Romi su u Kolašin, kažu lokalni hroničari, tokom prošlog vijeka dolazili povremeno, nakratko, donosili u varoš autentičnost koja nije značajno remetila svakodnevicu lokalnog stanoviništva, poneku pjesmu i igru iz regiona, nove riječi, običaje… Šatore su, uglavnom, postavljali pored Tare, u Lugu, Bakovićima, na Radigojnu…
Poslije njihovog odlaska ostajale su anegdote o zgodama i nezgodama iz tog privremenog suživota sa Kolašincima ili, čak, prijateljstva, koja su prevazišla distancu i predrasude gorštaka suviše krutih da da lako prigrle sve što nije dovoljno poznato… U arhivskim izvorima, gotovo da nema pisanih podataka o istoriji, tradiciji i kulturi Roma, koji su u Kolašin dolazili, obično s prvim danima ljeta, a odlaskom nagovještavali jesen.
Međutim, detalje njihovog života pomno su bilježili lokalni, ali i fotografi koji su stigli iz daleka.
Prema riječima direktora kolašinskog Centra za kulturu i lokalnog hroničara Branislava Jeknića, prve detalje iz života “kolašinskih Roma, kamerom je “uhvatio”, ranih 30-ih godina prošlog vijeka Milman Peri, profesor klasike na Univerzitetu Harvard. Na naše prostore došao je tragajući i izučavajući usmenu poeziju, ali prema fotografijama koje čuvaju u harvardskoj digitalnoj biblioteci (The Milman Parry Collection, 1933–35), nije ostao imun na prizore romskog nomadskog života.
Na jednoj od fotografija, kako je opisano, vidi se dolazak karavana, obalom rijeke, u potrazi za najpogodnijim mjestom za najpogodnijim mjestom za postavljanje šatora. U opisu stoji i da su Romi za transport sve svoje imovine koristili “male konje, takozvane, hercegovačke rase”. Na drugoj Perijevoj fotografiji je, kako je napisao, “vođa romske družine sa svojom ćerkom”.
”Nažalost, boje odjeće devojčice se ne mogu reprodukovati, one su svijetlo- narandžaste – uglavnom. Daire koje nosi su simbol Roma”, objašnjenje je ispod fotografije harvardskog profesora.
Detalji romskog karavana, iz prve trećine prošlog vijeka, na još jednoj su fotografiji. U opisu je skrenuta pažnja “na način na koji se djeca nose u bisagama, po jedna sa svake strane konja”. Peri je zabilježio i kraj puta umornog karavana, konje oslobođene od teškog tovara, djecu u krilima majki, ili rastrčane po livadi, posude i prostirke na mjestu gdje će uskoro biti privremeni dom romskih porodica… U pozadini, ponovo, rijeka. Romkinja i dvoje djece i njihov pas u provom su planu na fotografiji, na kojoj su i tri muškarca u razgovoru, a na rubu kadra i Crnogorac u narodnoj nošnji.
Detalje iz života Roma, koje je put nanio u varoš, fotoapratom bilježili su Kolašinci legendarni Ljubo Medenica i Milutin Bulatović. Na jednoj od najpoznatijih Medeničinih fotografija, koja je uz mnoge druge njegove obišla svijet, je mala Romkinja, čija kudrava glava viri iz proreza na šatoru.
Profesor i novinar Bulatović, najvjerovatnije, 70-ih godina prošlog vijeka napravio je seriju fotografija na kojima dominiraju djeca Roma. Manja djeca u vrećama natovarenim na konje, sedla prekrivena tkanim prostirkama. Zatim, dva dječaka koja nose drva za vatru koja će biti upaljena ispred šatora… Umorna djevojčica koja pješači u karavanu.
Svaka od tih fotografija, iako nastale u različitom vremenu i različitim povodima, i pored toga što im nedostaje kolor i detaljniji opisi, pažljivijem posmatraču može reći štošta o načinu na koji su Romi organizovali život, ali i putovali do Kolašina. Više ili manje prihvaćeni, objašnjava Jeknić, uspješno su čuvali svoju osobenost, tek, ponekad, dozvoljavajući “domaćinima” da zavire u njihov svijet.
Iz regiona donosili igre i pjesme
Iako razdvojeni jasnim pravilima i kontaktima koji su bili, uglavnom, pragmatični, mještani su ponekad prihvatli i naučili dio onoga što su Romi donijeli iz regiona.
Istražujući tradicionalne igre i pjesme, Davor Sedlarević, umjetnički rukovodilac KUD Mijat Mašković, kaže da su pojedini plesovi (igre) u Kolašin stigli, a kasnije i prihvaćeni, i zahvaljujući Romima.
”Jedan od načina prenošenja tradicionalnih plesova (igara) može se vidjeti i na primjeru iz Sreteško Gore (Rovca) iz prve polovine XX vijeka. Naime, čobanice su od Romkinja koje su u selima prodavale karaboju (crna boja za farbanje sukna) naučile kolo trojanac. To je tradicionalni ples karakterističan uglavnom za Srbe iz centralne i zapadne Srbije (mada se sreće i u drugim krajevima te zemlje)”, kaže on.
Proces učenja igre u Sreteškoj Gori, pojašnjava, odigravao se na livadi, a igrački element trokoraka, tj. trojanca kako su ga “prevele” kazivačice objašnjavan je udarcima drvenom motkom o tle u ritmu obrasca koraka. Petotaktni obrazac koji se sreće u Srbiji u Crnoj Gori je izvođen i u četvorotaktnom, vjerovatno usljed prilagođavanja pjesme, to jest, ponavljana posljednje riječi u stihu dva ili tri puta i dotadašnje igračke prakse /navika. Pratila ga je, kaže umjetnički rukovodilac kolašinskog KUD-a, i jedna pjesma.
Bonus video:
