Postoje razna objašnjenja značenja imena Zoja. Jedno od njih govori da je riječ o imenu starogrčkog porijekla koje u prevodu znači život i da se smatra da djevojčice sa tim imenom svima koji ih sretnu donose radost i nesebično šire životnu energiju.
”Nosim babino ime koja me, nažalost, nije dočekala. Ime Zoja ima više značenje, a jedno od njih je gorda”, sa osmijehom kaže pedagoškinja Zoja Tarlamišaj, nikšićka Baranka, ili barska Nikšićanka.
Svejedno. Ili najjednostavnije: Zoja - gorda žena koja širi životnu energiju.
”U Nikšiću sam devet godina, ali Bar, gdje sam rođena i gdje sam završila osnovnu i srednju školu, nosim u srcu. Trenutno odrađujem pripravnički u Osnovnoj školi ‘Radoje Čizmović’ u Ozrinićima. Diplomirala sam pedagogiju, romsko-egipćanska sam aktivistkinja i zalažem se za unapređenje položaja svoje zajednice. Supruga sam i majka dvoje djece - četvorogodišnje Merjem, to je jedino žensko ime koje se pominje u Kuranu, i dvije godine mlađeg Sajmona”, tako se Zoja, u najkraćim crtama, predstavlja.
Jedina uloga žene nije da bude supruga i majka
Ali, ona je mnogo više od toga. Ona je neko ko svojim primjerom svjedoči da je uspjeh moguć ukoliko ne odustajete od svojih snova, da se tradicija ne ruši ako odlučite da se izborite za svoja prava, da nije jedina uloga ženske osobe da bude supruga i majka, da i pripadnicima romsko-egipćanske (RE) zajednice studentski indeks dobro leži.
”Ne sjećam se prve petice, ali pretpostavljam da je bila iz matematike. Zato se sjećam prve ocjene - to je bila jedinica. Kada sam krenula u osnovnu školu, nisam poznavala službeni jezik. Učiteljica mi je zadala da pročitam nešto iz bukvara, a kako nisam znala jezik, nisam umjela da pročitam. Kada je moj otac čuo za jedinicu, razmišljao je da me ispiše iz škole. Međutim, dao mi je šansu mjesec-dva da vidi hoću li napredovati. Ubrzo sam savladala jezik i gradivo i počela sam drugaricama iz većinske zajednice, koje su dolazile kod mene, da im pomažem u izradi domaćih zadataka”, sa ponosom priča Zoja koja nikada nije ni pomišljala da napusti školu.
Tu je, kako kaže, bila i njena majka koja je gurala naprijed i podržavala u njenim snovima.
”Jedini zadatak mi je bio da učim, završim školu, zaposlim se i počnem da dobijam platu. Majka nam je uvijek govorila da moramo da se školujemo, zaposlimo, da imamo svoj dinar, da ne bismo, kao ona, za svaku sitnicu tražile novac. ‘Postanite svoji ljudi, zaposlite se, a da se udate imate vremena’, govorila nam je majka”.
Roditelji ignorisali bračna “oglašavanja”
I djeca su je poslušala. Svi su završili srednje škole, dvije kćerke za kuvarice, sin za automehaničara, i Zoja fakultet. Poslušale su je i za udaju, iako im rođaci nijesu predviđali sjajnu budućnost pošto “zađoše u godine”, a neudate.
”Moja majka je sa sedam godina ostala siroče. Vjerili su je kada je imala 11 godina, a otac 20. Udala se sa 14 godina, a sa 16 je postala majka. Uvijek nam je govorila da ne slijedimo njen primjer, da je ona bila siroče i da je imala roditelje da bi možda i njena sudbina bila drugačija. Motivisala nas je da idemo dalje, da ne odustajemo”.
Kada je udaja u pitanju, i majka i otac su bili jedinstveni - ne prije punoljetstva.
”Majka često ide na Kosovo, jer joj je tamo rodbina, i često su komentarisali mene i jednu rođaku koja je takođe željela da prvo završi fakultet, pa tek onda da se uda. Govorili su da ne smijemo da čekamo, da ćemo postati babe, da nas mogu samo u ‘zimnicu’ jer nas niko više neće uzeti. Kada sam imala 15-16 godina ‘oglašavali’ su se, slali su poruke, ali moj otac je bio čvrst u stavu da dok ne završim Gimnaziju i postanem punoljetna, nema udaje. Onda mogu sama da odlučim”.
I odlučile su. I ona i sestra. Izabrale momke, udale se sa 23 godine, obje rodile po kćerku i sina.
”Najmlađa sestra je otišla korak dalje. Prešla je 23. godinu i još se nije udala. A ni brat se nije oženio iako je najstariji”, sa osmijehom kaže Zoja koja 8. marta puni 29 godina.
Ako može majka, mogu i ja
Nakon završene Gimnazija “Niko Rolović” u Baru, došla je u Nikšić, na Filozofskom fakultetu upisala pedagogiju i, kako kaže, tokom studija saznala nešto više o zajednici kojoj pripada, identitetu, ali i o sebi.
”U Baru nisam živjela u romsko-egipćanskom naselju, čak na crnogorskom jeziku nisam ni umjela da izrazim nacionalnost. A onda sam došla u Nikšić da studiram pedagogiju i upoznala se sa problemima same zajednice. Jedan rođak mi je rekao da imam pravo na besplatan fakultet, smještaj, stipendiju. Pitala sam ga kako kada nijesam Romkinja. Objasnio mi je da to pravo imam jer sam Egipćanka. Upoznao me sa Andrijom Đukanovićem, koji je tada radio u romskom obrazovnom Fondu i koji mi je objasnio moja prava. Na fakultetu sam se upoznala sa Fanom Delija i njenim radom, priključila se Centru za romske inicijative i tada je krenula priča o mom aktivizmu, koja i dalje traje”.
Ističe da joj uglavnom mlade Romkinje i Egipćanke koje su se rano udale i postale majke, kažu da bi dobro bilo da su se i one školovale i zaposlile.
”Nije žena rođena samo zato da se uda i postane majka. To joj je jedna od uloga. Smatram da tek kada budemo imali obrazovane majke, majke koje su zaposlene, tek tada ćemo suzbiti rane brakove jer ćemo na najbolji način motivisati mlade generacije. Ako imate neobrazovanu ženu koja je rodila u prosjeku petoro djece, koja je kući, ne umije da se potpiše, koja u potpunosti zavisi od supruga, ona nije naučila na bolje i ona nema čemu da nauči kćerku već da joj govori: ‘Ja sam tako, pa ćeš i ti’. Naravno, ima i onih rijetkih, poput moje majke, koja je govorila: ‘Ako sam ja tako završila, vi ne morate’. Treba osnažiti žene u romsko-egipćanskoj zajednici. Ako dijete od malih nogu uči da je majka otišla na posao, kao što to uče moja djeca, da je majka primila platu, da im je majka nešto kupila, automatski će se i njihova svijest formirati u tom pravcu. Znaće da ne zarađuje i donosi namirnice samo otac, nego i majka. A zatim ide: ako može majka, onda mogu i ja, a ako mogu ja, onda može i sestra”.
Hoću da živim ovdje, ali i da nešto stvorim
Aktivno radi na tome da osnaži romsko-egipćansku zajednicu, da im probudi svijest da ne moraju da budu u podređenom položaju, da ne moraju da zavise od toga da li će im neko donijeti paket pomoći ili ne, da ne moraju da budu neobrazovani, da žene mogu i treba da rade. I da to nije u suprotnosti sa tradicijom.
”Mi ne treba žene iz moje zajednice da učimo da će dobiti paket pomoći jer imamo projekat preko koga ćemo to obezbijediti. A šta kad se završi projekat - nema ni paketa. Dajte da žene osposobimo da one zarade, doprinesu kako svom budžetu, tako i čitavoj zajednici. Smatram da ja ne mogu da osnažim moju zajednicu koliko to može žena koja ima 50 godina. Za mene će reći da mi niko nije branio da učim, da me nisu udali sa 15 godina. Ali, ako žena koja je majka tinejdžera, ili baka, ako se ona uzdigne i kaže: ‘Dosta mi je ovoga. Hoću da živim ovdje, ali i da nešto stvorim’, e to je onda druga stvar”.
Želi vidljivost u društvu, a ne samo u zajednici
A druga stvar je i to što Zoja zna da odustajanja nema, da, kako kaže, ako se jedna vrata zatvore uvijek će se otvoriti, ako ne druga vrata onda, jedan prozor ili dva, a zatim je lakše stići i do vrata. Zna i kada je bila najponosnija.
”Kada smo sa teatrom putovali u romsko-egipćanske zajednice u Podgorici i u Berane, uvijek smo se predstavljali. Bila sam ponosna kada bih se predstavila kao studentkinja pedagogije, a oni me gledali u čudu. Dodatno sam bila ponosna kada bih iz godine u godinu govorila da sam na drugoj, trećoj godini, jer sam time pokazivala da napredujem stepenicu po stepenicu i da sam bliže cilju. Onda sam se udala, ostala trudna, a nijesam diplomirala. To me malo deprimiralo. Ali, nisam odustala. Moja kćerka je ‘polagala’ ispite još dok je bila u stomaku, a ja sam tada najbolje ocjene dobijala. Teško je riječima opisati osjećaj kada sam sa kćerkicom otišla da branim diplomski. Znam da sam tad bila najponosnija jer sam dokazala da mogu da budem i majka i supruga i da završim fakultet”.
Ako je uspjela ona, onda mogu i druge mlade Romkinje i Egipćanke, kaže gorda žena koja širi životnu energiju. Mogu i moraju da završe školu, da se zaposle, da budu samostalne. Ali, i država može i mora da im da jednaku šansu. Njihove diplome nijesu “rezervisane” samo za posao koji se tiče RE zajednice.
”Djevojke ne smiju da odustaju od škole i ne treba da im bude cilj samo da završe osnovnu školu. Bilo koji zanat je bolji nego da sjede kući i čekaju da im neko pruži pomoć, ili da im sjutra muž da novac. Treba da završe školu i budu samostalne. Žena može da uspije ako je ekonomski nezavisna. Ako ima svoj dinar, onda može sve. Takođe smatram da ako sam Romkinja ili Egipćanka država ne treba da mi obezbijedi samo posao medijatora i koji se tiče RE zajednice. Mi možemo da radimo i u drugim oblastima i sa većinskom zajednicom. Ja sam upisala pedagogiju da bih radila sa djecom, ali ne samo sa romsko-egipćanskom, već sa svom djecom. Želim da budemo vidljivi i u crnogorskom društvu, a ne samo pred našom zajednicom”.
Bonus video:
