Zdavstveni radnici u Crnoj Gori treba da prođu set edukacija i treninga o modelima pristupa invaliditetu i postupanju s osobama s invaliditetom (OSI), uključujući i osobe sa neurorazvojnim spektrom oštećenja, smatraju u Udruženju mladih sa hendikepom (UMHCG).
Direktorica UMHCG-a Marina Vujačić rekla je da nijedna kategorija osoba s invaliditetom nema adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti, uključujući obim prava, raspon i kvalitet usluga.
“Tako da adekvatnu zdravstvenu zaštitu nemaju ni osobe sa neurorazvojnim spektrom oštećenja”, kazala je Vujačić agenciji MINA.
Ona je podsjetila da je Crna Gora još 2009. godine ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija (UN) o pravima OSI, koja, između ostalih, garantuje i pravo na zdravstvenu zaštitu i habilitaciju i rehabilitaciju, uključujući ranu identifikaciju i intervenciju oštećenja.
“To se u Crnoj Gori još uvijek ne radi uvijek i u adekvatnoj mjeri”, saopštila je Vujačić.
Kako je istakla, upravo od rane identifikacije i intervencije često zavisi i kasniji kvalitet i raspon zdravstvenih usluga.
Vujačić je navela da je prije svega neophodno usvojiti sveobuhvatan Protokol o pružanju zdravstvene zaštite OSI koji bi se primjenjivao u svim zdravstvenim ustanovama i na svim nivoima zdravstvene zaštite.
“Osim toga, neophodno je da svi zdravstveni radnici i zaposleni u zdravstvu prođu set edukacija i treninga o modelima pristupa invaliditetu i postupanju s OSI, uključujući i osobe sa neurorazvojnim spektrom oštećenja”, navela je Vujačić.
Ona je rekla da, potom, zdravstvene ustanove, oprema i servisi u zdravstvu moraju biti na najvećem nivou dostignuća i razvoja, moderni i pristupačni za korišćenje svim kategorijama OSI.
To, kako je pojasnila Vujačić, uključuje fizičku, arhitektonsku i pristupačnost informacija, komunikacija, tehnologija i sistema, ali i lako razumljivi i jednostavan jezik i model pristupa invaliditetu zasnovan na ljudskim pravima na koji se Crna Gora obavezala kao potpisnica Konvencije.
“Nakon toga, vjerujem, došlo bi do promjene pristupa i odnosa prema djeci od najranijeg uzrasta i OSI, uključujući i blagovremeno i potpuno informisanje o stanju i predloženim intervencijama, kao i posljedicama tih intervencija i o alternativama”, rekla je Vujačić.
Iz Ministarstva zdravlja prethodno su agenciji MINA kazali da će Strategija za rani razvoj, koja predviđa reformu Centra za autizam u Centar za rani razvoj, dodatno unaprijediti oblast zdravstvene zaštite osoba sa neuro-razvojnim poremećajima.
Predviđene reforme, kako su tada pojasnili, podrazumijevaju objedinjavanje odgovora resora zdravlja, prosvjete i rada i socijalnog staranja, koji će raditi na ranim intervencijama, a naročit akcenat će biti stavljen na psihološkoj podršci roditeljima.
Prema riječima Vujačić, praksa je pokazala da je reforma Centra za autizam neophodna.
“A stvari na koje smo ukazivali na samom početku najave njegovog osnivanja su se, nažalost, ispostavile tačnim. Centar za autizam je upravo pokazao sve slabosti zdravstvenog sistema iako sam ubijeđena da se uprava i većina zaposlenih apsolutno trudila da pruži svoj maksimum”, ocijenila je Vujačić.
Ona je rekla da je izostala kontinuirana i neophodna podrška različitih institucija sistema i cijele države, uz prevelika očekivanja roditelja i porodica, koja su logična i opravdana, ali nerijetko dovedu do neracionhalnih ponašanja.
“Nije dovoljno samo otvoriti ustanovu i zaposliti ili na drugi način angažovati neophodni kadar, nego je neophodno mnogo više i drugačije od same faze planiranja do realizacije, a to je u konkretnom izostalo”, istakla je Vujačić.
Majka autističnog dječaka Tarika, a ujedno i medicinska sestra Sabina Decević, saglasna je da bi edukacija zaposlenih u zdravstvenom sistemu predstavljala veliki iskorak nadležnih.
“Mislim da vrlo često to ne bude izostanak empatije ili razumijevanja već neznanje zaposlenih kako pristupiti osobama sa autizmom”, rekla je Decević.
Decević je rekla da ni ona, koja je zdravstveni radnik, nije u školi učila o tim poremećajima detaljno.
“Ipak, kasnije sam, kroz svoje dijete i upoznajući druge osobe sa autizmom, naučila da je autizam različit za svaku osobu ali da su negativni stavovi isti za sve osobe sa autizmom. Zato nam treba jako puno edukacije”, smatra Decević.
Ona je kazala je da je dosta teško ostvariti komunikaciju sa djetetom koje ima autizam, a nije verbalano.
Pojasnila je da je od početka pokušavala da sa sinom ima neverbalnu komunikaciju, putem gestova i kratkih riječi koje su njemu lakše za izgovaranje.
“Kad ga boli glava ili zub, on prstom dodirne moju pa svoju glavu nekoliko puta uzastopno. Jedino tako mogu znati da li ga nešto boli. Nekako sam uspjela da ga naučim da tako uradi i sa nekom drugom osobom ako ja nisam u njegovom prisustvu”, kazala je Decević.
Kako je dodala, ukoliko negdje moraju da čekaju, s obzirom na to da njen sin koji ima autizam nema nikakvih fizičkih deformiteta, teško je objasniti ljudima zašto on ne može da čeka.
“Njegova pažnja je kratkotrajna i njegov pojam o razumijevanju vremena i čekanja je drugačiji od našeg, tako da se dešavalo da, kada čekamo kod doktora, drugi roditelji oko nas ne shvataju koliko je njemu teško da boravi u uskom hodniku ili maloj prostoriji sa puno ljudi”, kazala je Decević.
Ona je rekla da unutrašnja borba njenog sina i nemogućnost iskazivanja da on ne želi da bude u gužvi sa ostalima rezultira agresivnim ponašanjem, što nije odobreno od okoline.
“Ne treba ni biti naravno, zato to čekanje treba svesti na što kraće kako bi izbjegli takve situacuje”, navela je Decević.
Ona je navela da je zato došla na ideju da realizuje kartice pristupačnosti kako bi boravak u ambulantama toj deci bio što kraći, kao i kako bi se u okolini razvila svijest da je autizam neurorazvojni poremećaj koji prati čitava lepeza drugih smetnji.
Te kartice su, kako je pojasnila Decević, prihvaćene u Kliničkom centru i Dečijoj bolnici, a kasnije su namjenu proširile i na Domove zdravlja i druge bolnice u Crnoj Gori.
Bonus video:
