Crnogorski zdravstveni sistem danas je bolji, efikasniji i kompletno drugačiji nego 2006. godine, ali reforma zdravstvenog sistema, započeta prije dvije decenije, nikako da bude završena.
To je, u razgovoru za “Vijesti”, ocijenio akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), dugogodišnji ljekar u penziji i nekadašnji dekan Medicinskog fakulteta Goran Nikolić.
On smatra da postoji volja da se riješi problem gužvi i listi čekanja u zdravstvenim ustanovama, ali da izostaju konkretne akcije za popunu zdravstvenog kadra potrebnog Crnoj Gori.
Nikolić tvrdi da bilo koja nova usluga u opštim bolnicama ne može dovesti do suštinske transformacije u kliničko- bolničke centre. Ocijenio i da povećanje zarada zdravstvenim radnicima može ublažiti, ali ne i zaustaviti problem odliva kadra ka inostranstvu. Nikolić smatra i da stalna kontrola kvaliteta zdravstvenih usluga u bolnicama mora biti uvedena kao zakonska obaveza.
Kako ocjenjujete trenutne kapacitete javnog zdravstvenog sistema i kadar kojim raspolaže?
Nedovoljni kadrovski kapaciteti zdravstvenog sistema su vječito pitanje. Javnost kadrovske kapacitete u zdravstvu ocjenjuje na osnovu gužvi u zdravstvenim ustanovama i dužina lista čekanja na pojedine procedure. Taj parametar ocjene zdravstvenih kapaciteta je u suštini ispravan. Svake godine se oko dvije stotine novih ljekara opšte prakse, specijalista i užih specijalista, poslije školovanja uključuje u zdravstveni sistem. Prirodni i drugi odlivi ljekara iz zdravstvenog sistema su manji od ulaska. Na smanjenje listi čekanja i gužvi u zdravstvenim ustanovama ulazak novih ljekara kao da nema uticaja. Kako onda rješavati ovaj problem?
Prije desetak godina je u tadašnjoj strategiji razvoja zdravstva konstatovano da Crnoj Gori nedostaju ljekari po svjetskim normativima. Danas, deceniju i više kasnije, u novoj strategiji možemo konstatovati isto. Volja da se riješi problem je postojala onda, a postoji i danas. Izostala je konkretna akcija. U strategiji nije definisano koja institucija, na koji način i kom vremenu je odgovorna da izvrši popunu zdravstvenog kadra potrebnog Crnoj Gori.
U kojoj mjeri je crnogorski zdravstveni sistem unaprijeđen, nakon 17 godina od proglašenja nezavisnosti?
Sve to vrijeme, osim posljednje četiri godine od kako sam u penziji, rukovodio sam ustanovama i Medicinskim fakultetom, tako da mi je to dobro poznato. Crnogorski zdravstveni sistem je kompletno drugačiji, bolji i efikasniji danas nego što je bio 2006. U zdravstvo se permanentno ulagalo sve vrijeme. Oni koji misle drugačije od mene će reći da kapacitet posteljnog fonda nije uvećan u tom periodu. Tačno je da su u periodu od 2006. izgrađene samo klinika za onkologiju i radioterapiju i Institut za transfuziju krvi i građevinski adaptirane sve zdravstvene ustanove. Kao potvrdu napretka zdravstva u Crnoj Gori koristim podatak o broju dijagnostičkih uređaja koji mi je dostupan. Te 2006. godine u Crnoj Gori su funkcionisala dva CT skenera (Bijelo Polje i Podgorica) i jedna magnetna rezonanca u Podgorici. Danas u privatnom i javnom zdravstvu širom Crne Gore ima bar deset puta više ovih uređaja, koje sve ne mogu sa sigurnošću prebrojati.
U kojim segmentima je neophodno jačanje zdravstvenog sistema?
Reformu zdravstvenog sistema sprovodimo već dvadeset godina i nikako da je završimo. Dosta je urađeno, permanentno se radi na tome, ali je i dosta posla ostalo. Pozitivni efektni reforme se mogu očekivati tek kada se sve završi i implementira. Pokušaću da budem sasvim kratak u ovoj analizi jer je ona neatraktivna za čitaoce, a vrlo važna za unapređenje zdravstvenog sistema.
Inovirati strateška dokumenta u zdravstvu sa jasnim ciljevima i zadacima.
Zaokružiti formiranje paketa usluga za koje se zdravstveni sistem Crne Gore obavezuje da će isporučiti građanima. Definisati mreže zdravstvenih ustanova i kadra koji će realizovati pakete usluga, kao i način finansiranja realizacije paketa zdravstvenih usluga.
U strategiji je neophodno definisati i sljedeće aktivnosti:
Rad u preventivnoj medicini i zdravstveno prosvjećivanje precizno regulisati strateškim dokumentima. Samo tako se sistem može suprotstaviti negativnim uticajima na polju vakcinacije, promovisanju zdravih stilova života i organizovanoj prevenciji zaraznih i nezaraznih bolesti.
Permanentnu kontrolu kvaliteta usluga definisati zakonski kao obavezu. U svim zdravstvenim ustanovama obezbijediti da formirane komisije za kontrolu kvaliteta svakodnevno registruju parametre kontrole kvaliteta vršenja zdravstvenih usluga, njihovo kretanje, i izvještavaju svoj menadžment. Tako se omogućava stalna kontrola i brze reakcije kada je to potrebno.
Privatni sektor je važan faktor poboljšanja kvaliteta zdravstvenih usluga i treba mu pružiti pomoć svake vrste i partnersku saradnju.
Koliko je pandemija kovid-19 otežala funkcionisanje javnog zdravstva i uticala na zdravlje stanovništva, u smislu pravovremene dijagnostike i liječenja drugih oboljenja?
Kovid pandemija je na sreću u svom aktivnom dijelu okončana. Imala je neposredne i posredne reperkusije na zdravstveni sistem. Vjerovatno će ostaviti posljedice na pojedinačno i ukupno zdravstveno stanje građana, ali za sada je rano govoriti o njihovom obimu i načinu korigovanja njenih posljedica.
U kojoj mjeri je povećanje zarada ojačalo položaj ljekara? Smatrate li da će veće zarade doprinijeti zaustavljanju odliva kadra iz javnih zdravstvenih ustanova u privatni sektor ili inostranstvo? Da li se, prema Vašem mišljenju, pozitivno odrazilo na dostupnost zdravstvenih usluga u javnim zdravstvenim ustanovama?
Zarade u zdravstvu je trebalo povećati i pronalaženje sredstava u budžetu za ovu stavku treba pozdraviti i ohrabriti. Odlazak ljekara i drugih visokoobrazovanih stručnjaka iz Crne Gore je kompleksan i značajan problem. Po mom mišljenju, promjena radnog mjesta ljekara iz privatnog u javno zdravstvo i obrnuto nije gubitak, jer ljekar ostaje da pruža zdravstvenu zaštitu građanima Crne Gore. Problem odlaska ljekara na rad u inostranstvo je nešto sasvim drugo. To je problem regiona, a ne samo Crne Gore. Mislim da ne postoji rješenje koje se može upotrijebiti da se kontroliše ovaj proces, posebno što država ne može da primjenjuje restriktivne mjere prema svojim građanima koji žele da rade u inostranstvu. Izgleda da je jedino rješenje u ekonomskom i socijalnom napretku države, da se postojeće razlike u kvalitetu života u različitim sredinama smanje, a time i atraktivnost odlaska iz Crne Gore. Samo povećanje zarada u zdravstvu može ublažiti, ali neće riješiti ovaj problem.
Kako komentarišete najavu Vlade u tehničkom mandatu o transformaciji opštih bolnica u Beranama i Kotoru u kliničko-bolničke centre? Smatrate li da je ta transformacija moguća, s obzirom na nedostatak kadra i organizacione poteškoće sa kojima se suočavaju ove bolnice?
Transformacija jedne opšte bolnice u klinički centar može da ne uspije u planiranom obimu, ali ona ne može biti devastirana tokom tog procesa. Ako se ne postigne planiran nivo reorganizacije, zdravstvena ustanova će i dalje raditi kao sekundarna zdravstvena ustanova, kako je radila i prije transformacije.
Klinički centar je zdravstvena ustanova tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite. Šta je tercijarna zdravstvena ustanova i šta je razlikuje od opšte bolnice koja je zdravstvena ustanova sekundarnog nivoa? Ustanova tercijarnog nivoa ima kadrovske kapacitete da zbrine i najkompleksnije bolesnike kojima treba pomoć raznih specijalista i supspecijalista. Jednostavnije rečeno, iz ustanove tercijarnog nivoa se bolesnici ne šalju u druge zdravstvene ustanove, jer ona ima sve kapacitete da sprovede i završi liječenje. Druga razlika je što tercijarna zdravstvena ustanova mora imati razvijene kapacitete i kadar za obrazovanje i naučnoistraživački rad zdravstvenih radnika svih nivoa. Zato se klinički centri razvijaju uz medicinske fakultete. Tercijarnost ustanove ne donose savremene medicinske procedure koje se u njoj izvode nego mogućnost zbrinjavanja kompleksnih bolesnika i mogućnost naučno-istraživačkog i pedagoškog rada zaposlenih u njoj. Kod nas je, i među rukovodiocima zdravstvenog sistema, prisutno mišljenje da, recimo, zdravstvena ustanova ima organizovan rad u angiosali da je to tercijarna zdravstvena ustanova. To je greška, jer bilo koja nova medicinska usluga ne izdiže sekundarnu ustanovu, opštu bolnicu, na tercijarni nivo, klinički centar.
U kojoj mjeri će kotorska i beranska bolnica moći da ispune uslove tercijarne zdravstvene ustanove je pitanje procjena razvoja ovih ustanova kojim se ne bih bavio. U svakom slučaju postavljeni zadatak transformacije opštih bolnica u kliničke centre ako se i ne ostvari kompletno, u planiranom periodu će poboljšati zdravstvenu zaštitu građana tih regiona, a to nije zanemarljivo.
Neka mi ne bude zamjereno da konstatujem - Klinički centar Crne Gore u Podgorici ispunjava sve kriterijume da bude ustanova tercijarne zdravstvene zaštite. Da bi ispunila te zahtjeve zapošljava preko 400 ljekara raznih specijalnosti sa ukupno više od 2.000 zaposlenih.
Kako ocjenjujete odluku o ukidanju doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje i kako se može dugoročno odraziti na funkcionisanje zdravstvenog sistema?
Cijeli radni vijek sam bio korisnik sredstava opredijeljenih za zdravstvo, a ne neko zadužen da ih obezbijedi. Moje skromno obrazovanje u finansiranju i ekonomiji mi takođe ne omogućava da komentarišem krupnu promjenu načina finansiranja zdravstvenog sistema u Crnoj Gori i kakve će reperkusije izazvati na njega. Za finansiranje zdravstva je važno da bude u planiranom obimu i sa planiranom dinamikom. Smatram da će, ako se ne pokažu očekivani rezultati u promjeni načina finansiranja zdravstva, biti moguće drugim zakonskim rješenjima korigovati neželjene rezultate.
Bonus video:
