ili dvije zgrade, a ostale su pustili da rade kampanjski i kad je došao sudnji dan ona koja je rađena kako treba je ostala čitava. Kuriozitet toga grada je da je crkva ostala netaknuta, ni staklo nije slomljeno. I jedna od rijetkih zgrada koja je ostala čitava na cijelom tom području je zgrada inženjerske komore koja se bavi građevinarstvom. Ona stoji kao svetionik i pokazuje svima ostalima kako je trebalo da se gradi. Da su gradili kao što je ta zgrada napravljena, vjerovatno bi većina nastradalih preživjela”.
Tripković kaže kako im je kolega iz AFAD-a kazao da je u San Francisku urađena procjena zgrada koje mogu da se sruše prilikom jakog zemljotresa.
”Utvrdili su da postoji 50 hiljada zgrada kojima treba da ojačaju temelje, jer su i u ovom zemljotresu zgrade stradale zbog temelja. Odlučili su da u narednih deset godina pokušaju svih tih 50 hiljada zgrada ojačaju. Kamo sreće da je to urađeno i u Turskoj”.
Zato se nada da će nadležni u Crnoj Gori čuti njihove preporuke od kojih, kako ističe, svima može biti bolje.
”Imamo jedno veliko iskustvo koje može, ako nas ko bude čuo sa viših instanci, samo da bude na korist ovoj državi. Ja sam ponosan što smo kolege iz Podgorice i mi u najboljem mogućem svjetlu predstavili prvo nas, zatim naše službe, gradove i državu”.
Fali opreme, nijednog psa nemamo, sistem je nespreman
Spasilac Luka Bijelović ističe da su zemlje regiona, kada je riječ o opremi, dvadeset godina ispred Crne Gore.
”I prije ovog zemljotresa smo pričali, da se ovo kod nas desi - da smo nespremni. Naš sistem je nespreman. Čak zaostajemo iza regiona. Oni imaju i potražne timove, termalne kamere, a mi kao država ništa od toga nemamo. Država nema nijednog psa za potragu. Zato smo se u avionu, kad smo krenuli nazad, dogovorili kako da se borimo za sistem, novu opremu, kako da napredujemo, da budemo spremniji”.
Slavko Tadić ističe da su već dio toga prezentovali lokalnoj upravi koja im je obećala pomoć, a da se nada da će i država shvatiti da je ulaganje u službe zaštite i spasavanja ulaganje u bezbjednost naroda i države.
”Kolege iz Podgorice i mi smo pokazali da smo kao jedinica profesionalni i da smo bili kadri stići i uteći i na bojno mjesto postojati. Iz svega ovoga smo izvukli pouke koje smo prezentovali lokalnim vlastima i naišli kod njih na razumijevanje. Već smo u procesu nabavke potražnih pasa, nedostajuće kolektivne opreme koja služi za pretragu ovakvih terena, tako da ćemo, zajedno sa kolegama iz Podgorice, napraviti respektabilnu ekipu koja će moći da odgovori i pomogne svima kojima to bude trebalo”.
Bonus video:
