Ima jedno selo koje je Bogu milo, a od koga su ljudi davno digli ruke. Do sela stižu samo uporni i oni koji voze terence. U selu nema podjela na naše i vaše, nema svađa zbog politike. Tamo ne živi niko. U selu je “živo” jedino groblje.
Bogmilovići su selo udaljeno dvadesetak kilometara od Nikšića, na skoro 500 metara nadmorske visine, u kome duvaju južni vjetrovi, rastu maslina, vinova loza, smokva, nar, ali i korov i zaborav. Izgleda, da ono što je bogomdano, ne mora biti i od ljudi. Makar ne kada su Bogmilovići u pitanju.
”Socijalistički sistem je njegovao zavisnost građanina od države, a seljak nije zavistan. Sistem nije volio samostalne ljude. Bojao se od njih. Čim on dođe na kazan, na radničku platu, on mora da sluša, jer ako ne sluša nema plate. A seljak neće da sluša. Zato su seljaci proglašeni nepoželjnim elementima sistema i zato je masovno pražnjeno selo, da bi se taj elemenat nepoželjnih smanjio. Imao sam komšiju u Nikšiću, kadar iz Željezare, koji mi je pričao da je najmanje 200 ljudi sa puškom iz Šipačna, Prage i Golije dovezao u Željezaru. Ako nećeš, ti si državni neprijatelj. Naše selo je tako ispražnjeno, kao i mnoga sela u Crnoj Gori. Budućnost se gledala kroz industriju, a vrijeme je pokazalo da to nije tako”, priča za “Vijesti” sedamdesetosmogodišnji Slobodan Slobo Perović koji često obilazi starevinu.
Od 142 žitelja, do crtice
Objašnjava da je kuća napravljena prije 140, a obnovljena prije desetak godina i da svako malo uz Stranu (naziv brda), makadamskim putem koji su mještani napravili prije četiri i po decenije vjerujući da će put vratiti one koji su napustili selo i otišli u pečalbu, ide u Bogmiloviće. Nijesu mještani ni slutili da će tim putem, niz Stranu, otići svi i staviti katanac na selo koje je, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, na popisu 1948. godine imalo 142 stanovnika, a 2011. umjesto broja stanovnika stajala je crtica.
”Posljednji put je oko ‘60-ih ili ‘70-ih godina prošlog vijeka u selu zaplakalo dijete. Posljednje stado iz ovih krajeva nestalo je prije 35-40 godina. A do tada je dobar domaćin imao po 100-150 ovaca, koza, petoro-šestoro govedi, dva-tri konja. Siromašni su imali manje, bogatiji još više”.
Sada više nema ni siromaha, ni bogatih. A nije da ne pamte Bogmilovići i teška i srećna vremena. Pamte glad i rat, bespuće i bodljikave žice, ali i dječju graju, školsko i crkveno zvono, pjesmu i veselje. A sada... nema ko da pamti. Rijetki su, poput Sloba, kojima je selo koje je Bogu milo i dalje obavezna stanica.
”Ovdje ima nas 4-5 vikendaša. Da ima puta, bilo bi ih više, a i ljudi bi odavde išli na posao u Nikšić ili Danilovgrad. Znam dosta njih koji bi obnovili kuće samo da im kamion može doći do kuće. Prije pet godina su obećali da će nam uraditi put. Ostalo je na obećanjima, iako od magistrale do sela ima samo tri kilometra. I onda kažu kako ne selu niko ne živi. Kako će živjeti kad su narod išćerali. Sad bi se vratili, ali ni puta, ni kuća. Kad mi je dobro, prijatelje ne vidim, a kad je muka, prijatelju spašavaj. Tako je i sa kućom”, kaže Perović.
Crkva i škola pamte vjekove
Tako je i sa školom, crkvom, tako je i sa životom.
”U Pješivcima imaju dvije saborne crkve - u Bogetićima i ova ovdje, koja je sagrađena u Njegoševo doba.Trebalo bi da je obnovimo. Stara je skoro 200 godina”, kaže Slobo.
Škola je malo mlađa od crkve, mada izgleda kao da je, makar, vijek starija. Sagrađena je 1897. godine i jedna je od najstarijih škola u Crnoj Gori. U njoj su se opismenila ne samo djeca iz tog sela, već i iz Vitasojevića i Selišta. Zatvorena je 1978. godine, a vrijeme je urušilo.
”Bila su ovdje četiri razreda osnovne škole, a u školi su učili poznati istoričari, kulturni radnici, ljudi koji su zadužili grad i državu”.
Učili su tu, priča Slobo, narodni heroj Đoko Pavićević, vjerovatno najstariji partizanski borac u Jugoslaviji, njegov sin Branko, prvi predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti Branko Radojičić, rodonačelnik geografske misli na ovim prostorima...
”Pitaju me ljudi zašto stalno ovdje dolazim. Kažem da bih to odgonetnuo kada bih znao. A kad bih odgonetnuo, ne bi bilo lijepo. Lijepo je kad ne znam zašto”, sa osmijehom reče vitalni domaćin i nastavi priču o planini Lupoglav, o studiji Ujedinjenih nacija po kojoj je mjesto koje se nalazi na oko 400-500 metara nadmorske visine idealno za ljudsko zdravlje, o voću koje u tom kraju i danas uspijeva.
”Uspijevali” su nekad i ljudi.
Kad račun dođe na naplatu
Slobodan je diplomirao i magistrirao ekonomiju i radni vijek je provao u stručnim službama Željezare, Elektroprivrede...
”Mi smo danas ostali bez ekonomije. Ekonomija je uzimanje i podjela poreza. To je budžet. Moja specijalnost je bila razvoj investicija. Nažalost, ostali smo bez razvoja i investicija, bez sela, ali i bez fabrika. Svijet je tu daleko odmakao, dok smo se mi vratili u bespuće. Kod nas se sve koracima mjeri. Laici ocjenjuju, drže govore, imaju zadnju riječ. Laicizam je dominantan. Nijesam zbog toga revoltiran, jer znam da plaćamo danak tome što smo dosad radili. Svaki račun dođe na naplatu. Mi se kao država nesvjesno, uludo i nepametno, odričemo sela, resursa koji je za državu važan. Prostor je jedan sjajan resurs, a država nema snage da o tome brine. To je briga za ozbiljne države, a mi smo neozbiljna država”, poručio je Perović.
Bonus video:
